Promašena sportska politika: Drugoligaški ponor se nemilosrdno otvorio Narančastima

Drugoligaški ponor, s tim se nitko više ne zavarava u šibenskim nogometnim krugovima, nemilosrdno se otvorio pred Narančastima. Ruku na srce, ne može se računati na mirniji dio prvoligaške ljestvice, ako u dvije domaće utakmice s momčadima iz donjeg doma (Slaven Belupo, Lokomotiva) osvojiš samo bod. Za razliku od bivšeg „fenjeraša“ Gorice, koja je u prva tri kola nastavka osvojila zavidnih 5 bodova. Istodobno, za razliku od nadmetanja s Koprivničanima, kad smo s pravom i razlogom mogli potencirati nevjerojatnu grešku VAR-a kod pogotka gostiju ili pegulu na nekim ranijim utakmicama, ovaj put valja priznati kako su „lokosi“ bili bolji suparnik, te da su ih istodobno domaći dvaput darivali (Đaković, srednji braniči) pogocima. Kao da je advent, a ne vrijeme maškara. „Nemogući“ uvjeti igranja (kiša, vjetar) nisu dovoljni razlog za opravdanje neuvjerljivog izdanja i poraza (1:2) Šibenika. Zagrepčani su i u takvom ozračju uspijevali odigravati smislene pas-akcije i opasno hitali u „kontru“, dok je domaćin najvećim dijelom susreta forsiralo „rudarski nogomet“. S lako vidljivim zalaganjem, ali bez tečnih akcija. To je dijagnoza, od koje nitko od Šibenčana, pa ni trener Vidović ne može pobjeći. Pitanje je, pak, postoji li ikakva nogometna terapija, kojom bi se Narančasti u preostalih 14 kola mogli spasiti od napuštanja društva najboljih!? Da se dogodi neki mirakul kao prije dvije sezone, kad je Gorica nadoknadila „minus“ od 11 bodova, te na gotovo nevjerojatan način gurnula Narančaste u niži rang.

Očajnički povici silno pokislih Funcuta po završetku utakmice u stilu „Uprava, odlazi!“ ne rješavaju probleme na travnjaku, koji su bili očiti čak i kad je u prva četiri ovosezonska kola Šibenik neočekivano ubrao 9 bodova. Sve što je slijedilo poslije toga bilo je, nema dvojbe, nevjerojatno zavaravanje kako se ligaška utrka može okončati uspješno i bez „pravih“ pojačanja u najosjetljivijem dijelu momčadi, veznom redu. Dva su „prokušana vezna igrača“, to autor ovih redaka mjesecima ponavlja kao uporni, stari papagaj, najavljena „već idućeg tjedna“ poslije prekrasne lipanjske i emotivne prvoligaške promocije na Poljani. A riječi i obećanja je, očito, nosio vjetar. Bura ili jugo, svejedno. I tako gotovo osam mjeseci. Umjesto plemenitih veznih igrača na Šubićevac su stizali stoperi, wing - bekovi, „vezni igrači u razvoju“, a u zadnji čas i vratar (na posudbi) i ne baš afirmirani napadač. Sve se, pak, događalo bez osjetnijeg ugrožavanja klupskog proračuna. Točnije, umjesto silno potrebnih, nešto skupljih veznih igrača, stizali su slobodni nogometaši, za koje nije potrebno plaćati odštetu.

Ukoliko to nije više nego štedljiva politika vlasnika i predsjednika kluba Željka Karajice, onda se sportski direktor Mario Brkljača može samo pokriti ušima. Dovoljne su usporedbe s Goricom, koja je dovela čak 8, mahom provjerenih nogometaša, ili pulskom Istrom, gdje sportsku politiku vodi šibenski zet (op.p. oženio je unuku starog šibenskog glumca Borivoja Glazera) Saša Bjelanović, koji se, također, dao u potragu za „pravim“ pojačanjima. U usporedbi s dva spomenuta kluba, koji su u prvoligaškoj pauzi, također, bili opterećeni brigom za prvoligaški ostanak sportska politika Šibenika može se slobodno ocijeniti promašenom.

RAJKOVA RATNA VIZIJA

U takvoj, ne baš zavidnoj situaciji (treći ovosezonski trener) Rajko Vidović okrenuo se ratničkom nogometu. Njegovim dolaskom nije bitno poboljšana pas-igra, ali su Narančasti u nekim utakmicama, poput osječke ili prvog poluvremena u Maksimiru, djelovali kao momčad, koja zna što hoće, te ne bježi od igre „prsa o prsa“. Na domaćem je travnjaku tim pristupom, očito, teže igrati, jer su suparnici već pročitali novu šibensku formulu, pa dobro taktički pripremljeni lakše prijete iz tranzicije. Na taj su način, neovisno od činjenice da su oba pogotka Lokomotive jeftina da jeftinija ne mogu biti, Zagrepčani još jednom (op.p. prvi su šibenski susret dobili s glatkih 3:0) zasluženo slavili na Šubićevcu.

Od istine o utakmici nije bježao ni trener Rajko Vidović. Dapače, bio je iskren na gotovo brutalan način.

- Težak teren i jedna čvrsta, ne baš lijepa utakmica. Lokomotiva je, moram priznati, bila bolja. No, mi smo im zapravo poklonili dva jeftina gola – kratak i jasan bio je Vidović.

Ako bismo se na kratko ubacili u više nego tijesnu kožu Rajka Vidovića i članova njegova stručnog stožera, onda nije lako biti, kako kaže stara poslovica, ni general poslije bitke. Istina, u prošlom smo broju „Šibenskog“ pledirali da se šibenski trener već jednom mora odlučiti koji će tercet nositi veznu liniju od 7 ili 8 igrača, koliko ih je koristio u tom bitnom segmentu nogometnog nadmetanja.

S manjim izuzecima nećemo o imenima, ali, kad forsiraš nešto zatvorenu varijantu s tri stopera, onda logika nalaže da u veznoj liniji bude nešto više plemenitih igrača. Stoga se nije baš činila logičnom, ako se nije radilo o nedovoljnoj spremnosti, odluka da utakmicu s Lokomotivom na klupi počnu pouzdani Stefan Perić i Ivan Laća, koji je, u to nema sumnje, bio najbolji igrač Šibenika u prva tri zimsko-proljetna kola. Perić bi, primjerice, zbog brzine, tehnike i duel – igre, mogao bez problema odigrati ulogu „šestice“ ili zadnjeg veznog igrača. Uostalom, šibenska igra u nastavku je bila puno bolja, obogaćena prilikama, kad su Perić i Laća ušli s klupe. Istodobno, u veznom redu na ne baš prihvatljiv način trenerov kredit troši Prekodravac, kojemu se ne može osporiti borbenost, ali čija je kreativnost daleko od onoga, što se traži od prvoligaškog veznog igrača. Dozvoljavamo i to da smo u zabludi, točnije da članovi stručnog stožera Šibenika „vide“ nogometne kvalitete mladog Slavonca, koje mi nismo dosad uspjeli zapaziti!

GORICA KAO ZADNJA ŠANSA!?

Iduću utakmicu u Velikoj Gorici mnogi šibenski prijatelji nogometa shvaćaju kao zadnju šansu Narančastih u aktualnoj prvoligaškoj utrci. A nemamo nekog pametnog razloga da im proturječimo!

Sve će biti, dakako, teže zbog saznanja kako je mala vjerojatnost da će u sudaru s prvim ovosezonskim trenerom Šibenika Marijom Carević zaigrati iskusni stoper Zoran Nižić, koji je donio određeni mir „narančastoj“ obrani, a čije odsustvo automatski anulira zamisao o Periću kao „šestici“.

Oko jedne stvari, međutim, nema nikakve dvojbe. Neki su šibenski nogometaši, bez ikakve milosti, iz početnog sastava (protiv Lokomotive) zaslužili preseljenje na klupu za pričuvne igrače.

Imaju li Narančasti dovoljno snage, motivacije i taktičke mudrosti da se suprotstave momčadi, koju vodi njihov dojučerašnji trener Mario Carević, koji ih poznaje kao i džep na svom kaputu!? Iz već spomenutog razloga što se momčad u igračkom kadru nije bitno promijenila na bolje, otkad je on svojevoljno napustio Šubićevac, jednako uvjeren da mu ne stiže toliko potrebna pomoć s gornjeg kata u svlačionicu. Na pitanje nije lako odgovoriti putem novinskih stupaca. Odgovor na to leži na treneru Rajku Vidoviću i njegovim suradnicima, te i prvotimcima Šibenika, koji su svjesni kao i navijači, i šibenski sportski novinari da im je dogorjelo do noktiju.

U potrazi za nekim vedrijim detaljem poslije poraza (1:2) Šibenika protiv Lokomotive, a prije gostovanja u Velikoj Gorici, rado bismo citirali pomalo crni humor jednog šibenskog navijača, temeljen na igri riječi:

- Šteta je što (dvostruki Lokomotivin strijelac) Goričan nije sa šibenske Gorice. Da je sa šibenske Gorice putovali bismo bogatiji za tri boda u Veliku Goricu!