Oni su novčanicama iz svog džepa spašavali klub sa Šubićevca, a danas ih nitko ništa ne pita!

Na Šubićevcu „kraljuje“ šutnja glede poteza koji se žurno moraju povlačiti već tijekom prosinca. Svi bježe od objašnjenja zašto je usporena najavljena prodaja (ili predaja!?) stare šibenske nogometne utvrde njemačkom fondu, što se upravo bavi posrnulim klubovima. Samo slušamo žalopojke dijela igrača, sportskog direktora Stipe Bačelića Grgića i trenera Marina Oršulića (koji je na odlasku). A novinarsko iskustvo staro više od 5 desetljeća nam sugerira kako je gotovo sigurno da neki istupi i podaci nisu do kraja vjerodostojni.

Istodobno, svi preskaču temu, koju iz formalnih, ali i ljudskih razloga ne smijemo preskočiti. Kao da nitko, ama baš nitko ne pita (šiša) male dioničare. One, koji su iz svog džepa u doba kad je Goran Pauk uz pomoć bivšeg SDP-ova ministra Slavka Linića spašavao klub od stečaja, uskočili novčanicama iz svog džepa. Sredstvima, koja nisu bila prevelika, ali su jasno svjedočila o privrženosti, nespornoj ljubavi prema narančastoj boji. Iz tog doba pamtimo srednjoškolce, koji su uplatiti po tisuću kuna za voljeni klub. Zašto ne bismo, primjerice, spomenuli pokojnog zadarskog Šibenčanina dr. Tomislava Vrcića, koji je za spas HNK Šibenik izdvojio više nego pristojnu sumu. Kad je već spomenuti Goran Pauk u Gradskoj vijećnici održao prije desetak godina sastanak svih dioničara, simpatično je zvučao podatak da je poznati restoran „Zlatna ribica“ dugovanja Šubićevca preobrazio u dionice, makar su vlasnici (Branko, Joso, Ive) dobro znali kako od toga neće imati nikakve, ama baš nikakve koristi.

Ne posežemo za ovom temom tek tako. Prosinac je dosad, kao po nepisanom pravilu, bio mjesec kad su čelnici Šibenika bježali od rješavanja prijeko potrebnih zadaća, a onda se u siječnju hvatali za glavu zbog saznanja da uvelike kasne u pripremi proljetnog dijela prvenstva.

Dogovaranje u trokutu vlasnik Karajica – gradska „vlada“ – Šibenski savez sportova, očito, nije uspjelo. Otuda i zamisao da se u cijeli proces ozdravljenja bivšeg prvoligaša uključe i mali dioničari ili što veći broj Šibenčana, koji pate zbog natjecateljskog (i financijskog) sunovrata omiljenog kluba.

Autoru ovih redaka se zamisao o utemeljenju Kriznog stožera, za kojim je u jednako bezizglednoj situaciji početkom ovog milenija posegao Baldekin, ne smatra nimalo heretičnom. Pogotovu, to ponavljamo, valja nešto pitati i male dioničare.