Utakmica u Osijeku probudila vjeru u proljetne domete Šibenika, slijedi važna domaća utakmica

Remijem Gorice i Varaždina spriječen je mali šibenskih paradoks. Poslije nemalog   zadovoljstva na Šubićevcu, zbog vrijednog boda u Osijeku, Narančasti  su se već sutradan mogli naći na posljednjem mjestu! Srećom, Varaždinci nisu posrnuli u Turopolju, pa se Šibenik s dodatnim optimizmom okreće izuzetno važnoj domaćoj utakmici s Koprivničanima.

Slaven Belupo je jedina prvoligaška momčad s kojom Šibenčani ove sezone imaju pozitivni skor u međusobnim susretima. U nadmetanjima s momčadi iz Koprivnice Narančasti su osvojili četiri boda uz gol-razliku 4:2. No, druga je trenutačno više nego jasna nogometna istina kako je Slaven, sudeći po televizijskoj slici iz Splita (Hajduk – Slaven Belupo 0:0), barem dvostruko jača momčad od one, koja je šaptom (2:0) pala u prvom ljetnom susretu na Šubićevcu. Onako čvrsto i bezobrazno u pozitivnom smislu te riječi mogao se Hajduku suprotstaviti samo sastav, koji vjeruje u svoju spremnost i rad preko tjedna. S više nego prepoznatljivim rukopisom itekako hvaljenog trenera Marija Kovačevića, koji je od prosječnih prvoligaških igrača ukomponirao respektabilnu momčad. No, uz svo štovanje Koprivničanima i njihovu treneru nogometaši Šibenika, uz potporu navijača, svejedno mogu naći formulu uspjeha na svom travnjaku.

Ohrabrenje u tom smislu svakako je igra, kojom je šibenska momčad više nego ugodno iznenadila u Osijeku. Ne samo vrijednim bodom, već gotovo i više čvrstom i kvalitetnom igrom. Pobjeda na šibenskom travnjaku ovog vikenda bila bi dodatna potkrepa ne tako davnoj izjavi trenera Rajka Vidovića „kako, kraj svih komplimenata, koje zaslužuje njegov koprivnički kolega Marijo Kovačević, vjeruje da će  Slaven Belupo nije nepobjediv“. A sve spomenuto navodi na tezu kako utakmica s Koprivničanima, to  nije pretjerano, ima dvostruko značenje. Uz dodatak da bi Narančasti punim uspjehom došli samo na bod razlike od Slaven Belupa.

Nije samo dojam o susretu Osijek – Šibenik (2:2) dovoljan zalog za optimizam prije dvoboja sa Slavenom. Više nego zanimljive su brojke, koje jasno svjedoče kako su Narančasti u prekrasnoj Opus areni djelovali kao preporođeni. Imali su 18 udaraca na gol ili čak 11 više od domaćina, od čega je sedam bilo izravna prijetnja osječkom vrataru Malenici, dok su domaćini zabili dva pogotka iz samo tri udarca, upućena u okvir šibenskih vrata. Šibenčani su imali dominaciju i u izvedenim kornerima – šest ili dvostruko više nego Osječani.

Tijekom utakmice nam se gotovo podsvjesno nametala usporedba s prvim ovosezonskim nadmetanjima istih suparnika, kad je Šibenik bio gotovo satjeran u mišju rupu, a svejedno pobijedio (2:1). Kao još jedan argument staroj, dobroj tezi kako je sportska sreća itekako bitan čimbenik u nogometu.

SANTINI KAO FUŠTAR!?

Onako otvorenu igru Šibenika u gostima, u kojoj se na početku utakmice domaćinu prijetilo i presingom na njegovoj polovici, nismo, ruku na srce, vidjeli od doba sjajnih, nezaboravnih trenera Branka Karačića i Ivana Pudara. Stručnjaka, kojima su upravo Osječani, pa i jesenski lider Rijeka  bili nekad dobre mušterije. Svejedno, radilo se o prvoligaškim i kup-utakmicama.

Na Karačićevu „vladavinu“ neizravno nas je podsjetio i veteran Ivan Santini. Iako je kvaliteta neusporedivo na strani stasitog Turanjca(op.p. Ivanov otac, pokojni Romeo, glazbenik iz Turnja je autor pjesme „Kamena Dalmacija“),  Santini je igrao sličnu rolu, koju je Karačić u svoje doba poklanjao pomalo zaboravljenom Ivanu Fuštaru. Žestoka skok i duel – igra, otvaranje prostora bržim suigračima, te nerijetko vraćanje u pomoć obrani, posebice kod nabačenih lopti. I više nego indikativna je izjava trenera Vidovića „kako Santini igra kao mu je 25 godina, a već je debelo zagazio u 35-tu“.

Osječka  nam je utakmica potvrdila kako i svi komplimenti, kojima su treneri Rajko Vidović i Ivan Božić obasipali Skradinjanina Ivana Laću nisu bile tek lijepe priče za malu djecu. Ohrabren trenerskim povjerenjem i tretmanom Laća je odjednom „uskrsnuo“ u nekom posve drugom svijetlu. Nije riječ samo o spretnom, izjednačujućem pogotku lijevom nogom u suprotni kut, već o ustrajanju na obveznoj igri, lakoći kretanja, pa i (ne)izravnog ugrožavanja suparničkih vrata centaršutevima i povratnim loptama. Uostalom, Laća je bio začetnik akcije kod prvog šibenskog pogotka u osječkoj Opus Areni.

I nadareni Skradinjanin nas je podsvjesno vratio u neka prošla, doduše bliža vremena. Sjetili smo se njegovog ujaka Marka Đire, koji bi puno značio sadašnjoj šibenskoj momčadi, a koji je odlepršao sa Šubićevca, zahvaljujući nepotrebnoj svađi s trenerom Carevićem i klupskim vodstvom, u čemu je Skradinjanin, koji je svojedobno zaigrao i za Dinamo u Ligi prvaka(!), bio sve samo i nevin.

Nisu samo Santini i Laća zaslužili komplimente za igru u Osijeku. Na prvi pogled svidio nam se, primjerice, novajlija Elvir Duraković. Čvrst je, a nije svađen s loptom. Upotrebljivo je djelovao i drugi novak, iskusni Lovro Cvek. Novog zapovjednika obrane Zorana Nižiča dotaknula je, pak, nemala pegula kod drugog gola domaćina, kad je „slobodnjak“ Jakupovića okrznuo njegovu glavu i prevario šibenskog vratara Đakovića.

 Navijače Šibenika ljutilo je jedino ponavljanje stare prakse da golove Narančasti primaju kao po nepisanom pravilu (op.p. sjetite se pobjedonosnog pogotka Hajduka na Šubićevcu!) poslije povratnih lopti s lijeve strane. Točnije, sve navodi na to da bi brzi i iskusni Šime Gržan ili njegova neizbježna zamjena(op.p. Zadranin je u Osijeku „inkasirao“ treći žuti karton, pa ga neće biti u momčadi protiv Slavena) morali više „zatvarati“ desnu stranu šibenske obrane.

Da šibenski navijači, od kojih su neki, svaka im čast po zimskim uvjetima stigli u Osijek, nisu i jedini zadovoljni igrom i rezultatom na prvoj zimsko-proljetnoj utakmici, govori i izjava kao uvijek odmjerenog trenera Rajka Vidovića.

- Zadovoljan sam, kako ne bih bio!? Mogli smo čak i bolje proći protiv tako jakog suparnika kao što je Osijek. Dapače, gotovo sam uvjeren kako bismo pobijedili da nismo ostali s igračem manje.  Poremetile su nas događaji poslije našeg prvog gola. Da ne govorimo o minutama, poslije isključenja Punčeca. I u pravu je moj kolega Ivan Božić kako smo se dobro izvukli, igrajući 3o minuta s igračem manje – kazivao nam je na svoj miran način Vidović.

Njegov pomoćnik Ivan Božić dodao je nešto, vezano za rad preko tjedna: - Uvijek si ispunjen zadovoljstvom, kad vidiš da se na utakmici događa ono, što si uvježbavao na treningu. A, vjerujte mi, posebno smo vježbali prekide u oba smjera.

MASKIRANI PERIĆ!?

Utakmica sa Slavenom bit će, vrijedi ponoviti,  sve samo ne laka. Ne samo zbog tečne, organizirane igre koprivničke momčadi, te opasnih napadača poput Nestorovskog ili Dolčeka. Šubićevac muči i „žutica“ i mini-bolnica. Zbog kartona ne mogu nastupiti Punčec i Gržan, dok je pouzdani Stefan Perić ozbiljno povrijedio nos, pa će odluka o njegovu nastupu pasti u zadnji tren ili mogao bi se pojaviti s maskom na travnjaku. Na liječničkim pregledima su početkom tjedna bili i Laća, i Kolega. Ohrabrenje je, dakako, povratak u konkurenciju Morrisona, Poza i Kavelja.

Sve spomenuto jamačno navodi Rajka Vidovića i članove njegova stožera na nemale dvojbe glede definiranja zadnje linije, posebice rješenja za desni bok. Je li, primjerice, opet aktualna stara šibenska dvojba o sustavu sa 3 ili 4 braniča u zadnjoj liniji!?

- Ne bježim od istine da imamo problema. Problem je i u tome što fali treninga tek pristiglim Nižiću i Cveku, koji su sletjeli iz Kazahstana, a za koje vjerujem kako će za desetak dana biti u punoj tjelesnoj spremi. Pitate me za desni bok!? Imam ja ideju i kako to riješiti. Samo moramo protiv Slavena ponoviti pristup iz Osijeka – imao je spreman odgovor  trener Rajko Vidović.

 Da je zadnja Vidovićeva rečenica krucijalnog značenja  dodatno su nas uvjerili TV-prijenosi iz Velike Gorice i Maksimira. Posebice zagrebačka utakmica. Kao jasan dokaz da će borba za prvoligaški spas biti grčevita do posljednjeg kola, do posljednjeg daha.