Podbiokovsko selo Kotišina ima svoje simbole, poput Velikog kaštela, Botaničkog vrta i crkava sv. Martina i sv. Ante, a njima bismo slobodno mogli pridružiti i neslužbenog poglavara Jakova Lovretu (93) ili, kako ga svi zovu, barba Jako.
S Lovretom smo dan prije dogovorili razgovor, a kada smo stigli do "vode" ili česme, dočekao nas je u vrtu u kojem je baš završio sadnju rajčica.
Krumpire je posadio prije dva mjeseca, jučer paprike, a nedavno kapulicu i blitvu, a najesen će, kao i svake godine, sam obrati masline sa svojih 40 stabala, dok ostatak na čak 260 beru sinovi i unučad.
Dida moj, dida moj...
Lani su barba Jaki produljili vozačku dozvolu, ali mu sada nije jasno zašto bi, prema liječničkim preporukama, dogodine, prije novog zahtjeva, trebao posjetiti oftalmologa jer čita i najsitnija slova bez dioptrijskih naočala, a i uvlači konac u iglicu kada nešto treba zakrpati.
Kaže, na daleko vidi normalno, onako kako je vidio i ranije.
Lovretin polet, snaga, poštenje i upornost uvijek su me očaravali kada bih s njime kao novinarka vodila razgovore o "dolasku" vode u selo, za što se borio i s lijevima i s desnima 18 godina, ili kada smo pričali o obnovi puteva i berbi maslina.
Uvijek sam ga pažljivo slušala jer sam u njemu vidjela svog djeda Antu – Matića Gašpara, koji sada "ore nebeske njive".
I ovaj me razgovor podsjetio na Matića, koji je isto bio poglavar sela i sudbina mu je bila baš kao barba Jakina, koji je kao dječak jedva ostao živ nakon što je obolio od tifusa, a za vrijeme Drugog svjetskog rata je, kao i svi seljani, preživio godine gladi i jada.
– Cili život radin. Kad me pitaju koliko ti je godina, kažem da nemam još 100.
Zezam ja one svoje koji side po kavama i stalno su za kompjuterom da su oni umorni čim promisle da triba nešto radit, a ja sam umoran ako štogod nisam radio.
Žena mi je u krevetu, u glavi bistra ko da ima 20, ali noge je ne služe pa izjutra skuham ručak, uključim mašinu za robu i suđe, očistim i sve opremim, dam joj jelo do podne i onda u svom Renaultu pravac Kotišina.
Ode se priporodim i ozdravim, a u kući sam nekad malo nervozan – kazuje nam Lovreta, koji je cijeli život radio u građevini i kao poslovođa, a kada je umirovljen, nije imao mira pa je nastavio raditi kao građevinar, a 1964. godine izgradio je obiteljsku kuću u Makarskoj.
Ustaški zločin
– Uvik sam radio dnevno najmanje 12 sati i nikad nisam ležao cili dan i odmarao. Nije da ne znam odmarati, nego mi je odmor rad.
Sad digod sat vrimena nakon ručka pogledam vijesti na televiziji i sve pratim šta se događa, a i prije sam se malo bavio politikom – kazuje Lovreta, dodavši da je osam godina bio član Komiteta, a uvijek je bio član Sindikata u svojoj tvrtki.
Lovreta je rođen 1933. godine i bio je osmogodišnjak kada je započeo Drugi svjetski rat.
Kao 10-godišnjak svjedočio je strahotama u Kotišini, kada su ustaše zapalili cijelo selo, a najveća grozota bila je kada su mu djeda Ivana živog spalili u kući.
– Tada nas je u kući živilo 14, a dide je bio glavar sela pune 32 godine.
Ustaše i Talijani su ga 13. srpnja 1943. godine zapalili u kući i to sam ja gleda s vrha sela sa stricem Jakovom.
Par dana prije su javili da će cilo selo biti zapaljeno i pobit će sve koje tu nađu pa su žene i dica po noći pobigli u Biokovo sa stokom, a vino i ulje smo odnili u konobu u Makarsku.
Dide je imao 82 godine i nije tio ići u planinu jer je govorio talijanski pa je mislio da će razgovarat s njima i tako spasit selo, ali nije uspio – kazuje Lovreta, dodavši da je Kotišina tada imala 180 stanovnika, od kojih je 30 poginulo u partizanima, i u selu ih je uz Lovretina djeda ostalo samo dvoje – Marin Kovačević i Milan Jurković, koji nisu htjeli bježati pa su strijeljani.
– Svega se sjećam u detalje ko da je bilo jučer.
I danas je upitno zašto su zaparvo tada Hrvati ubijali Hrvate.
– Dide je bio i u Općinskom vijeću, a imam svu njegovu dokumentaciju koja je spašena jer je sakrio u važu i zakopao u špilji u vinogradu.
Bilo nas je četvero – dvi sestre i dva brata, a u školu smo svaki dan odili pješke u Makarsku, ukupno šest kilometara, i bio sam odličan đak.
Golo, boso, gladno...
Kada su nam zapalili kuću, ostali smo sami s materon i ništa nismo imali pa smo parali travu i to smo odili do u Tučepi, a srića da smo imali ulja koje smo sakrili. Što je najgore, nismo imali ni robe, a došla zima. Neopisivo je to – golo, boso, gladno i jadno.
Hodao sam ujutro bos po zaleđenoj travi i išao sam ispod stina da mi bude manje ladno. Ima san dvi koze i četri ovce, a čuva sam i susjedovu stoku jer su im sinovi bili u partizanima. Kada ti za zahvalu dade dvi-tri suve smokve, ko da ti je da blago cilog svita – kazuje Lovreta.
Period gladi i jada trajao je šest godina, a jedno vrijeme im je nestalo i vode, ali srećom su imali koze i ovce pa su pili mlijeko jer bi, kako kazuje, u suprotnome svi umrli. Ali kako nesreća prati nesreću, barba Jako je obolio od tifusa.
– U selu je bio Mirko zvani Žandar koji je prešao u partizane, a dobio je tifus. Bio sam s njim u kontaktu i nakon sedam-osam dana s Biokova smo se vratili u selo jer smo ostali bez hrane i tada sam dobio visoku temperaturu. Mater Nede me metila na kosti i nije smila ići puten, nego priko vinograda do Osejave i onda priko marinete do doktora Petkovića na Sinokošu, koji je rekao da stvarno imam tifus – kazuje Lovreta.
Tada su ga izolirali, smjestili ispod terase kuće i polegli na suhu travu na kojoj je ležao u bolovima 40 dana. Kako nam kazuje, bio je pri svijesti, ali temperatura nije prolazila.
– Bio sam za umrit, kostur, a stariji su već dogovarali da će me ukopat kraj dida u šimatorju crkve sv. Ante jer su kraj groblja bile ustaše pa bi ih sve pobili. Ali spasila me susjeda Mare iz Borića koju su zvali Boriša. Imala je sina jedinca koji je poginio u partizanima, a mene je volio ko brata. Kada je pitala za mene, moja mater joj je rekla da sam stalno pitao slanu srdelu i vodu, što je značilo da sam ili prid smrt ili ću se naglo rekuperat.
Slane srdele digle ga iz mrtvih
U druge susjede Nede su njih dvi nabavile tri srdele i kada sam ih pojeo, samo sam pio vodu i mliko i počeo se pomalo vraćat – kazao je Lovreta.
Onda je došlo vrijeme upisa u srednju školu, ali mati nije imala novca za kupiti ni jednu bilježnicu, a i trebao je obrađivati zemlju i čuvati stoku kako bi prehranio obitelj. Naime, Lovretin otac Ante je prije rata, 1938. godine, otišao u Australiju, gdje je radio u rudniku do 1948. godine i šest godina nije uopće znao što se događa s njegovom obitelji jer tada nije bilo nikakve mogućnosti komunikacije. Znao je da se većina Kotišana nalazi u zbjegu u El Shattu pa ih je tamo i tražio posredstvom Crvenog križa i Dalmatinaca, planirajući ih prevesti u Australiju. Kada se napokon vratio doma, život je svima bio lakši.
– Kopao sam sa 11 godina i onda su mi govorili kako je mašklin veći od mene, ali morao sam – kazuje Lovreta, koji se kao 18-godišnjak i zaposlio i završio srednju građevinsku večernju školu u Makarskoj, a kasnije se školovao i u Splitu i "dogurao" do građevinskog poslovođe pa je radio 38 godina u tadašnjem "Građevnom Makarska".
Lovreta se oženio u 22. godini života, dobio dva sina, Antu i Žarka, i danas, uz dvije unuke i jednog unuka, ima osmero praunučadi, od kojih najstarija već završava fakultet. Tajna njegove snage i dugovječnosti, među ostalim, leži i u prehrani pa kuha sve lagano.
– Nikada nisam jeo previše niti tešku hranu. I na baušteli sam jeo manje obroke i radije sam bio malo gladan nego potpuno sit. Sada najviše kuham povrće, juhu i lešo ribu, a dva puta tjedno kokoš i junetinu. Obavezno jedem voće, ili jabuku ili naranču – kazao je Lovreta, koji napominje da je ateist, ali najbolji prijatelj mu je bio fra Jure Radić – osnivač Zbirke školjaka i Malakološkog muzeja, Botaničkog vrta Kotišina i Instituta "Planina i more" te inicijator proglašenje Parka prirode Biokovo.
Bio je i Lovreta inicijator za obnovu crkve sv. Ante, u čemu je ustrajao s tadašnjim makarskim župnikom don Pavom Banićem. Osim toga, inicirao je i obnovu rodne kuće oca Petra Perice, kojeg su 1944. godine ubili partizani.
– Virujem u poštena čovika i uvik sam gledao pomoći, posebno onome najpotribnijem.
Najbolji prijatelj fra Jure Radić
Fra Jure mi je bio najveći prijatelj i uvik je dolazio u mene doma s časnom sestrom Editom Šolić, a ja kod njih u Institut. Nikad nisam upoznao boljeg čovika i prijatelja kao fra Juru, a govorio sam im da ja virujem samo u poštenog čovika.
– Može neko sto puta ići u crkvu i bit vjernik, ali ako nije pošten, nije čovik. Oto što su oni pričali o vjeri, za mene je bila fantazija, ali sam to i poštivao. Isti sam kao moj otac, koji nikada materi nije prigovorio zašto ide u crkvu – kazuje Lovreta, dodavši da su mu neki iz Komiteta čak i prigovorili jer se družio s fra Jurom i časnom Editom. Ali, samo im je nabrojio što su sve njih dvoje napravili za Makarsku, nakon čega mu nitko više nikada nije rekao ni slova.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....