Šibenčanin dan nakon teškog poraza: ‘Ovo je bolno, trebat će nam mjeseci da se oporavimo...‘

U puku se veli: "Vrijeme liječi rane". Ma je, vraga. Utjeha bez temelja ili utjeha samilosnih. Valjalo je ući u singapurski hotel Barakuda dan nakon poraza u četvrtfinalu, pa se uvjeriti u suprotno od onoga o značenju narodne poslovice. Glave pognute, korak težak, lica nisu smrknuta nego su baš onako... tužna, pišu Sportske novosti

Sjećamo se siječnja prošle godine u Zagrebu, hotel Sheraton, jutro nakon izgubljenog finala EP-a od Španjolaca. Tada je Ivica Tucak izgovorio.

- Zbog jutra nakon poraza, mrzim biti trener.

Posudio je tada naš vaterpolski izbornik ovu izreku koja izvorno inače potječe od nogometnog mu kolege, Zlatka Dalića. Tada smo zapravo vidjeli Tucka nikad utučenijeg, no sada, u Singapuru... Činilo se malo gore. Otuda i pitanje: Je li teže izgubiti finale ili četvrtfinale?

- Ovo je teže! Sigurno je ovo bolnije. Definitivno najgore - kao iz topa će odagnati svaku sumnju ili dvojbu po ovom pitanju, izbornik Ivica Tucak.

- Srećom, ja i ovi momci nemamo puno ovakvih trenutaka, iskustava, ali kad izgubiš finale... Ipak si osvojio medalju, došao do finala. Srebru se naravno nikad ne raduješ, raduješ se zlatu, pa i bronci, ali ipak igrao si finale nekog velikog natjecanja, osvojio medalju, a ovo je ono... Utakmica koja te praktički ne vodi nigdje. Sada slijedi ovo "mrcvarenje" pomalo, od 5. do 8. mjesta, niti imaš pojma zašto to igraš, ali opet, moraš igrati. Na nama je, ponavljam to, da ovo sad sportski odradimo do kraja.

Iz ovih slova da se razabrati unutarnje stanje izbornika, cijele momčadi. Sumnjamo da ovome treba išta više dodati, pojasniti, objasniti. Ono što sad slijedi i što je najveći, u biti, zadatak cijelog stručnog stožera, što je brže, bezbolnije, jednostavnije ipak "vratiti" igrače, "očistiti" malo glave, pokušati izbrisati memoriju i odigrati prvo protiv Amerikanaca, pa kasnije još jednu. Za sebe, za svoj ponos. Jest da s ovog konkretno SP-a, peto ili sedmo mjesto ne donosi baš ništa ni u smislu kvalifikacija za neko buduće natjecanje. Baš ništa, ali opet, ovo je sada određeni test volje i mentalne snage.

- Nitko se ne sjeća ni četvrtog, a kamoli nižeg mjesta i da se sad ne ponavljam. No, sportski je učiniti sve da se sve završi onako kako je zamišljeno. Igra se i mora se igrati. Teško nam je. Dat ćemo sve od sebe, izvući sve iz i od sebe, da tu utakmicu s Amerikancima pobijedimo. Pokušat ćemo na najbolji način završiti sve ovo. Bit će vremena za analizu kasnije, što se i kako moglo bolje. Mađarska je s onakvim šutom u nedjelju, onakvom realizacijom jednostavno nepremostiva. Pokušavali smo sve, tražili... Jednostavno, bili su bolji.

Kad smo kod sljedećih suparnika, momčadi SAD-a, za američke sportašice i sportaše se kaže da oni uvijek i neovisno o plasmanu, sportu, disciplini igraju istom snagom, žestinom.

- Ako je to njihova prednost, možda, ali mi smo sigurno kvalitetnija reprezentacija od njih. Na nama je da se skupimo u ovo malo vremena do te utakmice.

I onda ipak i malo optimizma, mi bismo dodali i realnosti.

- Nije sve u životu crno, niti mislim da treba od ovoga raditi neku tragediju. Je, teško mi je, meni je užasno teško kao i svim igračima. Trebat će dana i dana, možda i mjeseci da se vratiš u neku normalu. Barem ja to tako doživljavam. Meni svaki poraz teško padne, ali život ide dalje. Nismo ni mi reprezentacija koja je projektirana da uvijek mora osvojiti medalju. Pita se i druge.

Osobito bitna poruka, za sam kraj, uoči borbe za utješni poredak.

- Na nama je prije svega da budemo sad pravi sportaši. Idemo dati sebe, sve od nas. Igramo za Hrvatsku, igramo za svoju zemlju. Imamo svoj grb na srcu, imamo svoju kapicu na glavi s nacionalnim obilježjima i idemo odigrati to do kraja.

Golmani su imali samo pet obrana: ‘Svi smo krivi‘

Puno je detalja doista koji nam nisu išli u prilog u nedjeljnom četvrtfinalu, ali jest malo raritetno kada nam obojica vratara, Marko Bijač i Toni Popadić zajedno imaju tao malo obrana. Ispravna brojka je pet, iako je u prvi mah izašlo tri. Nije, Bijač je imao tri, a Popadić dvije, ali ipak... jasno da je i to malo. Sad, baš upisati prstom u vratare, ne bi bilo korektno jer koliko god nisu blistali, koliko god su i Mađari većinom pogađali u 90 stupnjeva, toliko nije bilo ni pomoći obrane ispred Marka i Tonija.

- Nikada, nikada nećete od mene čuti da je kriv ili da je zaslužan, a posebno ne kriv, ovaj ili onaj igrač - naglašava Ivica Tucak..

- Nije kriv vratar, bek, centar... svi smo krivi. Kad pobjeđujemo, to radimo sa zajedništvom. Isto je tako i kada se gubi. Nema individualne krivnje. Dogodi se loš dan, nismo pomogli vratarima sigurno. Bili smo premlaki. Neke situacije koje smo gledali u video-analizama, nismo prepoznali u bazenu. Da su oni imali šuterski fantastičan dan to isto valja priznati. No, pojedinačne krivnje nema. Kad pobjeđujemo, pobjeđujemo svi, kad gubimo, gubimo svi! Svi mi, počev od mene pa do zadnjeg igrača nismo bili onako "pravi" kakvi bi trebali biti za dobiti ovakvu utakmicu.

Priča o tri slobodna dana

Stručni komentator SN, Vjekoslav Kobešćak je zamijetio kako su od četiri momčadi koje su osvojile prvo mjesto u skupini (SAD, Hrvatska, Italija i Španjolska), dakle one momčadi koje su imale tri slobodna dana, samo Španjolci prošli dalje. Pa se postavlja pitanje je li bolje ostati u ritmu utakmce svaki drugi dan ili ovo s tri dana odmora. Makar, to je pitanje koje se "vrti" već barem desetak godina.

- Sad da o tomu pričamo pet mjeseci nećemo doći do pravog zaključka. Idemo pogledati ovako: mi i Španjolci smo odlučili ta tri dana trenirati sami, odvojeno. Talijani i Amerikanci su sparirali međusobno. Ni Italija, niti SAD nisu od toga dobili ništa, a s druge strane, Španjolci su prošli. Prema tome, to je jednostavno jedan takav dan u turniru. Poseban sustav, nije od jučer, te ako u tom četvrfinalu niste pravi, nemate dovoljnu koncentraciju kakvu mi nismo imali, onda je ovakav epilog - drži izbornik Barakuda, pišu Sportske novosti