Ususret nam idu tri strankinje. Čvrsto gaze. Cvrkuću. Pričaju nekim čudnim njemačkim jezikom. Ili je to možda danski? Pozdravljaju. Sretne su. Sunce je upeklo pa ih je znoj oblio. Iznenadila ih je veljača u Omišu. Skidaju se. Sasvim. Mijenjaju odjeću pa nastavljaju. Uzbrdo. Prema Imberu.
Ništa neobično u tom prizoru nema. Jer do Imbera se lako dolazi. Staza je označena, a planina pitoma. Dobroćudna. Klecaju joj tek koljena. I pucaju stare kosti. Sliježe ramenima punim lišajeva. Jer, što da radi. Nije valjda ona kriva što su godine učinile svoje. I što čovjek zanavijek prirodu kvari.
Julija Hrstić i Irena Giovinazzo pomažu nam da lakše stijene prepoznamo. Evo, pokazuju, ova je pala jučer. A ova nekidan. Ona tamo, upiru prstom u kamenu gromadu što se kotrljajući zau...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....