Na fotografiji koja bi trebala postati simbolom hrvatske socijalne stvarnosti stoji jedna majka. Jednom rukom pridržava kćerkinu "klonulu" glavu. Drugom drži improvizirani transparent. Na njemu piše: "40 godina invalid. Još nema inkluziju. A 6 mjeseci čeka očevu braniteljsku mirovinu."
Pored nje sjedi Željka Gabrić. Ne govori, ne protestira, ne viče. U stanu u Solinu je uglavnom tišina. Tu su aparat za grijanje, kolica, lijekovi, fascikli, žalbe, očeva osmrtnica i pokoji račun.
U Hrvatskoj 2026. godine postoji žena koja je 41 godinu stopostotni invalid. Nepokretna. Pod skrbništvom. Kći pokojnog hrvatskog branitelja.
Prije nego što je postala broj spisa, Željka je bila zdrava djevojčica, hitno operirana zbog angioma i problema s krvnim žilama. Željka je postala invalid. Operaciju je preživjela, djetinjstvo nije. Danas, 41 godinu poslije, njezina majka tvrdi da sustav od nje i dalje traži isto – da dokaže da se ništa nije promijenilo.
Nova pravila
Desetljećima je za Željku Gabrić sve bilo jasno. Njezin invaliditet nikada nije bio predmet dvojbe. Ostvarivala je prava koja su joj pripadala. A onda je sustav promijenio pravila.
Inkluzivni dodatak uveden je 1. siječnja 2024. godine. Obitelji je objašnjeno da će postojeća prava biti objedinjena u jedno. No, prema riječima Ljiljane Gabrić, tada počinje višegodišnja administrativna bitka koja traje i danas. Odjednom se ponovno traže dokumenti. Nova medicinska procjena, nalazi, pregledi. Barthelov indeks, papiri, obrasci, potvrde.
Obitelj radi ono što joj se kaže. Odlaze neurologu, prikupljaju nalaze, predaju dokumentaciju. I čekaju. U početku strpljivo, na kraju očajno. Prolaze tjedni, potom i mjeseci, a onda, početkom 2025. godine, stiže rješenje koje ih je šokiralo.
Među dokumentima koje obitelj danas čuva nalazi se i dio koji je posebno pogodio Ljiljanu Gabrić.
– Komisija koja moju kćer nije ni vidjela ni pregledala navela je da postoji mogućnost poboljšanja njezina stanja. Kako se može poboljšati stanje osobe koja je invalid od šeste godine života? – kaže Ljiljana.
U gotovo isto vrijeme Željki je dodijeljen i posebni skrbnik.
– Ako se govori o mogućnosti poboljšanja stanja, zašto joj se istodobno određuje osoba koja će zastupati njezine interese? A ako joj je zbog zdravstvenog stanja potreban poseban skrbnik, zašto se uopće otvara pitanje poboljšanja? – kaže.
To pitanje za Ljiljanu ostalo je visjeti negdje između rješenja, komisija, obrazaca i službenih dopisa. Kao i mnoga druga pitanja koja će tek uslijediti.
Dvojba ostaje
Iz Ministarstva rada i socijalne politike navode kako se u postupcima za ostvarivanje prava na inkluzivni dodatak ne procjenjuje sama dijagnoza korisnika, nego stupanj oštećenja funkcionalnih sposobnosti i razina potrebne potpore te objašnjavaju kako je upravo uvođenje inkluzivnog dodatka zahtijevalo nova vještačenja za dio korisnika. Objašnjavaju da su se ranija prava često temeljila na nalazima donesenima prema propisima koji više nisu bili na snazi te da je za određivanje razine inkluzivnog dodatka bilo potrebno novo vještačenje.
Za Ljiljanu Gabrić, međutim, dvojba ostaje ista.
– Moja kći je danas u istom stanju u kojem je bila desetljećima – kaže.
Željki Gabrić tijekom postupka dodijeljen je posebni skrbnik čija je zadaća bila zastupati njezine interese.
– Nikada nije došao upoznati Željku. Nikada nije razgovarao s njom niti vidio uvjete u kojima živi – tvrdi.
Prema riječima majke, o važnim postupcima i odlukama vezanim uz njezinu kćer odlučivalo se bez ikakvog osobnog kontakta sa samom Željkom.
Nakon višemjesečnih postupaka Željki je konačno odobren inkluzivni dodatak. Činilo se da je najteži dio priče završen. No tada, tvrdi majka, počinje nova administrativna borba. Od obitelji se traži otvaranje posebnog računa na Željkino ime.
Problem? Željka ne zna čitati, ne zna ni pisati. Ne može samostalno upravljati novcem. Račun je na kraju otvoren, ali uslijedili su novi odlasci između Centra i banke, nove potvrde, novi potpisi i nova čekanja.
Novi udarac
Iz Hrvatskog zavoda za socijalni rad navode kako je otvaranje računa provedeno sukladno Obiteljskom zakonu te da se sredstva osobe pod skrbništvom moraju voditi na računu te osobe. Kako pojašnjavaju, skrbnik tim sredstvima raspolaže isključivo u ime i za račun štićenika. Na pitanja o eventualnim kašnjenjima isplata, prekidima prava i drugim okolnostima konkretnog slučaja Zavod se nije želio očitovati pozivajući se na zaštitu osobnih podataka.
Početkom 2025. godine obitelj Gabrić pogađa novi težak udarac – umire Stipe Gabrić, Ljiljanin suprug i Željkin otac. Dok se obitelj još nosila s gubitkom, uslijedile su nove administrativne procedure. Trebalo je pokrenuti postupak ostvarivanja prava na obiteljsku mirovinu. Prema riječima majke, Željka je kao osoba s teškim i trajnim invaliditetom imala pravo na mirovinu iza pokojnog oca, hrvatskog branitelja. Umjesto jasnih odgovora i jednostavne procedure, uslijedila su nova tumačenja propisa.
– Rekli su mi da ne može primati i mirovinu i inkluzivni dodatak – prisjeća se Ljiljana.
No Ministarstvo rada i socijalne politike tvrdi drukčije. U odgovoru na naš upit navode kako ostvarivanje obiteljske mirovine iza pokojnog roditelja hrvatskog branitelja ne utječe na pravo na inkluzivni dodatak.
I tako počinje nova bitka. Nova vrata na koja treba pokucati, novi telefonski pozivi... Nova tumačenja istih propisa. Ljiljana kaže da je pokušavala doznati jednostavnu stvar: što njenoj kćeri po zakonu pripada. No što je više pitala, to je manje razumjela.
Dok nam prepričava situaciju, Ljiljana sjedi uplakana za kuhinjskim stolom okružena žalbama, povratnicama i dopisima koje je slala gotovo svima – od Centra za socijalnu skrb, preko ministarstava, do pravobraniteljskih institucija.
No umjesto raspleta, tvrdi da dolazi nova drama. Prema njezinim riječima, u jednom su trenutku ostale i bez inkluzivnog dodatka i bez mirovine.
– Mjesecima Željka nije imala ništa, iz Centra za socijalnu skrb u Solinu oduzeli su nam sve jer smo se žalili na njihov rad – objašnjava nam majka.
Godine žalbi
Hrvatski zavod za socijalni rad nije odgovorio na pitanje je li u konkretnom slučaju došlo do obustave isplata, dok je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje odbio komentirati pojedinačni predmet pozivajući se na zaštitu osobnih podataka.
Poslali smo upit i inspekciji. Samostalni sektor za upravni i inspekcijski nadzor u socijalnoj skrbi kaže da nije zaprimio zahtjev za provedbom izvanrednog upravnog nadzora u konkretnom slučaju te da će, ukoliko ga zaprimi, razmotriti opravdanost provođenja.
Kroz gotovo cijelu priču o Željki Gabrić jedna se institucija uporno vraća – Centar za socijalnu skrb u Solinu.
Jer kada osoba koja je više od 40 godina stopostotni invalid zajedno sa svojom obitelji prolazi kroz godine žalbi, čekanja, proturječnih informacija i administrativnih prepreka, teško je izbjeći pitanje je li sustav radio u njezinu korist ili protiv nje. Na konkretna pitanja o ovom slučaju Centar nije odgovorio. Umjesto odgovora uslijedilo je prebacivanje na Hrvatski zavod za socijalni rad, a ni iz njihova očitovanja nismo dobili objašnjenja na ključna pitanja koja proizlaze iz ove priče. Upravo zato upit smo poslali i nadležnoj inspekciji te pravobraniteljici za osobe s invaliditetom.
Pitanje mirovine, međutim, ostaje otvoreno i nastavlja se provlačiti kroz nove dopise, nove postupke i nova tumačenja. Kao da paralelno s tom bitkom nije trajala još jedna – ona oko ostavine.
Nakon smrti supruga pokrenut je ostavinski postupak. Budući da je Željka osoba pod skrbništvom, njezine interese nije mogla zastupati majka, već posebna skrbnica koju određuje sustav. Prema tvrdnjama obitelji, javna bilježnica iz Sinja na vrijeme je o svemu obavijestila nadležni centar. No postupak je ubrzo zastao. Obitelj tvrdi da se na imenovanje posebne skrbnice čekalo više od dva mjeseca. Kada je napokon uključena u predmet, uslijedio je novi zastoj – skrbnica je dala ostavku.
Ostavinski postupak
Predmet je ponovno mirovao sve do imenovanja nove osobe.
Dok su se izmjenjivali dopisi, rješenja i procedure, prolazili su mjeseci. Na kraju je prošlo više od godinu dana od smrti Stipe Gabrića prije nego što je ostavinski postupak ponovno krenuo prema rješavanju.
Na pitanje kako danas ocjenjuje rad Centra za socijalnu skrb u Solinu, Ljiljana Gabrić odgovara bez zadrške:
– Jedno veliko nula.
U njezinu glasu nema ljutnje, samo umor žene koja je više od četiri desetljeća posvetila brizi za teško bolesnu kćer. Dok razgovor završava, Ljiljana ponovno prilazi kćeri i pažljivo joj namješta glavu koja polako klone prema ramenu. Na stolu ostaju fascikli puni žalbi, rješenja i dopisa. Na zidu fotografija pokojnog supruga. Kraj stola kolica u kojima Željka provodi život.
Na improviziranom transparentu i dalje stoje iste riječi: "40 godina invalid. Još nema inkluziju. 6 mjeseci čeka očevu braniteljsku mirovinu."
Tijekom 41 godine promijenili su se obrasci, zakoni, tumačenja i službena rješenja. Željkino stanje nije. I upravo je to ono što njezina majka već godinama pokušava objasniti sustavu.
– Tijekom svih ovih godina moju kćer procjenjivali su ljudi koji je nikada nisu upoznali – kaže.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....