‘Haubica iz Vrpolja‘ ispalila je svoj poljednji plotun u bazenu. Ili, na uzvratnoj utakmici za treće mjesto u Prvenstvu Hrvatske svoj zadnji pogodak u službenim utakmicama postigao je Antonio Petković. Bilo je to baš simbolično, iz peterca pred sam kraj dvoboja. Uz pljesak sviju na bazenu u njegovoj matičnoj Crnici.
Tako je jedan od najboljih šibenskih vaterpolista svih vremena zaključio svoju dugogodišnju i vrlo uspješnu karijeru:
- Počeo sam trenirati vaterpolo s devet godina, a evo zaključujem karijeru s 39 na leđima. Dakle, prestajem nakon točno 30 godina treninga- kaže nam Petković.
U bazenu ste proveli gotovo cijeli svoj život, a onda je preko noći stigla promjena. Kako se osjećate sada kada ste objesili kapicu o klin?
- Još nisam ni svjestan da sam prestao igrati. Još uvijek sam u nekoj rutini, budući da bih u ovo doba godine nakon sezone uvijek imao 2-3 tjedna odmora. Tako da ću vam na ovo pitanje moći odgvoriti tek za 20-ak dana kada shvatim da se ne moram pripremati za iduću sezonu. Međutim, ja ću svakako nastaviti trenirati, makar radi sebe.
Kada se osvrnete unatrag, kako biste ocijenili svoju karijeru?
- Generalno, sa svime sam jako zadovoljan. Naravno, u nekim segmentima je to moglo krenuti i puno bolje, ali i kudikamo lošije. Međutim, imao sam svoj zacrtani put, u svakom klubu sam ostavio neki trag budući da sam u pravilu u svakom igrao više godina. Iz svake zelje u kojoj sam stekao sam prijatelje, naučio sam jezike. Što kriti da sam izvukao mnoge benefite iz činjenice da sam se vrhunski bavio sportom. Isto tako, mogu reći da sam promovirao i svoju zemlju. Brojni moji suigrači posjetili su Šibenik kao turisti.
Put vas je preko Šibenika vodio do zagrebačke Mladosti, pa grčkog Olympiakosa do Italije i Francuske gdje ste ostavili najdublji trag:
- Iskreno, teško mi je izdvajati neku destinaciju posebno. Ali, dječački san mi je bio zaigrati u Italiji. To sam uspio ostvariti. Bez lažne skromnosti na Čizmi sam cijenjen i da danas. Ne bez razloga jer sam četiri puta bio najbolji strijelac talijanskog prvenstva. Ruku na srce, taj sam uspjeh gotovo ponovio u Francuskoj gdje sam tri puta ponio titulu najbolje strijelca tamošnjeg prvenstva.
U karijeri ste ispunili još jedan dječački san...
- Da, uvijek sam maštao o nastupu na Olimpijskim igrama. Ta želja mi se ispunila u Rio de Janeiru gdje sam s reprezentacijom Hrvatske pod vodstvom Šibenčanina Ivice Tucka osvojio srebrnu medalju. Moglo bi se reći da sam čak višestruko premašio maštariju iz dječačkih dana. Naime, velika ja čast samo nastupiti na Olimpijadi, a kamoli osvojiti medalju.
Već spomenuti Ivica Tucak bio je silno razočaran kada se iz Pariza vratio sa ‘samo‘ srebrnom medaljom. On se valjda vodio onom legendarnog Bože Maljkovića kako je najgore biti drugi...
- Razumijem Tucka jer je to olimpijsko zlato jedini trofej koji mu nedostaje u fantastičnoj karijeri. Međutim, rekao bih da je naša generacija u Riju baš krvavo osvojila srebro. Tada to nije bila utješna nagrada, budući da je vaterpolo bio na top razini. U konkurenciji je bilo više vrhunskih ekipa. Naravno da smo htjeli zlato, no imali smo nesreću što smo zakačili srpsku zlatnu generaciju. Slično je bilo i godinu dana ranije kada nas je Srbija takošer pobijedila u finalu na Svjetskom prvenstvu u Kazanju. Ponavljam, naletjeli smo na super jaku Srbiju kakva više nikada neće biti. Zato kažem da je samo doći do njih u finalu bila velika stvar. Jasno je da nas je boljelo kad smo gubili u finalnim utakmicama, ali s vremenskim odmakom mogu mirne duše reći kako su to bili vrhunski rezulzati. To više ako se u obzir uzmu tadašnja ulaganja u hrvatski vaterpolo. Imao sam dosta lijepih individulanih dosega u karijeri, ali bez ikakve sumnje Olimpijada u Riju je vrhunac bez premca.
Paralelno uz profesionalno bavljenje vaterpolom uspjeli ste završiti i Kineziološki fakultet?
- Moram vas ispraviti, nisam još završio. Položio sam sve ispite i koncem mjeseca me čeka obrana diplomskog rada, tako da ću zaključiti i tu priču. Cijelo vrijeme dok sam igrao htio sam se školovati za trenera i na taj način ostati u sportu.
Dakle, i nakon igračke karijere ostaje uz bazen?
- Načelno, imam dogovro s upravom Solarisa da nastavim raditi s mlađim kategorijama u Crnici. Mislim da će dobro biti za djecu da imaju nekog s iskustvom uz sebe. A bit će dobro i za mene da vidim kako je to biti na rubu bazena a ne u vodi. Bit će mi to prvo trenersko iskustvo i iskreno se veselim novom početku.
Vrhunski sport i obrazovanje, ruku pod ruku, iziskuju veliko odricanje?
- To je točno, naročito ako se bavite vaterpolom. Voda je specifičan medij i ako tri dana ne trenirate automatski ispadate iz forme. Da, iza mene su silne godine odricanja. Svaki božji dan po dva treninga dnevno, pa onda pripreme preko cijelog ljeta dok drugi uživaju... Nije lako, ali ja sam uvijek bio jako uporan. Mogao sam uvijek trenirati, nije mi bilo teško samome otići na bazen i plivati 3-4 kilometra dok sunce prži. Rekao bih da u sebi nosim žicu pomalo eksremnog sportaša.
Kada ste već podnijeli toliku žrtvu, jeste li barem dobro zaradili od vaterpola?
- Ne može se zarada u vaterpolu uspoređivati s nogometom i košarkom. U našem sportu, kada završite karijeru jamačno nećete zaraditi toliki novac da možete reći kako ste riješili egzistenciju za cijeli život. Ipak, kada se sve zbroji i oduzme tijekom karijere živite kao kralj. A nakon toga, imate za normalan život ako pametno uložite ono što ste tijekom karijere zarađivali.. Što se mene tiče, ja se ne vidim kao netko tko će ostatak života sjediti prekriženih ruku i uživati u minulom radu. Ja svakako želim raditi i dalje- zakjučio je Antonio Petković, kojeg ćemo i ubuće viđati na bazenu. Doduše, više ne u vodi, već ako učitelja vaterpola. Ne sumnjamo kako će i na toj strani bazena imati puno toga ponuditi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....