Pegula ne napušta Šubićevac. Kao da je mračna božica nesreće silno uporna u zapinjanju noga šibenskom prvoligašu u teškoj (i sve manje realnoj) borbi za prvoligaški ostanak. U prethodnom susretu s Goricom(0:0) Narančasti nisu zabili „zicer“ u posljednjoj minuti, dok su u Varaždinu primili izjednačujući pogodak(1:1) u posljednjim sekundama sudačke nadoknade. S neizbježnim podsjetnikom na gol Hajduka u zadnjim trenucima na Šubićevcu, na više nego sretni pogodak zagrebačke Lokomotive na šibenskom travnjaku. Šteta! Nema druge riječi za opisano, pogotovu za taj nesretni varaždinski gol.
Prevelika je razlika između pobjede(3 boda) i remija(1) bod u okolnostima, kad Šibenčane čeka „krvavi“ raspored u zadnja tri prvoligaška kola. Točnije, kad im u goste stižu dva kandidata za naslov prvaka(Rijeka, Hajduk), a putuju u Pulu kao nikad raspjevanoj Istri.
Prije 15 kola remi u baroknom gradu bio bi vrijedan rezultat. Kao još jedan, 14 bod osvojen u gostima ili gotovo pola ovosezonskog učinka. Ovako ostaje gorak okus olako propuštene pobjede. I još jedan argument tezi da su Narančasti nekoliko vlakova prvoligaškog spasa propustili lošim igrama (i rezultatima) na domaćem travnjaku. Okus postaje još gorči, kad se zna da terenski premoćni, a zapravo jalovi Varaždinci do pogotka zapravo nisu imali zrele prilike, te da su o njihovu golu doslovce odlučivali milimetri. Uostalom, Šibenik imao je na varaždinskom travnjaku imao više udaraca na suparnička vrata. Među inim, i nesretnu Gržanovu stativu u trenutku, kad je vratar domaćina Zelenika samo nemoćno promatrao loptu, koja prolazi pored njega.
„ZALEĐENI“ VIDOVIĆ
Predosjećali smo kako vrijedni i uporni trener Šibenika Rajko Vidović neće imati volje za službenu izjavu poslije utakmice ili da će tu ne baš slatku zadaću prepustiti svom pomoćniku Džemalu Adiljiju. A zapravo je svima onima, koji su se našli na varaždinskim tribinama ili odgledali prijenos cijele utakmice Varaždin – Šibenik(1:1), Vidović „dao izjavu“. Umjesto stereotipnih rečenica, za kojim je posegao Džemal, sve je „govorilo“ Rajkovo lice poslije primljenog pogotka u zadnjim trenucima susreta.
Sjeo je na klupu zaleđena pogleda, definitivno svjestan kako je zbog trenutka dekoncentracije propuštena velika prilika da se pretposljednjoj Lokomotivi Narančasti približe na samo bod. Da je kojim slučajem mreža Ivana Filipovića ostala netaknuta Šibenik bi se mogao pohvaliti da je u 8 kola zadnje prvoligaške etape osvojio 10 bodova, što ni u kom slučaju nije ritam za pad u niži rang. Da ne govorimo o usporedbi sa sezonom 2021/2022, kad su Narančasti tim ritmom(čitaj: konačna bilanca od 32 boda) zauzeli osmo mjesto na prvoligaškoj ljestvici ili bili miljama udaljeni od drugoligaške provalije.
Ako ovosezonski kraj bude u crnim bojama, bit će to i dodatna nogometna šteta. Nesreća i tanka, ranija bodovna zaliha prethodili su nekoj novoj, smišljenijoj igri Šibenika, kakvu s izuzetkom blijedog nadmetanja s Dinamom, gledamo u posljednje vrijeme. Točnije, igračke promjene i rošade, taktički automatizmi i čvrsta (polu)zatvorena varijanta. Sve su to novitade, za kojima je posegao stručni stožer. Da ne govorimo o toliko potrebnoj tranziciji, koju predvode wing-bekovi Šime Gržan i Elvir Duraković.
Ukratko, Narančasti su uvelike podignuli razinu svoje igre na način da nitko, pa i kandidati za prvaka ne mogu unaprijed upisati bodove protiv Ivana Santinija i ostalih.
- Ja sam posebno sretan zbog Ivana Laće i Lovre Kulušića, u čiji talent itekako vjerujem, a za koje sam siguran da bi pružali i više da ne igraju u doba, izuzetno opterećeno borbom za ostanak – kazivao nam je prije puta za Varaždin Rajko Vidović.
DIŠPET JOŠ TRAJE
Samo netko tko je sličnu atmosferu mogao osjetiti iz neposredne blizine može zamisliti ozračje, koje je vladalo u šibenskom autobusu na povratku iz baroknog grada. I autoru ovog teksta vrtjele su se u glavi davne slike, kad se kao fanatični navijač, a potom i mlad novinar vraćao sa šibenskim nogometašima poslije neugodnih, nesretnih posrtanja u Prijedoru, Trbovlju, Dubrovniku… Kad si razapet između želje da još jednom prebireš po trenucima izgubljene utakmice ili razlozima za izgubljeni bod i bezvoljnosti, koja te obuzima zbog nesretnog ishoda. Tako je gotovo sigurno bilo na povratku iz Varaždina, a najuvjerljivija naznaka takvog raspoloženja bila je slika poslije utakmice, kad je dio šibenskih nogometaša, zbog žala za propuštenom pobjedom, pao od tuge na travu.
Možda griješimo, ali vjerujemo da ni najnovija pegula nije izbrisala šibenski dišpet i složnost momčadi, stvorenu u uvjetima, koje bi malo tko od profesionalnih nogometaša proživljavao na treninzima i utakmicama. Da ne govorimo o tome kako Narančasti ne mogu od nelagode, kad imaju otvoriti portale ili pročitati novinske stupce. Neka tiha, gotovo organizirana kampanja protiv Šubićevca ćuti se na sve strane. Kao da je crnilo jedina formula pisanja o Narančastima, pa i ono malo dobrih vijesti jedva probije barijeru anonimnosti. A sve nas podsjeća na ne tako drugoligašku sezonu, kad je momčad Šibenika, predvođena nadarenim trenerom Goranom Tomićem i kasnijim reprezentativcem Dujom Čaletom Carom bila visokoplasirana u drugoligaškoj konkurenciji, a potom administrativnim putem bačena u niži rang. Ta odluka ondašnjeg vodstva HNS-a imala je zanimljivu uvertiru. Točnije, u to doba je Hajduk bio dužan Šibeniku oko 5 milijuna kuna, radi transfera Ante Rukavine. Šubićevac je više nego korektno zamrznuo dug da bi Bijeli mogli nesmetano igrati u Europi. A kako je Šibenčanima vraćeno!? Svi su, izuzev predstavnika Slaven Belupa, glasovali za bacanje Narančasti u niži rang. Bez mogućnosti da Šibenik u određenom roku pokuša riješiti svoje financijske probleme.
Pritom je HNS, predvođen Zdravkom Mamićem bio krajnje nedosljedan. U sličnoj situaciji iduće sezone (zaboravljenom) Pomorcu iz Kostrene dopušteno je da ostane u ligi s bremenom duga. Kao da je Pomorac, a ne Šubićevac podario hrvatskom nogometu 12 reprezentativaca! Zato se gnušamo od „redovitih“ vijesti u stilu „Šibenik će odseliti u četvrti rang natjecanja“.
S logičnim pitanjem što je za takvu odluku bitnije visina duga ili broj vjerovnika, koji, poput Damira Čanadija i Marija Cvitanovića, traže svoj dogovoreni novac!? Ne, nije ni na kraj pameti abolirati Željka Karajicu i njegovu (sportsku) politiku. Želimo ovim recima barem malo zaštiti Rajka Vidovića i njegovu momčad, kod kojih, sa sigurnošću, ponavljamo nije ishlapio inat. Dapače, uvjereni smo da će se Narančasti boriti do posljednjeg daha. Neovisno od činjenice da ih ovog vikenda čeka dobro posložena Rijeka, a u zadnjem kolu vatreni ogled sa splitskim susjedima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....