Akademik Nikola Bašić o posljedicama ‘Bačićevih zakona‘: ‘Sve što smo obranili u ratu sada ćemo izgubiti u gruntovnici‘

Gospodine Bašiću, vaš je članak "Društvo koje izgubi ideju o prostoru izgubi ideju o sebi" objavljen nedavno u Jutarnjem listu izazvao snažne reakcije. Zašto mislite da je upravo sada vrijeme za takav istup?

- Zato što je hrvatski prostor došao do točke iz koje se teško vraćati. Mi ne gubimo prostor samo fizički; gubimo ga mentalno, konceptualno i politički. Ono što smo obranili u ratu - sada gubimo u gruntovnici. I to ne samo zato što smo siromašni, nego zato što smo izgubili ideju o prostoru kao zajedničkom dobru. Bez te ideje nijedan zakon - bio on i savršen - ne može donijeti dobro, piše Slobodna Dalmacija

Kada kažete da je prostor "nenapisani ustav naroda", što time mislite?

- Mislim da se identitet zajednice ne čuva samo u pismu, nego i u prostoru: u krajoliku, u mjeri sela, u obliku grada, u ritmovima obale, u odnosu čovjeka i prirode. Ako taj prostor pretvorite u nekretninsku robu, izgubili ste mjesto vlastite povijesti. Prostor je ogledalo kulture. Kad se ogledalo razbije - ne vidite više tko ste.

Zašto tvrdite da Hrvatska danas nema ideju o vlastitom prostoru?

- Zato što smo, paradoksalno, najbogatiji baš u onome što smo najlakše prepustili stihiji. Prostor je više od teritorija. On je egzistencijalni habitat jedne zajednice, oblik njezine memorije i mjera njezine budućnosti. Ako nemamo ideju o prostoru, onda nemamo ni ideju o sebi. Sve što danas vidimo - kaotična urbanizacija, fragmentirani krajolici, razlomljene zajednice, improvizirane politike - posljedica je potpune odsutnosti vizije. U zemlji u kojoj je prostor nakon ljudi najveće nacionalno bogatstvo, upravo je ta odsutnost najopasnija.

I u politici ali i u struci, nama kronično nedostaje misao o prostoru kao razvojnoj kategoriji. Mi imamo strategije - ali nemamo viziju. Imamo planove - ali nemamo smjer. Imamo zakone - ali nemamo svrhu. Bez strateške ideje Zakon ne uređuje prostor, nego pokušava zapriječiti stihiju u kojoj izgara najdragocjenije nacionalno bogatstvo. A prostorni planovi - umjesto da predviđaju budućnost - samo legaliziraju ono što se već dogodilo.

Gdje vidite izvor tog raspada prostorne kulture?

- U pogrešnom poistovjećivanju pojmova koje nemaju nikakve veze: prostornog planiranja i privrednog planiranja.

Nakon osamostaljenja, sustav prostornog planiranja ideološki je diskreditiran kao relikt nekadašnje planske ekonomije, iako je riječ o civilizacijskoj tekovini, ne o dogmi. Kad je planiranje postalo politički stigmatizirano, otvorio se lovostaj na prostor. Taj lovostaj traje. Na njegovim posljedicama danas gradimo čitav niz novih problema: rigidne i zastarjele planove, lokalne interesne križaljke, rasute betonske pejzaže, litoralnu devastaciju… i polagani nestanak kulturnog krajolika koji je stoljećima bio naša prepoznatljivost.

Nigdje dijaloga

Kako ocjenjujete javnu raspravu o aktualnim zakonima?

- Kao formalnu, a ne sadržajnu. E-savjetovanje bi trebalo biti trenutak demokratskog uzdisaja. Umjesto toga, dobili smo proceduru bez dijaloga i zakon bez vizije. Pritom ne sumnjam u dobru namjeru dvaju resora s kojom su krenuli u izradu Zakona. No dobra namjera nije dovoljna ako zakon ne počiva na jasnim ciljevima, ako nema sidrište u Ustavu, ako se savija pod pritiskom investicijskih interesa, ako zanemaruje struku i ako se donosi brže nego što se može razumjeti.

Prostor je preskup da bismo ga uređivali površno.

Spomenuli ste da je prijedlog Zakona o prostornom uređenju bio pod pritiskom investitora. O kakvom pritisku govorite?

- O pritisku koji se ne skriva: medijske kampanje, "stručne" tribine, sponzorirani intervjui i plaćeni tekstovi koji se predstavljaju kao novinarski. Riječ je o investicijskim grupama koje prostor ne vide kao mjesto života nego kao mjesto profita. I zbog tog pritiska, dijelovi Zakona koji su mogli zaustaviti najgore devijacije – jednostavno su nestali.

U jednom dijelu članka govorite o "kolonijalnoj ekonomiji". Nije li to pretjerano?

- Nije. Kada država izgubi kontrolu nad prostorom i kada se glavni investicijski tokovi očekuju izvana, pa će i dobit odlaziti van, kada se prostor troši brže nego što se obnavlja - to jest kolonijalna ekonomija. Kolonijalizam 21. stoljeća nema zastave i uniforme. On ima ugovore, koncesije i brendirane resorte.

Upozorili ste na članak 48. Zakona — mogućnost gradnje izvan građevinskog područja. Zašto ga smatrate opasnim?

- Zato što uvodi logiku: "Ako imaš dovoljno zemlje - možeš graditi bilo gdje!" To znači da je cijeli nacionalni prostor potencijalna građevinska zona. To je pozivnica špekulantima: otkupljujte "bezvrijedno" poljoprivredno ili prirodno zemljište i kroz gruntovnicu ga pretvarajte u premium nekretninu. U bilo kojoj uređenoj zemlji to bi bio skandal. Kod nas - to postaje zakon.

Tvrdite da Hrvatska digitalizira prazninu. Što to znači?

- To znači da uvodimo digitalne alate, ali ne mijenjamo strategiju planiranja. Digitalizirali smo birokraciju, a ne upravljanje razvojem prostora. E-Planovi i e-građevinske dozvole će biti brži, ali će brže provoditi iste pogreške. Kad digitalizirate lošu partituru - i dalje je loša. U traganju za vizijom prostornog razvoja vi uvodite tri ključne riječi – rekultivacija, rekvalifikacija i apstinencija.

Možete li to objasniti?

To nisu samo riječi. To bi mogla biti buduća arhitektura hrvatske prostorne politike. Tri stupa koji mogu vratiti mjeru u prostor: Rekultivacija - obnova kulturnih krajolika, povratak života tamo gdje je nestao: maslinici, vinogradi, suhozidi, polja, sela. To je i gospodarski i kulturni projekt. Ne smijemo osvajati primarnu prirodu kad imamo tisuće hektara napuštene kulture.

Rekvalifikacija - preobrazba paraurbanih zona i degradiranih krajolika u humane i cjelovite prostore. To je posao generacije, ali i posao koji vraća dostojanstvo već oskvrnjenim i osiromašenim mjestima.

Apstinencija - to je možda najvažnija riječ. Apstinencija znači: ne dirati primarnu prirodu. Ne napadati prostor u kojem je priroda sama po sebi najveća vrijednost. Treba nam hrabrost da to kažemo naglas: primarna priroda je aksiom. Ne gradi se!

Ta tri pojma tvore platformu za održivi model prostornog razvoja: Ono što je degradirano - obnovi. Ono što je naopako izgrađeno - preobrazi. Ono što je djevičansko - ostavi na miru.

Turizam nije problem, nego...

Je li i rast turizma problem?

- Ne. Problem je njegova deformacija. Hrvatski turizam nikada nije razvijen kroz korporativno hoteljerstvo. On je nastao na autentičnom gostoprimstvu domaćina, na prirodnom ambijentu, na kulturi zajednice. To je, zapravo, bio prototip onoga što danas svijet naziva uključivim i održivim turizmom. Na tom bi se istom obrascu trebalo razvijati i domaće autentično hotelijerstvo. Korporativno hotelijerstvo nije hrvatska sudbina. To je tuđi model koji nam se nameće kao rješenje, a zapravo razvija turizam koji kolonizira nacionalni prostor i iz njega isključuje lokalnu zajednicu. Svi ga žele napustiti, a mi ga slijepo prizivamo.

Umjesto da konačno shvatimo: ako turizam nije dobar za lokalnog čovjeka, ne može biti dobar ni za gosta.

Što je, onda, potrebno napraviti?

- Potreban je strateški zaokret. Ne kozmetički, nego stvarni. Potrebna je odlučna Ustavna zaštita prostora kao nacionalnog dobra, nova nacionalna vizija razvoja prostora koja prethodi zakonu, a ne obratno. Nije potrebna samo obnova kulturnih krajolika i ruralne ekonomije, rekvalifikacija degradiranih zona i suzdržanost u diranje primarne prirode, potrebna je i reorganizacija lokalne samouprave u organičke prostorno-društvene cjeline.

Sa stajališta prostornog razvoja posebno je važna redefinicija turizma kao kulturne, a ne nekretninske ekonomije. Potrebno je stimulirati one projekte koji će ostvariti preobražaj tradicijskog obiteljskog turizma u modernu, personaliziranu i autentičnu uslugu, a to automatski znači: hrvatski turizam u hrvatskim njedrima.

Iz takve paradigme turističkog razvoja trebalo bi afirmirati poduhvate koji zaslužuju atribut projekata od državnog značaja, a ne poticati uniformne korporativne investicije kao pseudo-turističke, a zapravo nekretninske akvizicije.

Što bi bio prvi konkretan potez koji biste savjetovali Vladi?

- Poručio bih joj da odgađanje donošenja manjkavog zakona nije znak slabosti, nego zrelosti. Htio bih joj opet poručiti da Zakoni koji ne slijede viziju - nemaju smisla. Da je prostor, kao i povjerenje, lako izgubiti, a nemoguće nadomjestiti. Da se prostor ne čuva bezidejnim i manipulativnim planovima već čuvanjem mjere. I da Hrvatska, ako želi ostati prepoznatljiva zemlja mjere i autentičnosti, mora svoju budućnost graditi na vlastitoj "filozofiji" prostora.

To je uvjet da hrvatski prostor ostane naš, i da ga predamo onima koji dolaze - boljim nego što smo ga zatekli.

Vaša završna misao?

- Prostor nije roba. Prostor je posljednji oblik zajedničkog dostojanstva. Ako ga prepustimo stihiji tržišta – prepustili smo i sebe, piše Slobodna Dalmacija