Kad je 30. kolovoza 1932. najstarija zastupnica njemačkog parlamenta, 75-godišnja komunistkinja Clara Zetkin, stala za govornicu i otvorila, kako će se kasnije ispostaviti, posljednje zasjedanje Reichstaga prije negoli ga je Adolf Hitler raspustio, bio je to njezin posljednji javni govor.
Ta je žena od mladosti svoj život posvetila borbi za ravnopravnost žena, a žensko pitanje, za razliku od prvih sufražetkinja i feministica, smatrala je dijelom klasnog pitanja, smatrajući kako pravo glasa nije dovoljno da bi se zaposlene žene izjednačile s muškarcima.
Ona je u kapitalističkom načinu proizvodnje vidjela temelj neravnopravnosti, kako žena, tako i muškaraca te Dan žena smatrala ‘ženskim Praznikom rada‘ kojeg buržujke, budući da ne žive od svog rada, ne mogu niti razumjeti.
Uvoz iz Amerike
Upravo je Clara Zetkin predložila proglašenje Međunarodnog dana žena na Međunarodnoj konferenciji socijalističkih žena u Kopenhagenu 1910. i već iduće godine više od milijun žena u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj i Danskoj marširalo je u prosvjedima protiv diskriminacije i tražeći jednaka prava na rad, sudjelovanje na izborima, pravo na obrazovanje i stručno usavršavanje.
Premda rođen u krilu europskog socijalističkog i komunističkog pokreta, Dan žena zapravo je ‘uvezen‘ iz Amerike, počevši od velikog štrajka tekstilnih radnica 8. ožujka 1857. u New Yorku, koje su tražile kraće radno vrijeme, a radile su i po 16 sati dnevno, bolje uvjete rada i jednake plaće s muškarcima.
Obilježavajući 50. godišnjicu toga marša, tisuće su žena ponovo izišle na ulice New Yorka, a Međunarodna konferencija socijalističkih žena u Kopenhagenu potvrdila je da je pokret za prava žena, u prvom redu radnica, postao međunarodni.
Kap koja je prelila čašu ženskog strpljenja u SAD bio je golemi požar 25. ožujka 1911. na Manhattanu u tvornici Triangle Shirtwaist u kojem je poginulo 146 radnica.
Većinom imigrantkinje, Židovke i Talijanke, u dobi od 14 do 24 godine, svakog su dana, u neljudskim uvjetima radile 12 sati dnevno za bijednu nadnicu. Već 5. travnja te godine radnički sindikat organizirao je marš na njujorškoj Petoj aveniji u znak prosvjeda protiv uvjeta koji su doveli do požara, a maršu se odazvalo 80 tisuća ljudi, većinom žena.
Socijalistička partija Amerike proglasila je Nacionalni dan žena koji se posljednje nedjelje u veljači obilježavao u New Yorku, Chicagu, Montrealu i drugim američkim gradovima.
Međunarodni dan žena prvi put je obilježen u Sankt Peterburgu 2. ožujka 1913. kad se tisuću i pol žena okupilo tražeći pravo glasa, državnu potporu majčinstvu i veće nadnice. Tzv. Februarska revolucija, 23. veljače – odnosno 8. ožujka po gregorijanskom kalendaru – započela je u Rusiji masovnim prosvjedima kad su žene izašle na ulice Sankt Peterburga s parolama “Kruh i mir” prosvjedujući protiv nepodnošljivih životnih uvjeta, rata i gladi.
Demonstracije je podržalo 200 tisuća radnika općim štrajkom što se smatra presudnim događajem Februarske revolucije. Nakon četiri dana, car Nikolaj II je abdicirao, privremena vlada je ženama zajamčila pravo glasa, a Ustav iz 1918. proglasio je političku ravnopravnost muškaraca i žena.
‘Baka komunizma‘
Clara Zetkin, koju su neki nazvali i ‘baka komunizma‘, osobna prijateljica Vladimira Iljiča Lenjina, u SSRR-u je vidjela ostvarenje svojih ideala koje je, po njoj, trebala slijediti i Europa.
Više je puta putovala u Moskvu, sudjelovala na javnim skupovima Komunističke partije i Treće Internacionale, te konačno, dolaskom Hitlera na vlast, emigrirala u Moskvu gdje je, barem za Lenjinova života, imala status ikone i gdje je i umrla 1933., niti godinu dana nakon svog antihitlerovskog govora u Reischstagu.
Clara Zetkin nije dočekala vidjeti stvarnu žensku ravnopravnost, a teško da bi je vidjela i da je danas živa. Dan žena danas je tek uveli karanfil u reveru modernog kapitalizma no, premda ni u New Yorku ni u Berlinu ni u Londonu više nema tvornica u kakvima su radile suvremenice Clare Zetkin, strašni uvjeti upravo tekstilnih radnica vladaju u zemljama trećeg svijeta kamo su moderne kompanije prebacile svoje pogone.
U tom smislu, imigrantice kakve su stradale u požaru 1911. u New Yorku, danas stradavaju drugdje. Primjerice, u travnju 2013. u urušavanju zgrade Rana Plaza u Bangladešu poginulo je 1138 radnika, uglavnom žena koje su radile za oko 190 brendova, među njima i Mango, Zaru, Benneton i druge.
U 117 incidenata od siječnja 2021. do preklani, 245 radnika je poginulo, a više od 800 ih je ozlijeđeno u tvornicama odjeće u Pakistanu, Kini, Indiji, Egiptu, Maroku, Kini, Turskoj, Jordanu, Bosni i Hercegovini i Kambodži. Međunarodni dan žena za mnoge od nas zvuči kao anakronizam, ali...
Ne dijele sve žene svijeta našu sudbinu, ali nas se itekako tiču. Noseći brendove kao što su, primjerice, H&M, Calvin Klein i Tommy Hilfiger izravno smo u doticaju sa ženama, njih 25 tisuća, koje rade za 26 dolara mjesečno, u industrijskom parku Hawassa, 225 kilometara južno od Addis Abebe, etiopske prijestolnice.
Clara Zetkin nije doživjela punu snagu fašizma, nije bila svjedok najgorih devijacija komunizma, nije dočekala eksploatatorsku narav modernog liberalizma, ali... Je li bila u krivu tvrdeći da politička ravnopravnost nije dovoljna i da je žensko pitanje u prvom redu klasno, radničko pitanje? Trebalo bi pitati žene koje danas u Aziji i Africi šivaju našu europsku i američku odjeću...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....