Ususret nam idu tri strankinje. Čvrsto gaze. Cvrkuću. Pričaju nekim čudnim njemačkim jezikom. Ili je to možda danski? Pozdravljaju. Sretne su. Sunce je upeklo pa ih je znoj oblio. Iznenadila ih je veljača u Omišu. Skidaju se. Sasvim. Mijenjaju odjeću pa nastavljaju. Uzbrdo. Prema Imberu.
Ništa neobično u tom prizoru nema. Jer do Imbera se lako dolazi. Staza je označena, a planina pitoma. Dobroćudna. Klecaju joj tek koljena. I pucaju stare kosti. Sliježe ramenima punim lišajeva. Jer, što da radi. Nije valjda ona kriva što su godine učinile svoje. I što čovjek zanavijek prirodu kvari.
Julija Hrstić i Irena Giovinazzo pomažu nam da lakše stijene prepoznamo. Evo, pokazuju, ova je pala jučer. A ova nekidan. Ona tamo, upiru prstom u kamenu gromadu što se kotrljajući zaustavila nasred staze, davno je pala, ima tome sigurno nekoliko mjeseci.
Gledamo i šutimo. A svi isto mislimo. Sreća da nikoga nije ubila. Jer ovuda, ozdravljamo, zavidni na njihovoj slobodi, Njemicama, Dankinjama, što li su već, mnogi izletnici prolaze. Za lijepih dana Omiškom Dinarom razmile se i koze i ljudi. I nikome nije drago slušati upozorenja da im je glava u torbi. A jest.
U omiškom gnijezdu
U Borku, omiškom gnijezdu Pešića, Lelasa, Čečuka i Baučića, danas rastu kuće za odmor. Vile i bazeni. S pogledom od milijun dolara. Na Grad koji Borka nije ni svjestan. I koji bi da ga najradije nismo ni nazvali. Jer, širi Grad ruke, hini nemoć, nema se, a sve je skupo, znate li vi koje su danas cijene.
No, zna Grad da su ove godine lokalni izbori. A zna i tko u Borku pobjeđuje. I da bi ovaj put moglo biti drukčije. Jer mu nije palo napamet zaštititi Borak od odrona. Pomoći i planini i ljudima. I novinarima. Da ne moraju danas pisati, a sutra biti spaljeni.
- Vidjet ćemo što se da napraviti - govori Grad, Ivo Tomasović mu je ime.
Nije uvjerljiv. Svjestan je problema, a još je svjesniji da rješenje neće tako skoro. Ako ga ikad i bude. "Vidjet ćemo što se da napraviti", u prijevodu na hrvatski znači nećemo napraviti ništa.
Ne možemo. Nemamo. Eno se dolje gradi luka. Već godinama. Ni ona neće biti gotova onako kako je zamišljena. I obećana. J**i ga. Omiš više nije na vertikali. A dok je bio, to nije iskoristio. Arčilo se i bančilo. I mislilo da nikad neće proći. A u Borak se nije diralo, bilo mu je, nazdravljalo se, dobro onakvome kakav je.
Tomasović bi najradije lagao. A ne može. Nije tako odgojen. Pitamo ga je li istina da su mu mještani Borka pisali, da su ga više puta upozoravali na prijeteće stijene iznad njihovih glava, da su ga pitali zašto Grad ništa po tom pitanju ne čini i da im nikad nije odgovorio, a on priznaje da jest, da je istina, da je dobio njihove mejlove i da im uistinu nije odgovorio.
- A što da im odgovorim - veli.
Boban, Plenković i Trump
Sugeriramo da im je mogao ponuditi neke planove, rokove, da ih je mogao umiriti, da će i njihova planina doći na red, da će aplicirati na europske fondove, da će zvati Bobana, Plenkovića, Trumpa, bilo koga, ali ništa ne prolazi. Omiš je, kaže, dao koliko je mogao, pusti milijuni već su otišli na zaštitu od opasnih stijena i da sad bilo što obeća ne bi imalo smisla. Pa je odlučio šutjeti.
Ipak, obećao je poslati "svoje ljude" da izvide situaciju, da vide gdje su kritične točke, a obećao je i da će provjeriti čiji je zapravo taj dio planine, gradski ili državni, od Hrvatskih šuma je lako moguće, a kad se utvrdi vlasništvo onda bi se moglo i djelovati.
- Učinit ćemo nešto. Moramo - zaključuje Tomasović.
Julija Hrstić bi voljela da je to istina, ali ne vjeruje. Kao potpredsjednica Mjesnog odbora Borak u više je navrata apelirala na Grad da nešto poduzme, ali je nitko nije slušao. Nije joj jasno kako je moguće da je jedan dio Omiša zaštićen mrežama od odrona, dok je drugi prepušten na milost i nemilost prirodi. Koja iz dana dan upozorava da tragedije ne biraju vrijeme, dok im se ovo mjesto samo nudi.
- Stijene padaju neprekidno, što veće, što manje. Padaju u blizini naših kuća, padaju u blizini naše djece, padaju po stazi kojom svakodnevno brojni izletnici prolaze - govori Julija.
Najgore je nakon kiše. I nakon hladnih noći, kad pred podne sunce ugrije, a led popusti pa kad se planina počne skidati. Sasvim. I kad ništa neobično u tom prizoru nema.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....