Dijagnoza stanja na Šubićevcu i Baldekinu: Nije problem samo kratkoročne, već i dugoročne terapije

Sve je samo ne i lako nama, koji smo odrastali basketirajući na Mimincu, te prenosili zelene fete trave iz Jadrtovca na Šubićevac kako bi Šibenik dobio zeleni nogometni tepih, svjedočiti akutalnim sportskim dramama. Na Baldekinu i Šubićevcu, svejedno.

Prije pedesetak godina dodatno ponosnim žiteljima Krešimirova grada činila nas je nerijetka konstatacija „kako je Šibenik glazbeni centar svita. S Arsenom Dedićem, Mišom Kovačem, Vicom Vukovom, Grupom MI i klapom Šibenik“. Teško je, pak, odrediti što je sportski Šibenik činilo vrjednijim osamdesetih godina minulog stoljeća!? Europski dosezi košarkaša Šibenke ili činjenica da je najstariji samorodni hrvatski grad na Jadranu u jednom trenutku imao troje najnadarenijih europskih sportaša (Dražen Petrović, Perica Bukić, Danira Nakić). I da su se svi okitili olimpijskim medaljama, a da prije toga nitko od njih nijednog trenutka nije oznojio dres (ili kapicu) nekog drugog kluba izvan Šibenika. Rado se sjećamo i one sjajne sezone, kad je HNK Šibenik, predvođen trenerom Brankom Karačićem, izborio ne samo plasman u službeno europsko natjecanje, već u jednom trenutku na svjetskoj listi najboljih bio drugi među hrvatskim klubovima. Iza Dinama, a ispred Hajduka. Zahvaljujući, među inim, pobjedi na Cipru, gdje protiv domaćina Anorthosisa sezonu prije nije prošao ni milanski Inter (op.p. jedva je sa 3:3 iščupao remi).

Ove je sezone, suprotno spomenutom, puno toga krenulo nizbrdo. Prvoligaške ljestvice nogometaša i košarkaša su jasni, statistički dokaz toj tvrdnji. Dijagnoza stanja na Šubićevcu i Baldekinu je sve samo ne laka ili nije problem samo kratkoročne, već i dugoročne terapije.

A terapija u obje situacije treba počivati, prije svega, na samokritičnosti onih, koji su vukli ključne poteze u oba kluba. Točnije, od životne, ne samo sportske istine kako najveće propuste radiš, kad ne priznaješ stare greške.

Kako će, primjerice, predsjednik (i vlasnik HNK Šibenik) Željko Karajica objasniti činjenicu da od emotivnog slavlja nogometaša na Poljani do velebne pobjede nad Osijekom nije uslišio želju nijednog od trojice trenera, koji su vodili šibenske nogometaše, kako bi im osigurao dva iskusna vezna igrača i jednog ubojitog napadača!?

Ne može baš jednostavno ni vodstvo Šibenke protumačiti paradu, mahom neprovjerenih igrača i ne baš iskusnih trenera u klubu, koji nešto znači, kad je riječ o hrvatskoj košarci ili je značio u bivšoj državi, pa i puno šire.

Posljedice loše odigranih poteza su vidljive i zadnjem laiku, te gađaju ravno u srce šibensku, sportski orijentiranu mladost, koja, nažalost, o spomenutim, starim uspjesima može čitati samo iz knjiga ili požutjelih novina. Da ne govorimo popratnim negativnim pojavama kao što su unutarnje klupske (i momčadske) trzavice ili štrajkovima, zbog neisplaćenih primanja.

A emocije su oduvijek nosile Šibenčane. U miru i ratu, ne samo u sportu i glazbi. Od toga nije imun ni potpisnik ovih redova

Zasad bježimo od dubinske analize zbivanja na Šubićevcu i Baldekinu, ali ne i od konstatacije da su se u naslovnim ulogama našli ljudi, kojima je stran pojam „pravog“ autoriteta u nekoj djelatnosti. Onome, tko je barem jednom sjedio u društvu Zdenka Runjića, Arsena Dedića ili Đorđa Novkovića, kad je riječ o glazbi, ili ćakulao s Mirkom Novoselom ili Pinom Gjergjom o košarci, nije ni u primozgu pomisao da soli pamet onima, koji su desetljeća potrošili uz glasovir ili pod košarkaškim obručima. U doba, kad je bio jedan od glavnih financijera slavne Šibenke uspješni gospodarstvenik Vlado Čović, primjerice, nije arbitrirao tko će biti trener ili novo pojačanje Baldekina.

Danas je, priznat ćete, puno toga drugačije. Malo tko slijedi Crnicu, gdje velika svjetska imena poput Perice Bukića ili Ivice Tucka ne kriju svoju privrženost klubu, a čelni ljudi „Solarisa“ gotovo pobožno slušaju njihove savjete. Zar nije bilo simpatično na važnoj utakmici Solaris – Primorje vidjeti Tucka kako glasno iz publike savjetuje svog mlađeg i nadarenog kolegu Bruna Sabionija!?

Sve ćemo, pak, završiti logičnim pitanjem. Ako je košarkaški izbornik Josip Sesar službeno trener Cibone, a rukometni stručnjak Ivica Obrvan istodobno vodi i reprezentaciju, i Podravku, zašto Tucak ne bi bio i službeno savjetnik u Crnici!?

A nisu ni Šubićevac, ni Baldekin bez starih, provjerenih, ali zanemarenih autoriteta!