Svatko ima svoju muku. Brooklyn Beckham, na primjer. Čovjek je s pravom poludio jer mu je mater otkazala već dogovorenu vjenčanicu za buduću suprugu pa je ona u zadnji tren morala navući nešto od Valentina. Pokoj mu duši.
– Braći Kovačićima još je gore. Oni se svaki dan moraju misliti koji će trliš obući. I kako će sve ono od jučer sa sebe saprati.
Ante, Stipe i Luka se zovu. Dočekali su nas u Ravnicama, na zadnjoj točki Omiša prema istoku, tamo gdje je nekoć bila cementara. Nosila je ime "Renko Šperac". Po prvom narodnom heroju koji je na strani partizana poginuo u Drugom svjetskom ratu. Moramo, naravno, naglasiti stranu kojoj je pripadao jer se danas, vidimo, i neki drugi heroji iz tog doba spominju. Pa, eto, da ne bi bilo zabune. Jer, danas se, ako ne znaš šta je bilo, lako zabuniti. A bilo je da je Lovro, kako mu je bilo pravo ime, a Renko nadimak po kojemu su ga svi znali, pred ustaški streljački vod izveden 8. srpnja 1941. godine. Imao je 35 godina i nastavio je, zahvaljujući omiškoj cementari, živjeti još dugo. Sve do 2006. godine kada je srušen zadnji cementarin dimnjak. I kada su obećali na tom mjestu sagraditi veleban turistički kompleks.
Uf. Bilo je to baš nešto. Sjajno. Rekli su da će na 80 tisuća metara četvornih biti izgrađen zatvoreni olimpijski bazen, jedan hotel s pet zvjezdica kapaciteta 120 soba, jedan hotel s četiri zvjezdice kapaciteta 120 soba te sedam vila kategorije pet zvjezdica. U drugom redu od mora, dodali su, izgradit će se, pak, 170 apartmana, kasino, diskoklub i multimedijalni centar. A uz sve to, kompleks, koji će izgledati poput starog dalmatinskoga grada, imat će isključivo podzemni parking čime će se postići čak 21.000 metara četvornih zelenih površina. A nije nevažno, zaključeno je, i što će zahvaljujući tom kompleksu biti otvoreno više od 350 radnih mjesta.
Umjesto olimpijskog bazena
Stojimo na rivi, operativna obala to se nekoć zvalo, i ne vidimo ništa. Nema velebnog turističkog kompleksa. Ni olimpijskog bazena. Kasina. Diskokluba. Ostale su samo zelene površine. Drača. Kamen je popucao, a riva se nakrivila. Neugodno joj je. Obećali su joj kruzere, a dobila je "Pipi".
Eno je, prilazi. Zbunjena je. Nije nikoga očekivala. Pamti i ona Renka Šperca – možda i nisu generacija, ali jesu ista sorta – pamti i ono što su mu napravili, pa se čudi otkud sad ljudi tamo gdje ljudi već godinama nema.
– Zbog tebe su došli – govori joj Ante, a njoj žuti obrazi crvene.
Njeno vrijeme, mislila je, odavno je prošlo. Kome još takvi poput nje mogu biti zanimljivi.
Vezala se bokom. Lagano. Manovra joj je dječja igra. Vrti se u mjestu, bez gasa, sve u leru. Ante skače pred nas i pruža ruku.
– Dobra je. Da sutra triba u rat s njome, ne bi se boja – tepa joj.
Za početak, Ante i "Pipi" će u turizam. Kovačići je spremaju za jednodnevne đite. Od Omiša do Brača. Imaju već jedan brod, "Tornado", imaju i iskustvo, znaju što se traži, pa šire posao. A široka je i familija, četiri brata i sestra.
A "Pipi" jedva čeka. Predugo je bila sama. Brod bez ljudi je poput špine bez vode. Gol i besmislen.
– Njena osnovna prednost je šta nije toliko velika, koliko je sigurna. I moćna – hvali je i dalje Ante.
Kad je Kovačići srede, ušminkaju i daju joj zadnji glanc, "Pipi" će moći primiti 320 putnika. A za njezina 32 i nešto sitno metra duljine i osam metara širine to je impresivno.
Nepobjediv, kao Ivićev Hajduk
– Ima gaz od četri metra šta je stvarno ekstremno, šta se stabilnosti tiče teško se s ove naše strane Jadrana s njome iko može mirit – tvrdi Ante.
"Pipi" je, ukratko, neusporediva. Kad s njome iziđeš na more, doživljaj je jedinstven, na moru si, a more ti ne može ništa.
Prvo joj je ime bilo "Zubatac". Bez veze. Vojska i ne zna drukčije. Oštro i bez ideje. "Tunj" i "Orada" ista su klasa.
"Zubatac" je 1956. u Splitu, u škveru dobrom poput njegovih brodova, porinut kao pučinski remorker Jugoslavenske ratne mornarice pod oznakom PR-37. I odmah je, da se zna, bio najbolji. Još u salonu čuva mesingane pločice koje svjedoče o kakvom se silnom brodu radi.
"Najboljem brodu za postignuti uspjeh u obuci i borbenoj gotovosti 1968./69."; "Najboljem brodu za postignuti uspjeh u obuci i borbenoj gotovosti 1973."; "Najboljem brodu za postignuti uspjeh u obuci i borbenoj gotovosti 1976."; "Najboljem brodu za postignuti uspjeh u obuci i borbenoj gotovosti 1977.".
"Zubatac" je bio nepobjediv. Kao Ivićev Hajduk. Posadu mu je činilo 19 mornara, originalno ga je pogonio parni stroj, da bi 1974. dobio MAN-ovu mašinu od 1500 "konja" s kojom je znao uhvatiti i brzinu od 12 čvorova.
– Sada je u njemu Caterpillar od 800 "konja" – govori Ante.
Crnogorci ga prodali u Povlja
Nakon što se raspala i Jugoslavija i njezina ratna mornarica, "Zubatac" je nestao. Poput Renka Šperca. Koristila ga je, koliko je znala i umjela, crnogorska mornarica, a onda su ga, nakon što više nisu ni znali ni umjeli, prodali privatniku iz Hrvatske. Koji ga je nazvao najljepšim od svih lijepih brodskih imena, "Želja", i doveo u Povlja.
A ova "Pipi", koja je sada pred nama i koja će uskoro opet promijeniti ime, jer s brodovima to naprosto tako ide, karakter ostaje, a imena se mijenjaju, prvo je bila "Pipi Mali", a njen vlasnik, nadimka Pipi, bio ju je preuredio u turističku koćaricu s matičnim vezom u Primoštenu, da bi nakon ravno 70 godina sva ruzinava i na pragu umora stigla u Omiš. Kod braće Kovačića koji se iz trliša ne skidaju. I koji će je vratiti moru. Pa da svi ovog ljeta puknu od muke.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....