Kako i priliči blagdanu Svih svetih, nedjelja je osvanula oblačna i tmurna, no, srećom, bez oborina i najavljene bure, pa su mnogi Makarani, usprkos činjenici da je Mrtvi dan sutra, iskoristili priliku i posjetili grobove svojih najmilijih. Molitve, poneka suza, ali i osmijesi, odavali su tugu zbog gubitka, ali i zadovoljstvo zbog zajedništva, ma kakvo ono bilo.
- Premda sam izgubila drage ljude, polaganje cvijeća i uređivanje groba za mene je poveznica s onima kojih više nema. U studenom smo izgubili dva člana obitelji u razmaku od nekoliko dana i ne volimo jedanaesti mjesec. Ali volim ovaj običaj. Djeca nam žive u Zagrebu, no za ovu prigodu dođu u Makarsku.
Držimo do tradicije i nadamo se da će i naša djeca nastaviti u tom smjeru. Običaji su se neznatno izmjenili u ovih 40 godina otkako smo ovdje. Prije je puno više ljudi dolazilo navečer. Na brecanje. Tad je najlipše jer imate pravi osjećaj o važnosti života, ali i njegovoj prolaznosti - kaže obitelj Protrka.
Suze i smijeh na groblju Svetog Križa u Makarskoj isprepleću se baš poput života i smrti.
- Sad bi mi otac reka: - Donila si mi roze špine, ko da san na cicikliju. I baš zato san ih i kupila, da se nasmijem - rekla nam je Lana Erceg suznih očiju.
Grobovi se pune cvijećem, čiste i peru, a nerijetko u tome sudjeluju i djeca.
Ana Marija i Marko Babić u tradicionalni posjet groblju uključuju i svoje dvije kćeri.
- U Makarskoj stavljamo cvijeće na grob suprugove rodbine, a u Kozici, osim moje obitelji, imamo i bratinske grobe, pa položimo cvijeće i za svećenike koji su ubijeni 1942., kao i za one koji nemaju nikog svog. Nedavno mi je umrla mama koja je ovom tradicijom bila "opsjednuta", a sad tradiciju nastavljam ja. Dva puta sam išla u Kozicu jer u auto nisu mogli stati cvijeće i djeca. Prije dvije godine moja Patricija je skinula šnalu s kose te je položila na tuđi grob na kojem nije bilo cvijeća - Nek ima nešto na grobu! - rekla je naša sugovornica.
Kratak nam je dan, pa ne možemo stići u Hercegovinu gdje su grobovi moje bake i tete - kaže nam Ana Marija.
Na seosko groblje u Makru tijekom dana je pristizalo mnogo ljudi, a iako tu dolazi svaki dan, lvo Andrijašević je i danas donio svježe krizanteme.
- Svaku večer pas i ja sidimo na groblju, a njega vežen za konop od zvonika. Kuća mi je poviše groblja i normalno mi je bivat u tom prostoru. Znan di je ko pokopan, koliko polica ima u kojen grobu i di ih nema uopće. Grad je počeo stavljati obavijesti, a metili su papir i na zajednički seoski grob u kojen leži ijade ljudi. Takvih je grobova u Makru sedan, a ima i tri manja. Ko će in se javit? Drugo, ko održava groblje?
Cviće padne, a ja gledan s balkona kako ga nogon turaju pod put i na temelju čega će in ljudi plaćat za grobno misto? - ljuti se lvo koji je prije sam održavao groblje za koje je i emotivno vezan. Pamti i običaje za Mrtvi dan, a koliko su se običaji promijenili, najbolje govori činjenica da je ovogodišnja berba maslina za mnoge već završila, što je prije bilo nezamislivo.
- Blagoslov groblja bi bio na Mrtvi dan, a onda bi onaj ko ima masline vadio skale iz kuće i išlo se u branje. Brale bi se one grane koje bi padale na put ili u tuđi mejaš. Zvonila su zvona uvečer na Svi svete, i na Mrtvi dan - kaže nam Ivo.
Seoskih običaja svog kraja prisjeća se i Gojko Radić, rodom iz Vrgorca.
- Pamtim da se na groblje išlo na Mrtvi, odnosno Dušni dan. Tad se na radiju mogla čuti samo ozbiljna glazba, instrumentali, ili eventualno sentiši. Umjetnog cvijeća nije bilo, a i lumini su bili rijetkost. Sve je bilo tiho, nije moglo biti uobičajene dječje razigranosti i nama mlađima taj dan nije bio posebno drag. Medutim, blagdan Svih svetih sam volio jer je to bio neslužbeni praznik. Malo bolje bi se pojelo, ljudi bi se lipo obukli i išli na misu. Poslije bi igrali na karte ili na balote jer se taj dan nije odlazilo na groblje. Uvijek se išlo dan poslije.
Petra Čović kaže kako je s roditeljima odlazila na groblje iako nije poznavala svoje pretke.
- Išla sam iz poštovanja. Danas odlazak na groblje nosi puno dublje emocije. Tamo sada počivaju ljudi koji su obilježili veliki dio mog života i kojima sam neizmjerno zahvalna na svemu što danas jesam. Nije lako otići tamo - tuga je golema, ali osjetiš neki neshvatljivi mir i jednostavno znaš da su i dalje tu uz nas.
Mislim da su Svi sveti i Dušni dan jedni od najvećih blagdana jer imaju duboku svrhu da nas podsjete tko smo, odakle dolazimo i koliko je ovaj život zapravo krhak i kratak. Zato poštujmo i volimo svoje bližnje dok su još tu uz nas! - rekla je Petra.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....