Dok u kafiću ispijamo piće s ledom, zasigurno se i ne sjetimo da se sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća led u ugostiteljske objekte u Makarskoj dopremao magarcima iz biokovskih špilja. Osam sati hoda od ledenica do Makarske i natrag trebalo je velobrdskim ledarima za dostavu i prodaju leda na velikom mulu, a kada bi se napokon po ljetnoj žegi vratili doma, čekao ih je isti posao.
Biokovskih, odnosno velobrdskih ledara bilo je oko 100 iz osam obitelji, a kako je izgledao njihov mukotrpni posao, ispričao nam je Bruno Turina, planinar i predsjednik HPD-a "Veliko Brdo" i šef "Doma velobrdskih ledara".
Brunov pradjed Mate Turina bio je prvi velobrdski ledar koji je kruh sa sedam kora i otkrio u biokovskim špiljama nakon povratka s Antarktike, a ledarenjem se bavio i djed Bruno.
– Pradjed je prvi našao Veliku ledenicu kada se 30-ih godina vratio s Antarktike gdje su kopali smolu iz koje su proizvodili gumu i u Novom Zelandu i Kanadi pa je dobro znao što je led. Pradjed je umro godinu dana prije mog rođenja, i to u 95. godini, a kada se vratio 1928. godine u Veliko Brdo, kopao je krumpire kao i svi seljani. Tu je vladalo siromaštvo, jad i bijeda, a sve što je vrijedilo, odvijalo se na Biokovu.
Pomogle mu crne ptice
– Dolac je kopao kraj Velike ledenice kojoj su kasnije i dali to ime i vidio je kako iz nekih jama izlaze crne ptice koje u njima inače obitavaju. Kako je bio uporan i znatiželjan, ušao je u tu veliku jamu prepunu leda – kazuje Bruno, dodavši da je onda pradjed nagovorio Marinka Vladića za spuštanje u ledenicu.
Jama je bila duboka oko 70 metara, a kako nisu imali potrebnu opremu kao današnji planinari, skale su napravili od bukova drva.
– Ušli su u jamu koja je i danas usred ljeta puna leda, a iz koje su 30 godina vadili led i nikada nisu našli dno.
Pradjed Mate znao je da će doći do pravog leda modrulja, koji je godinama sabijen bez zraka i koji se uopće ne topi na visokim temperaturama. Tako su u špilji kopali sedam do 10 dana i napokon našli ono što su i tražili, mada je cijelo selo čudno gledalo na cijeli taj njihov pothvat. Ali kada su došli do modrulja, onda je nastala najbolja priča, kojom su se bavili 30 godina, do velikog potresa i dolaska hladnjaka – kazuje Bruno.
Time je osam obitelji iz Velikog Brda gotovo tri desetljeća isključivo živjelo i radilo samo od ledarstva, a kruh su zarađivali i svi oni koji nisu bili ledari jer su od nekih posudili magarce, a drugi su nosili led na leđima do Makarske.
Tada se točno znalo tko što radi jer su muškarci ljeti kopali led na vertikali od 60 metara, s time da im je puna dva sata trebalo za iskopati cijeli blok. Za to vrijeme bi žene i djeca skupili šušanj kojim bi obložili led da se ne otopi i onda bi ga iz jame izvlačili na kolotur i pakirali u jutene maže.
Zabrana nakon potresa 1962.
Led bi već u 10 sati bio na velikom mulu u Makarskoj, gdje su ga kupovali ugostitelji, bolnica za pohranu lijekova, mesari i ribari. I tako su išli dva puta svakog ljetnog dana od Velikog Brda do Makarske i natrag, ali u ranim jutarnjim satima jer se pješačilo četiri sata u jednom pravcu – kazuje Bruno, dodavši da su led do Makarske nosili najslabiji članovi obitelji jer su snažniji ostajali u jamama i kopali.
Led se nosio na magarcima, a tko ga je "uprtio" na leđa, onda je zarada bila njegova, s time da se uspjelo prodati taman za kupiti jednu ili dvije kifle, a nosači bi zaradu od cijelog ljeta potrošili za kupovinu gumenih cipela.
S druge strane, ledari su lijepo živjeli od iskapanja i prodaje leda, s time da bi prvih godinu dana zaradu uložili u opremu, uglavnom konope i koloture. Zarađenim novcem izgradili su kuće i školovali djecu.
– Koliko je meni poznato, sada u još jednoj od njih sedam ili osam ima leda, a prestalo se raditi početkom 60-ih godina, kada je kod nas došao frižider. Neki su i tada nastavljali kopati led jer je ribarima bio puno kvalitetniji modrulj, ali nakon razornog potresa u Makarskoj i na cijeloj Rivijeri 1962. godine, tadašnja Jugoslavija zabranila je ulazak u jame zbog sigurnosnih razloga – kazao je Bruno.
O biokovskim ledarima pisali su Velimir Urlić u knjizi "Počeci turizma u Makarskoj i Primorju do 1940. godine" i Ive Karlović u "Otkrićima" iz 1955. godine.
– Iako se nisam popeo do biokovskog velikog rudnika Velike ledenice, o njemu sam doznao iz priče ledara Ante i Bartula Vladića. Bilo je to 1934. godine kada je bijeda šibala siromašne seljake sela Veliko Brdo. Tada su trojica seljana došla na misao za pronalazak i otvaranje rudnika leda – Marinko Vladić, Mate Turina i Marinko Nemčić.
Došli su s lopatama i užadi do otvora jame Velika ledenica – široke oko 200, a duge oko 350 metara. Spustili su se u dubinu od stotinjak metara i počeli kopati snijeg. Tek desetog dana u ledenoj kamenoj rupi, tri su čovjeka kliknula od radosti. Pod njihovim lopatama pokazao se čvrst, debeo led.
To je bio kruh, a ne led, zlato siromašnih seljaka Velikog Brda. Led se nalazio pod snježnim plaštem debelim 10 metara. Sjekirama su sjekli pravilne komade od 50 kilograma te ih izvlačili konopima. Led su stavljali u vreće, obložili suhim lišćem i na magarcima dopremali u Makarsku.
Deset obitelji
Od 1934. do 1955. godine, tijekom ljetnih mjeseci, seljaci Velikog Brda bavili su se tim zanimanjem. Oni su kopajući led prodrli 35 metara u dubinu ledene naslage. Trebalo bi znanstveno istražiti taj prirodni fenomen i možda je komadić leda koji ste popili s limunadom u nekom makarskom restoranu nastao još u prapovijesti.
U Velikoj ledenici kopači leda pronašli su otvor neke neobične špilje. Nedaleko od špilje ledari su sagradili kamene strehe u kojima bi proboravili noć. Prije zore spuštaju se u rudnik i u tu su svrhu izgradili tri para stepenica od bukovih stabala. Dolje nasijeku leda pa ga izvlače koloturima, a oko 10 sati svakog dana prva mala karavana s ledom već se pojavljuje na makarskoj rivi.
Samo 10 obitelji Velikog Brda bavi se vađenjem i dopremanjem leda. One svakog dana donesu na prodaju u Makarsku, Tučepe, Brela, Podgoru i Bašku Vodu i Gradac 10 do 12 kvintala leda – 1000 do 1200 kilograma. Taj led je puno skuplji od tvorničkog jer je čvršći i izdržljiviji. Cijena mu je oko 15 dinara za kilogram, a u ledenom rudniku još se nije dogodila ni najmanja nesreća – naveli su Urlić i Karlović.
Prilikom otvaranja "Doma velobrdskih ledara" 2018. godine, članica HPD-a "Veliko Brdo" Sandra Talaja Rusendić slikovito je opisala težak život velobrdskih ledara.
– Biokovski velobrdski ledar bio je čovjek Podbiokovlja, iznimne psihofizičke snage i velikog srca. Čovjek koji je, vođen instinktom preživljavanja, sklopio čvrsti savez s kamenom, zavjet ljubavi, poštovanja, odanosti i poniznosti. Jer nije to visoko Biokovo samo lijepa planina koju vidimo, znala je ona biti surova, strašna i bespoštedna.
Koliko se samo djece rađalo onako usput na putu prema Biokovu jer niti žena pred porodom nije bila pošteđena pohoda planini – svemoćnom vladaru. Na kamenu se rađalo, počivalo, radovalo, pjevalo, plakalo i klelo. U njemu i od njega se živjelo.
Čudesan je bio taj suživot, nepisani brak čovjeka i planine u kojem se oboje vole i trpe, ali poštuju jedno drugo. Biokovo je bila njegova sudbina, zavjet, strast i pokora. Proročanstvo i stvarnost. Čovjekov poslodavac i partner.
Kameni gospodar
Živio je i borio se čovjek Podbiokovlja u zakonu prevrtljive intrade, uzdajući se u svog Boga. U simbiozi čovjeka i planine, zemlja ti je mati, a vedro nebo krov trošna doma. Služio je čovjek svom Kamenom gospodaru, a on ga je hranio. U tvornici planine baš sve je bilo dragocjeno i iskoristivo – voda, dolac za sadnju krumpira, ispaša za stoku, breme drva i šušnja, špilja za sklonište i led pretvoren u zlato – kruh siromašnog seljaka.
I nikada, ali nikada čovjek se nije s planine spuštao prazan jer je uvijek trebalo nešto donijeti. U magiji kamena susretalo se vile i s njima govorilo, kako kažu.
Stotine priča o vilama su ispričali i ostavili u predaji. I na trenutak, gledajući, sada na to vrijeme iz davnina, čini se kao da su vile i postojale i pomagale im – napisala je Talaja Rusendić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....