Bratuš, ali i sva mjesta na Makarskoj rivijeri, a posebno gordo Biokovo, oplakuju čovjeka velikog srca i dobre duše, ribara i maslinara Petra Babića koji je preminuo u 74. godini života.
Barba Petar je ostavio iznimno značajan doprinos na snježnom i zelenom najvišem biokovskom vrhu Sveti Jure na čijem je odašiljaču Hrvatske radiotelevizije proveo čitav svoj radni vijek, punih 40 godina.
O Babiću i njegovoj posadi – tehničarima je HRT snimio dokumentarac ‘‘Pet čuvara vrha‘‘ jer je ekipa radila na najvišem radnom mjestu u Hrvatskoj do kojeg su zimi pješačili i do dva sata, kroz visoke snježne nanose, kako bi odradili petodnevne smjene.
Šjor Petra smo bezbroj puta kontaktirali i mi novinari posebno zimi za vrijeme orkanskih bura kada nam je uvijek ljubazan i veseo davao podatke o temperaturama zraka i opisivao stanje na planini.
Bog je odlučio pozvati ga k sebi uoči blagdana njegova Svetog Jure – onog istog pod čijim je vrhom proveo čitav svoj život. Spremio ga je od muke i nemoći i po svojoj milosti mu darovao mir prije nego što bi ga bolest vezala za postelju.
Rođeni Bratušanin, šjor Petar je čitav svoj život ostao duboko vezan za svoj kraj, svoje ljude i obitelj. Biokovo mu nije bilo samo radno mjesto, već dio njegove duše.
Svi koji su gore kročili – od kolega do Stipe Božića i vrijednih pripadnika HGSS-a koji su ga pratili kroz teške biokovske smjene i vremenske nepogode, pamtit će ga kao pouzdanog, dobrog i nesebičnog čovjeka. Zbog ljubavi prema planini i ljudske topline, o Petru su snimljene i emisije koje će njegova obitelj i prijatelji uvijek iznova gledati s ponosom.
Koliko je s kolegama zaslužan za neprekidno emitiranje TV programa, dovoljno govori podatak da signal s Biokova nikada nije nestao pa čak ni tijekom jeseni 1991. godine kada su neprijateljski zrakoplovi raketirali i bombardirali planinu.
Svaka smjena na Odašiljaču bila je borba između života i smrti, a uspon provalijama okruženom biokovskom cestom pod okriljem noći, zahtijevao je hrabrost i znanje.
U ratnim godinama se vozilo u potpunom mraku, s ugašenim svjetlima.
Koliki god bio velik njegov trag na planini, još je veći bio onaj koji je ostavio u svom domu.
Bio je predan i dobar suprug svojoj Nikoleti koja je iz daleke Italije i velikoga grada, vođena čistom ljubavlju, došla živjeti u njegov mali Bratuš. Jednako tako je bio sigurna luka i divan, topli oslonac i ponos svojim kćerima Leticiji i Nađi te zetovima Luki i Gabrijelu kojima je bio drugi otac.
A posebna radost i kruna njegovog života bili su njegovi unuci – Mate, Patrik i Margerita za koje je bio najbolji djed na svijetu, onaj čije će priče i toplinu zauvijek čuvati u svojim mladim srcima.
Volio je šjor Petar svu djecu Bratuša i to toliko da su ga neka nazivala i svojim didom. Čovjek od rada i zemlje posebnu ljubav je gajio prema svojim maslinama kojima se davao neumorno i bez zadrške.
I kada ga je narušeno zdravlje iscrpilo, njegova nesalomljiva energija nije mu dopuštala da miruje.
Petra će svi pamtiti kao čovjeka koji je bio velik u svojoj jednostavnosti i ogroman u srcu, uspravan poput Biokova.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....