Ako u bilo koje doba dana zastanete ispred kuće Tonćija Kovačevića u Makarskoj, čut ćete pjev ptica. Premda se njegova obitelj već nekoliko desetljeća bavi turizmom, ogromnu garažu koju bi većina prenamijenila u četverosobni apartman, Tonći je prenamijenio u "hotel za tiće". Grdelini, faganeli, kanarinci, frzelini, verduni... doslovno možemo reći – svaka mu piva!
– Ljubav prema ticama san naslijedio od oca. Bilo je dana kad nije ima ni za kruv, ali tiće je uvik hranio. Ko dite sam često skuplja ṣ̌ušarice, mater je dio toga nosila u Općinu na prodaju, a iz šušarica smo istresali sjemenke, ostavljali da se suše i time hranili tiće. Danas koristin i sjemenke suncokreta, sve je to tićima likarija jer zbog jednolične prehrane često obolijevaju od upale crijeva.
Koliko imate tića?
– Otac je ima desetak, ali ja san tu brojku davno premašio. Svaki dan mi triba najmanje dva sata za nahranit ih i očistit gajbe. Ovde im je stvarno kao u hotelu, dobivaju svu moguću pažnju i njegu. Za lipa vrimena iznesen ih vanka, neke i pustin pa saviju gnijezdo blizu kuće. Kad se razbole i ako vidin da ih ne mogu spasit, odnesen ih u Kotišinu kraj vode. Kad mi je sin Lukša bio mali, učinio je s prijateljima i sprovod za grdelina. Inače, za mene je grdelin kralj od tića; živi petnaestak godina, a moj je živio sedamnaest, što je najduže što znan da je grdelin živio.
Zašto je za vas grdelin kralj?
– Jer najlipše piva. Doduše, ne pivaju isto muški i ženski grdelin, a razlikuju se i po izgledu. Ja ih raspoznajen i dok lete, muški ima sjajno perje i glasniji cvrkut. Svaki zaljubljenik u tiće kazat će van isto – grdelin je najbolji. Jedan čovik je Stojadina staroga pet godina dao u zamjenu za grdelina.
Kad imate tića pivača, s njime valja i radit. Odvojite ga u posebnu prostoriju, puštate mu nasnimljenu kasetu grdelina koji piva, ali ko ṣ̌to u školi ima slabih, osrednjih i odličnih đaka, tako ih ima i među grdelinima. Faganeli također lipo pivaju, volin i frzeline, iman i baštarde – križance između kanarinca i grdelina, ali kanarinca najmanje cijenin. Prije je bilo i boljih tica, no otkad se prska i poliva iz aviona, sve ih je manje. Ako tić u roku od po ure dođe na polivanu travu, uginit će. Nalazio san krepanih tica i u svome vrtu, pogotovo kad bi ljudi polivali masline.
Primjećujemo da su neke gajbe pokrivene.
– Kad se tići izlegu u gajbi, neki neće da minjaju perje, ostanu bili, a ovako dobiju boju i perje. Ženke minjan jer je dobro obnavljat krv, a nekog muškog i prodan.
Tići nisu jedine životinje o kojima Tonči vodi brigu. Svaki dan odlazi u tri kilometra udaljenu Kotišinu gdje sadi voće i povrće, a u vrtu ima svega: limuna, kupusa, krumpira, boba, poma, brokule... Prošlog ljeta je bila i jedna lubenica od deset kilograma. Nešto od toga pojedu i – kunići. Tonći ih svakodnevno hrani, pusti ih malo na dvorište, no pazi da svi uđu u kućicu jer, kako kaže, ako koji prinoći vanka, ostali kunići mu idući dan ne bi prepoznali miris pa bi ga ubili.
Kako sve stignete?
– Navikli smo radit. Danas svak govori kako se ništa ne isplati, a moja supruga Marija i ja nikad nismo bili na godišnjemu. Kopamo, pilamo, sadimo, čistimo i svaki dan san bar jednom dnevno na selu. Kad sam ko mlađi htio otić gledat "Zmaja", ćaća me je pita kad ću prikopat vrtal. Osvanio san prije zore i prikopa vrtal do podne samo da mogu popodne gledat utakmicu. Jedan jedini put kad san uzeo slobodno je bilo prije nekoliko desetljeća kad me konj bacio.
Pa san u kupinu, ali san se dočeka na kamen. Nisan moga sobom maknit misec dana. Čin san se malo oporavio, nastavio san radit u polju. Kad u mladosti steknete radne navike, onda van ni u starosti ništa nije teško. Znan da se priko noći ništa ne stiže, evo i ovu kuću gradimo već 40 godina. Sićan se da je i moja pokojna mater svaki dan odila na pijacu i prodavala ulje, jaja i verduru, ali sebe nikad nije žalila. Uvik je imala empatiju za nekog kome je bilo teže.
Tonćijeva supruga Marija pravi likere i rakije, priprema apartman za sezonu, a Kovačevići se mogu pohvaliti i gostima koji u njih dolaze već 35 godina. No, jedan ih je gost ipak iznenadio.
Fratar Ante, koji je prije pedesetak godina studirao na makarskoj bogosloviji, s prijateljima je često šeta po selima i u Kotišini upoznao mog oca i mene. Nisam tad bio ni punoljetan, a fra Ante je ubrzo otišao u Kanadu.
Nakon tridesetak godina se vratio i doša kod nas. Pitao me je li ga se sićan, ali nisan ga pripoznao. On je nacrta ovu sliku s grdelinom koja mi je iznimno draga i visi u mom dnevnom boravku. Otkad se vratio, često se čujemo, no telefon najviše zvoni kad je Marijin rođendan jer čestitke pristižu na svim svjetskim jezicima – smije se Tonći.
Ne čudi nas to. Nismo još ni sjeli, a na stolu su već kava, rakijica, kolači, keksi..., uzmite, morate..., i šta ćete još? Tonći u kesi nosi brokulu i kupus da ponesemo kući – ni grama umjetnoga gnojiva nema, sve organski proizvod. Kovačevići su najsritniji kad daju.
– Nikad nismo neumjereno rasipali, a opet imamo sve šta nam triba – kaže Tonći.
Imaju Kovačevići i više od toga – uvijek otvorena vrata i veliko srce, a kako ne znaju što se danas isplati, tako se njima isplati sve. Nije samo tićima ovdje ugodno, i nama je bilo kao u najboljem hotelu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....