Oduvijek su bili čudni nogometni puti na našim prostorima. Pogotovu, kad je riječ o odlukama, vezanim za reorganizaciju natjecanja. Tako je bilo i daleke 1952. godine, kad je Šibenik poslije osvajanja prvog mjesta u južnoj skupini Hrvatske lige, umjesto u višem rangu, bio prisiljen igrati u Dalmatinskoj ligi. U šarolikom društvu sa crnogorskim Arsenalom iz Tivta, te još dva predstavnika (današnje) Šibensko-kninske županije, kninskom Dinarom i drniškim DOŠK-om. Šibenik je te sezone stigao do prvog mjesta i plasmana u Hrvatsko-slovensku ligu. S momčadi, koju su činili Aras, Batinica, Jelenković, Macanović, Iljadica, Živković, Šivački, Bego, Đurić, Tedling i Stošić, a od koji je živ još samo Marko Živković – Markić, otac naše kolegice Dijane Ferić.
Priča o Drnišanima i Narančastima u istom rangu može se lako ponoviti ovog ljeta. Točnije, da DOŠK poslije uvjerljive pobjede (3:0) u Raštanima uspije i na drugom kvalifikacijskom koraku u Kaštelima, a Željko Karajica održi još jedno, u najmanju ruku sporno, obećanje da će zadržati vlasništvo na Šubićevcu, unatoč administrativnom padu u južnu skupinu Treće HNL. Ili puno ružnijom varijantom. Odnosno, da Drnišani posrnu u kvalifikacijskim utakmicama s kaštelanskim Jadranom, a Narančasti odu u stečaj, te u Županijsku ligu. Ojađeni navijači Šibenika, uključujući i autora ovih redaka, dakako, priželjkuju prvu kombinaciju.
U tom (i inom smislu) nimalo ohrabrujući bio je više prijateljski nego službeni razgovor s Ivanom Božićem, pomoćnim trenerom Šibenika, te šibenskim veteranom i – zetom.
- Još mi ne ide u glavu način na koji smo ispali iz društva najboljih. Mislim da toliko pegule, koliko smo imali u završnici prvenstva, pogotovu u utakmicama s Goricom, Varaždinom i Rijekom nije nikad imao nijedan klub. Da ne govorimo o odluci HNS-a da nas administrativno gurne u četvrti rang. A već smo imali plan da se sa osvježenom momčadi ekspresno vratimo u hrvatsku nogometnu elitu. Sad se, pak, pitam koga ćemo od nadarenih igrača uspjeti nagovoriti da odjene šibenski dres u praktički četvrtoj ligi!? U situaciji, kad se prošlosezonski igrački kadar razišao po staroj, otrcanoj izreci „Kud koji, mili moji!“ – izjadao nam se Božić.
TEŽAK JE BIO POVRATAK
Božićeva jadikovka počiva na istini da je Šubićevac ostao zadnjih sezona bez većeg broja svojih igrača, te da nije puno (bivših) juniora koji su kadri braniti boje i u četvrtom rangu. Pritom nije baš ugodno ni sjećanje ni na sezonu kad je kontroverzni Zdravko Mamić, uz potporu cijele Dalmacije, gurnuo visokoplasiranog Šibenika u ondašnju Treću ligu. U prvoj sezoni Narančastima nije uspio povratak ili pretekao ih je Imotski. Nije pomogla ni revija trojice domaćih trenera (Ivan Bulat, Nikica Cukrov, Mile Petković) u jednoj natjecateljskoj priči. S momčadi, koja baš i ne živi u sjećanju šibenskih prijatelja nogometa: H. Slavica, Škugor, Spahija, Kartelo, Batur – Perica, Božinović, A. Bulat (Marina), Grubišić (A. Živković) – Maleš, M. Slavica.
Tek je iduće sezone sinjski trener Mirko Labrović s osvježenom momčadi uspio vratiti Narančaste među drugoligaše. Valja podsjetiti da su te sezone na Šubićevac stigla vrijedna pojačanja (Barač, Šare, Prijić, Puclin…) ili igrači, kakvi bi ovog ljeta značili Šubićevcu kao gladnome feta kruha.
Tko zna, možda Željko Karajica, ako održi obećanje, koje je dao na zadnjem sastanku s gradonačelnkom dr. Željkom Burićem. Ima bolja rješenja od šibenskog iskustva iz ne baš daleke prošlosti!? Ili je puno bliža istini priča o skupini novih ljudi na Šubićevcu s novim pouzdanim sponzorom!?
VJERA U ŠIBENSKE TRENERE – VETERANE
Imamo, međutim, vjere u šibenske trenere i nogometne veterane da su spremni zasukati rukave u ne baš bajnoj situaciji na Šubićevcu. S jasnom, dugoročnom koncepcijom i jasnim ciljevima. Ne samo već spomenutom Ivanu Božiću, već i drugom šibenskom zetu Meši Alispahiću, Marku Kartelu, Armandu Marenciju, Goranu Jurišiću, Stipi Bačeliću Grgiću… Voljeli bismo da se na Šubićevac vrati i Ivan Bulat. Vjerujemo u njihovu privrženost klubu.
Autor ovih redaka se, međutim, ne može osloboditi skepse, koja ga muči otkako je HNS donio tešku odluku o šibenskoj selidbi u niži rang. Skepse, koju dodatno gorkom čine kuloarske priče kako su neki iz vrhuške HNS-a izigrali Karajicu obećanjem „da će s licencijom biti sve u redu, kad uplati dugove Mariju Cvitanoviću i Damiru Čanadiju“.
U pedeset „i nešto“ godina pisanja prvi put priželjkujem da su moji skeptični stavovi na krivom putu. Da će Šubićevac, ipak, pronaći put ozdravljenja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....