Rajko Vidović ‘bocnuo‘ upravu Šibenika: ‘Izgleda da klupsko vodstvo dobro zna što radi...‘

Teško je nabrojiti sve lijepe šibenske, nogometne i ine misli, koje su autoru ovih redaka padale na pamet u trenucima, kad je mladi splitski sudac Ante Terzić odsvirao kraj utakmice Šibenik – Osijek, koja je, po mnogima, završila senzacionalno visokom pobjedom domaćina od 4:1.

Primjerice, Arsenova pjesma zadrugara iz filma „Vlak u snijegu“, što ga režirao jednako poznati Šibenčanin Mate Relja, a gdje su središnji stihovi „Kad se male ruke slože, sve se može, sve se može…“.

Ili stara izreka pokojnog i slavnog splitskog nogometnog stručnjaka Ante Mladinića Bića „kako voli igrače i trenere s moralno-voljnim osobinama pasa – goniča“, kakvim su se u izuzetno teškoj situaciji Šubićevca pokazali trener Rajko Vidović (sa suradnicima) i njegovi nogometaši, koji su kao legendarni Job stoički podnijeli sve probleme, pa i nerijetke stavove koji su ih tretirali kao već otpisane u aktualnoj prvoligaškoj utrci.

Dakako, misli su nam preletjele i svjetske meridijane i usporednice ili još jednom smo se sjetili duhovite, ali više nego pragmatične izjave argentinskog stručnjaka Jorge Sampaolija u stilu „Posjed u nogometu ne znači puno. To je kao da se u noćnom baru nekoliko sati udvaraš zgodnoj dami, a onda se pojavi frajer, koji joj se sviđa, pa je odvede za desetak minuta u krevet“.

Ova potonja misao (usporedba) usko je vezana za temeljne statističke podatke posljednje utakmice na Šubićevcu. Osijek je imao posjed lopte od 62 naprama 38 posto, dok su Narančasti uputili šest udaraca u okvir vrata u odnosu na samo jedan osječki.

Ipak, čini se da su ključna za uspjeh Šibenika bila dva bitna detalja, koji su sve samo ne detalji. Prvi je kao nikad vidljiva taktička disciplina i drugi, koji je u sferi mentalnog. Točnije, kad igrače stisneš uza zid neredovitim primanjima, onda se u njima javlja inat da čelnicima kluba potvrde Grdovićeve stihove „ Nije u šoldima sve“, pa i želja da na travnjaku jasno demonstriraju kako takve i slične nepravde nisu zaslužili.

Ne, ne možemo i da hoćemo preskočiti tri istinska junaka u šibenskim redovima, koje su lako prepoznali i uporni, te jednako vjerni Funcuti, koji, također, zaslužuju nemale komplimente.

„Rajko, Rajko…“, odzvanjalo je zapadnim tribinama kao glasno i jasno priznanje već apostrofiranom treneru Rajku Vidoviću, koji je po završetku utakmice reagirao i pomalo sarkastično: - Izgleda da klupsko vodstvo dobro zna što radi. Da je ocijenilo kako je bolje da igrači, zbog neredovitih primanja, vježbaju sa mnom samo tri dana u tjednu!

Što se ostalih šibenskih junaka tiče, utakmica s Osijekom sugerirala je kako dalmatinska nogometna priča ne završava na Poljudu. Dva momka, rođena u Zadru, Ivan Santini i Šime Gržan pokazali su koliko im je stalo da Dalmacija ima i drugog prvoligaša. Santini je demonstrirao odlike vođe i Golijata, a Gržan staru sportsku istinu da se brzina ne gubi godinama. I njih su šibenski prijatelji nogometa počastili povicima „Ivane, Ivane…“ i „Šime, Šime…“ Uz to Gržan je oduševio prvim pogotkom u stilu Ivana Perišića ili Mislava Oršića.

- Ne krijem da sam ponosan na ono, što je pokazala naša momčad. Posebice, kad je riječ o pristupu. Ne, niste daleko od toga, kad ste posegnuli za tezom kako se logično rađa inat, kad vas mnogi otpišu.

Računao sam u mogućnost uspjeha. Ne samo zbog toga što vjerujem momcima s kojima radim, već što mi je bilo posve jasno kako i Osijek, koji je u ovu sezonu ušao s puno većim ambicijama od šibenskih, ima nemalih problema. Baš kao i mi – oglasio se poslije utakmice trener Šibenika Rajko Vidović.

Ni najistaknutiji hrvatski sportski komentatori nisu bili škrti u komplimentima, kad je riječ o tome kako su se nogometaši Šibenika predstavili u izuzetno važnoj utakmici s Osijekom.

- Iskreno čestitam nogometašima Šibenika na prikazanoj igri. Posebice Santiniju i Gržanu. Uostalom, kad je domaćin osigurao sigurno vodstvo počeli su i tehnicirati, demonstrirati istinsko nogometno znanje. Kao da su svima htjeli pokazati kako vrijede puno više od mišljenja onih, koji su ih unaprijed otpisali – oglasio se povremeno kontroverzni Joško Jeličić, čije je nogometno znanje nesporno.

Polako se, eto, ostvaruje naša ne tako davna prognoza da Narančasti, ako žele pronaći put do prvoligaškog spasa, moraju ostati na „pristojnom“ odstojanju od najbližeg suparnika Gorice.

Osijek je, ako niste znali, jedina momčad, protiv koje su Šibenčani zaključili ovosezonsku pozitivnu međusobnu bilancu. Sa sedam naprama četiri osvojena boda i gol-razlikom od 9:7. Slična je situacija, ako niste znali i s idućim suparnikom Narančastih Slavenom Belupom, kojemu Šibenčani putuju na megdan u Koprivnici, a protiv kojeg su dosad osvojili pet naprama 2 osvojena „podravska“ boda. Ostaje, dakle pitanje hoće li u gradu, što je poznat po uspješnom gospodarstvu, poslije utakmice odzvanjati „Podravino, moja mila“ ili „Dalmacija u mom oku“.

- Slaven igra sjajno ove sezone, ali ih se ne bojimo. Ući ćemo hrabro u taj okršaj. Ako se nismo prepali na riječkoj Rujevici, gdje smo iščupali vrijedan bod, zašto bismo unaprijed pokleknuli u Koprivnici – glasan i jasan je trener Rajko Vidović.

Nismo, međutim, iznimka među nogometnim kroničarima, koji tvrde kako se poslije posrtanja na Šubićevcu opasnoj zoni približio i Osijek, koji u idućem kolu gostuje u Maksimiru, a potom na svom travnjaku dočekuje Goricu. Da je to još jedan klub, kojemu latentno gori pod petama.

Ima li Šibenik pravo na optimizam prije posljednjih 8osamovosezonskih kola!? Gorica mu još uvijek bježi za jedan bod, ali momčad (bivšeg trenera Šibenika) Marija Carevića stiže na Šubićevac. Na dvoboj, što će, nema sumnje, imati višestruko značenje, pa i, što kriti, dodatnu motivaciju.

Osim taktičke dizertacije, temeljene na nogometnoj disciplini, na Šubićevcu moraju podgrijati nade i iz još nekih drugih nogometnih razloga. Više nema sumnje kako je stručni stožer Šibenika itekako pogodio nemalim rošadama u obrambenom smislu. Ne samo vratarom Ivanom Filipovićem, koji je uskočio u sedlo poslije Đakovićeve peh-utakmice s Lokomotivom. Još više mu se osladila rošada lijevog braniča(Žuta) i veznog igrača(Cvek) na stoperske pozicije u taktici s tri srednja braniča.

Tko zna možda nas Rajko Vidović do kraja sezone iznenadi još nekom rošadom!? Poput prebacivanja snažnog Stefana Perića na poziciju „zadnjeg veznog“, koji je, kažu, dosad bježao od te uloge!? Uostalom, ako se vratimo na početak teksta, točnije blic-analizi utakmice s Osijekom, po tko zna koji put smo se uvjerili kako igrači, koji formacijski više pripadaju obrambenoj liniji (Gržan, Duraković, Perić, Žuta) imaju i najviše smjelosti u akcijama „jedan na jedan“, okomitim prodorima i toliko potrebnoj tranziciji bez koje nema suvremenog nogometa. Tako su se, uostalom, pala tri od četiri gola u nadmetanju sa Slavoncima.