Oliverov čovjek iz sjene, sjajni makarski glazbenik koji je s legendarnim pjevačem obišao svijet: ‘Ovaj me grad zadivio‘

Dražen Bogdanović, jedan od najboljih saksofonista u regiji, profesor klarineta i saksofona u Glazbenoj školi Makarska, dobitnik nagrade Hrvatske glazbene unije za najistaknutijeg instrumentalista u kategoriji pop i zabavne glazbe, uvijek je, po vlastitoj želji, bio čovjek iz sjene. Više od dvadeset godina pratio je Olivera Dragojevića na koncertima, a surađivao je, kako sam kaže, gotovo sa svim glazbenicima u Hrvatskoj; od Miše Kovača do Arsena Dedića. Premda javna ličnost, na intervju ga je trebalo nagovarati.

- Već sam bio u novinama - rekao nam je Dražen. Poslije smo saznali da je bio spomenut kao dobrovoljni darivatelj krvi.

Izvukli smo ga iz sjene i pitali tko je najzaslužniji za njegovu glazbenu karijeru.

Black coffee

- Prvi je meštar Buble koji mi je predavao glazbeni u osnovnoj školi. Primijetio je moj talent, pa je shodno tome drugi bio Tonči Puharić Beg koji je predavao u glazbenoj školi u Splitu te me nagovorio da upišem glazbenu školu. Treća, ali ne i manje zaslužna, je moja majka koja mi nije dala da odustanem, iako sam htio.

Bilo mi je teško paralelno pohađati dvije škole i četiri puta tjedno ići u Split. Srećom, nisam imao problema sa školom i nakon završene srednje, upisao sam Muzičku Akademiju u Zagrebu te završio klarinet. Početak moje komercijalne karijere počinje drugom polovinom devedesetih godina. Počeo sam svirati u jazz sastavu "Black coffee" koji su u to vrijeme bili jako popularan band i višekratni dobitnici Porina.

Nakon toga je počela suradnja s Oliverom. On je tad snimao pjesmu "Gore si ti" i to je prva pjesma koju sam snimio za njega. Prvi koncert na kojem sam s njim nastupao bio je u pulskoj Areni. Oliver je imao želju održati koncerte u svim najvećim dvoranama na svijetu i tu je želju i ostvario. Olympia u Parizu, Carnegie Hall u New Yorku, Sydney Opera House u Australiji, KonzertHaus u Beču... svugdje sam išao s njim i orkestrom. Prošao sam gotovo cijeli svijet, a neke svjetske gradove i više puta posjetio.

Koji su vam gradovi posebno ostali u sjećanju?

- Las Vegas. Nisam znao da se taj grad nalazi ispod razine zemlje i zapanjilo me blještavilo i društveni život. Svaki kvart je zapravo jedan grad, hodate kvartom "Venecija" gondole plove pored vas, zatim odete u "Pariz", ili "London", a da niste mrdnuli iz Vegasa. U ponoć pogledate uvis i vidite sunce i plavo nebo.

Moj san

Oliverov san je bio nastupiti na svim poznatim svjetskim pozornicama, a koji je vaš san?

- Biti u sjeni. Na pozornici najčešće tražim neku biljku iza koje bih se sakrio. Tu mi je pomogao Matija Dedić s kojim sam bio jako blizak prijatelj. Rekao mi je kako je na koncertu u Beogradu pratio oca na klaviru i svirao je savršeno, možda i najbolje ikad.

Publika je tražila bis i Arsen je, više prebirući po klaviru negoli svirajući, otpjevao pjesmu prateći sam sebe. Publika ga je nagradila ovacijama. Tako sam i ja shvatio da kad imate pjevača Oliverovog ili Arsenovog kalibra, u pozadini može biti bilo tko.

Naravno da je kvaliteta više uvijek plus, no tu kvalitetu uglavnom prepoznaju samo glazbenici. Utoliko mi je nagrada struke najdraža od svih. Kao što je Arsen jednom rekao - Ja sam se isplatio! Drugim riječima, ostvario sam se.

Jeste li ikad nekome odbili suradnju?

- Nema osobe s kojom ne bih surađivao, postoje samo projekti koje mi se da ili ne da raditi. Uvijek sam mislio da je najvažnije materijalno bogatstvo, no kad izgubite neke drage ljude, shvatite da se ne može sve kupiti i vratite se na klasične postavke. Svaki dan sviram barem sat i po-dva jer planova i koncerata uvijek ima. Početkom sljedeće godine nastupam u Lisinskom sa Zoricom Kondžom. Lisinski je jedno od mojih najomiljenijih mjesta gdje sviram više od 25 godina.

Je li supruga ide s vama na koncerte?

- Marlena uvijek kaže da je ne vodim nigdi dalje od Splita, ali na turneje najčešće idu samo glazbenici. Kad smo nastupali u dvorani Royal Albert Hall u Londonu, organizator je rekao da možemo povesti obitelj. Upravo te godine je eruptirao vulkan na Islandu i svi su letovi bili otkazani.

Marlena je ostala u Makarskoj, a mi smo išli u London sa dva autobusa i putovali 36 sati, što je za mene bio križni put jer putovati ne volim. Ako treba sjesti u auto, meni je već to daleko. Raduje me vidjeti nove krajeve, ali sam čin putovanja ne volim.

Samo da je dobro

Koju vrstu glazbe slušate privatno?

- Razne žanrove, važno je samo da je glazba dobra. Kad sam bio mlađi morao sam se detoksificirati od narodnjaka kojima sam se u vojsci inficirao. Narodnjaci su me držali do prvih godina faksa, pa sam ih i slušao i svirao, te bio i predmet poruge među studentima. Sazrijevanje i okolina su učinili svoje, te danas preferiram drukčiji tip glazbe.

Dražen je jedan od najomiljenijih profesora u Glazbenoj školi, ne samo među učenicima već i među profesorima.

- Mnogi moji učenici se i danas bave glazbom i od toga žive, a jedan od njih je i Marin Klarić. Naravno da je to velika satisfakcija svakom profesoru, pa i meni.

Dražen Bogdanović, virtuoz na saksofonu i klarinetu, za sebe kaže da nije lača, pa od njega nećete saznati tračeve o Arsenu, Oliveru, Gibonniju ili bilo kome s glazbene scene. Utoliko je razumljivije zašto je cijenjen i omiljen u Makarskoj, a i šire. Dražen ne samo da se "isplatio" kao glazbenik, već i kao profesor, suprug i čovjek. Bila bi šteta sakrivati ga iza fikusa, ali to je i nemoguće jer njegova sjena baca dalje negoli nečije svjetlo.

Dražen Bogdanović, dame i gospodo!