Gotovo je gotovo! Ništa od šibenske pobjede u Puli, čemu su se nadali „vječni“ optimisti među prijateljima Šubićevca. Istra je bila bolji suparnik, te se samo potvrdilo kako su Narančasti zakasnili na vlak prvoligaškog spasa u Varaždinu, te na domaćim utakmicama s Rijekom i Goricom.
Vjerujemo da se s tim slaže i većina Funcuta i ostalih šibenskih prijatelja nogometa da poruka „gotovo je gotovo“ treba vrijediti i za vlasnika (predsjednika) kluba Željka Karajicu. Za 2 i pol sezone njegove „vladavine“ Narančasti su dvaput ispali iz društva najboljih, čim više što se to dogodilo na neprihvatljiv način. Uz napomenu da je Šibenik i u drugoligaškoj utrci tek u zadnjoj prošlosezonskoj utakmici ugledao svijetlo na kraju tunela.
Prije dvije sezone Šibenik je u završnici prvoligaške utrke propustio 11 bodova prednosti u odnosu na posljednju Gorice. U aktualnom nogometnom „maratonu“ poslije sjajnog i, što kriti, pomalo sretnog početka od 9 bodova u prva četiri klupsko je vodstvo ignoriralo dobronamjerne savjete da sreća ne može biti „vječna“, točnije da se valja pojačati.
Iznevjereno je i obećanje da će orijentacija u tom smislu biti na nogometaše iz Hercegovine i Dalmacije. Upravo su na utakmici s Istrom za glatku pobjedu domaćina bio dalmatinsko-hercegovački tercet Rozić – Lončar – Radošević.
- Lončar i Radošević su kvalitetni, iskusni, ali ne baš jeftini igrači – objašnjavao nam je jedan od čelnih ljudi Šubićevca. A odgovor je tu stereotipan, ali više nego jasan: - Pa, ne možeš na ribarnicu kupovati oboritu ribu s praznim novčanikom!
Bilo je i strateških pogrešaka u tretmanu postojećeg kadra!? Zašto su, primjerice, pridošlice Prekodravac i Zdunić dugo vremena imali bolji tretman od domaćih momaka, Ivana Roce, Lovre Kulušića i Ivana Laće!? Završnica sezone jasno je pokazala da je to bila silna zabluda u nogometnom i inom smislu.
Nije trebalo ni (u samo nekoliko utakmica) žrtvovati domaće trenera Marka Kartela. U svojevrsnoj su zabludi i oni, koji veličaju učinak odlepršalog Marija Carevića. Poslije sjajnog, već spomenutog starta stara nadareni je stručnjak u idućih pet kola osvojio samo 2 boda uz gol-razliku od 1:12. No, svaka mu čast na mudroj odluci o odlasku sa Šubićevcu. Očito, on je među prvima shvatio kakva će sudbina zadesiti momčad i klub, ako klupsko vodstvo nastavi politiku aljkavog rada. Politiku, posebice manifestiranu u financijskim problemima i lošim procjenama glede pojačanja tankog igračkog kadra.
Poslije svega spomenutog slaba je utjeha da je aktualni trener Rajko Vidović sa svojim suradnicima i igračima u četvrtoj etapi prvoligaške utrke mnoge zadivio promjenom sastava i načina igre, a posebice jobovskom strpljivošću da nastupaju i treniraju u uvjetima, koji su na manjoj razini od nižerazredne. Od „nemogućeg“ travnjaka do „debelog“ kašnjenja plaća, od stalnih prijetnji oduzimanja bodova do lažnih obećanja(i izjava) „kako je sve u redu“ ili će „sve biti u redu“.
Vrhunac svega bio je, blago rečeno, (u pravnom smislu) amaterski ugovor kluba s trenerom Marijom Cvitanovićem, koji je kod primopredaje kluba Karajici, očito, uvalio prethodni vlasnik, a koji po svojoj (pravnoj) sadržini nije za tretman organa HNS-a, već za neku građansku parnicu. No, upravo je taj „papir“ ugrozio ne samo atmosferu u klubu i oko njega, nego i gotovo srozao ugled kluba u očima (sportske) javnosti. Među inim, potakao i na svojevrsno iživljavanje dijela medija.
TRAČAK OPTIMIZMA
Ako je, kako kažu, (bliska) povijest učiteljica života, onda je ova sezona strašna pouka za klub, što je ne tako davno proslavio 90. rođendan. A ono malo vijesti što dopiru do nas o mogućem novom vlasniku i idućim klupskim potezima donose makar mali tračak optimizma.
Kao prvo, za problem blokiranog računa, što je prepreka dobijanja licencije za Drugu ligu, nije, kako se priča, svota od pola milijuna eura, već za trećinu manja. Neslužbeno, novi potencijalni vlasnik je spreman na rješavanje gorućih financijskih problema, ali pod temeljnim uvjetom da mu se podastru svi „papiri“ ili „pravo stanje stvari“. Kao preventiva da se ponovi „saga o Cvitanoviću i Čanadiju“.
Bivši šibensko-kninski župan i predsjednik kluba Goran Pauk definitivno je u pravu, kad kaže „kako se prvoligaš ne može financirati preko gradskog proračuna, ali je jamačno nužno da gradska „vlada“ (financijski) preuzme barem obvezu praćenja omladinske nogometne škole, pa tako i (ne)posredno preuzme dio utjecaja na klupsku politiku. To više što će sve mlade momčadi (juniori, kadeti, pioniri), za razliku od seniora na jesen imati prvoligaški status. Dobrim dijelom i zbog toga što su se u klub vratili šibenski veterani (Marko Kartelo, Meša Alispahić…), koji bi baš kao i Ivan Božić i Stipe Bačelić – Grgić „poginuli“ za Šubićevc. Imamo neslužbenu informaciju da jedan od njih nije osam mjeseci primio plaću! I ne samo to. Javlja se skupina mlađih zanesenjaka, zaljubljenih u Šubićevac i šibenski nogomet uopće, koji imaju viziju kako napraviti stabilnog prvoligaša. Da uskoro gornji kat ne vrvi od fureštih i, pritom nismo preoštri, i mahom nesposobnih „produženih ruku“ vlasnika.
Naravno, temeljni uvjet je dobivanje licencije, a ne vjerujemo da će tu šansu propustiti.
- Grad Šibenik i šibenski kraj uopće imaju toliko nogometnih zanesenjaka da prvoligaški status može brzo vratiti i zadržati za sva vremena – emotivno nam se otvorio Ante Milić, koji je u zadnje vrijeme na samoprijegoran način djelovao na Šubićevcu, prkoseći na sve moguće i „nemoguće“ načine brojnim nedaćama, koje su, nažalost, rezultirale potonućem u niži rang.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....