Briga me za kuću, samo da se meni moja Beba vrati - krši ruke Dragica Rešidović.
Nudi nas s čim god. Samo da nešto uzmemo, jer u njezinu kraju ne valja u nečiju kuću ući, a ništa ne uzeti. Kuće, međutim, nema. Kao ni Bebe, a da se ona hoće odnekud pojaviti sve bi im bilo upola lakše.
Požar je kroz Marušiće u subotu prošao kao što dječje ruke kroz pijesak prolaze. Vatra se poigrala ljudskim sudbinama. Onako ti je kako te šiška dopadne.
- Jučer nismo ni znali što nas je snašlo, a danas smo u šoku - kaže nam Dragica.
Kad ih je plamen okružio nekako su uspjeli pobjeći, uspjela je, veli, zgrabiti tek pasoše i novčanik. Beba joj je pobjegla. Prepala se i nestala. Valjda je dobro.
- Mače naše malo. Doveli smo je sa sobom iz Bosne. Samo da nam se ona vrati i sve će biti kako treba. Preživjet ćemo – govori Dragica dok joj se oči pune suzama.
Odmahuje rukom, ne bi više, eno vam Ahmeta, on će nam sve dalje reći.
- A što da kažem. Ona je vikala požuri, požuri, i da nismo požurili ne vjerujem da bismo sada s vama razgovarali - mirno će Ahmet.
Goli i bosi
Stoji pored zgarišta svoje male kuće, vikendice skrivene usred borove šume, i objašnjava kako baš voli Marušiće. I ljude koji u Marušićima žive. Posebno maloga Marija koji im je i sad došao pomoći, pitati ih treba li im što, bilo što, samo neka kažu.
- Ne treba, dušo - miluje ga Dragica po crnoj kosi i tura mu u ruku 20 eura, da ima za piće, da počasti koju curu.
Rešidovići su sve izgubili, a sve imaju. I sve daju. Ognju su dali jedan dio kuće. Potpuno je izgorio, nestao.
- Tu nam je bila spavaća soba - pokazuje Ahmet u prazan prostor - eno tamo je bio krevet, a tamo ormari s odjećom.
Sad su, sliježe ramenima, goli i bosi ostali. Srećom, auto je uspio ugasiti. Kad je u subotnje pakleno jutro stigao do njega već je bio gorio.
- Jedva smo se probili do Mimica. Vozili smo kroz tunel od vatre i dima - slikovito će.
Ustaje s jedine stolice jer mu je neugodno sjediti dok gosti stoje.
- De, Dragice, nađi još koju.
Ne treba, zahvaljujemo i idemo dalje. Obećavamo da ćemo i Bebu potražiti. Vratit će se ona, hoće, čim se zemlja malo ohladi. I agregati prestanu klapati. Jer, struje i dalje u Marušićima nema. Radnici HEP-a penju se po nagorjelim stupovima i uklanjaju beskorisne žice. Potrajat će, kažu, barem još koji dan dok se sve ne normalizira.
- Da je ikako spasiti meso u dubokom - kuka Marko Vidošević.
Trebalo je to biti ljeto za pamćenje. I hoće. Bit će. Ono ljeto kad smo se družili uz vatru.
- Ja sam iz Zmijavaca, a rođak iz Švedske me zamolio da mu obiđem kuću, da vidim kako je, je li što od nje ostalo - objašnjava.
Rođače, dobro je. Poglavito u usporedbi s drugima. Možeš platiti misu svetom Florijanu.
Radničke ruke
Kod Borne Ćapete nije dobro. Oganj je zahvatio sobu. I motocikl pred kućom. Neprepoznatljiv je.
- Na internetu smo na jednom od portala vidjeli fotografiju naše kuće kako gori. Dok smo došli, vatra se već bila prebacila do susjeda pa smo njemu pomagali. Kako? Trčali i punili maštila, eto kako - prepričava Borna.
A susjed, Zoran Franić, šutke nas pušta u kuću. Na verandu. Odnosno ono što je od nje ostalo.
- Sve je ovo bilo novo. Dvije kuhinje, sav namještaj... A sve u kreditu, na tisuće i tisuće eura mi je vatra progutala - gorko će.
Opisuje kako se borio s crvenim vragom. Kako ga je skupa sa sinom zauzdavao. I kako im je nedostajao tek još koji metar crijeva da uspiju.
- Ali znate šta, vidite ove moje ruke - pokazuje velike radničke šake - ove ruke su vridne, ja, moja žena i moj Nino sve ćemo ovo iznova napraviti.
A onda će se vratiti i turisti. Jer, ovi što su tu bili u subotu otišli su. Dok su oni koji su tek trebali doći otkazali rezervaciju. Kako Zoranu, tako i diljem Marušića.
Anne Lise Podesser iz Berlina nije otišla, niti je imala namjeru išta otkazati. Ipak, kad je čula da struje neće biti još neko vrijeme, morala je svojim domaćinima priopćiti lošu vijest.
- Bila sam tu dok je gorjelo i nisam se bojala, koliko god mi nije bilo svejedno, ali sada stvarno ne vidim smisao daljnjem ostanku jer bez struje, oprostite, ne možemo živjeti. Nema kave, nema hladnjaka, nema ručka i večere - širi ruke Njemica.
Razumijemo, naravno. Nema veće tuge od toplog piva.
Kaznena prijava
Cijelo vrijeme nadlijeće nas air tractor. Izviđa. Zlu ne trebalo.
- Sad je kasno - ljuti se Goran Marušić.
Moli nas da zapišemo sve ono što nam namjerava reći. I OIB će nam, kaže, dati. Ne boji se on, tvrdi, nikoga.
- Moja kuća nije izgorila, ali mi je izgorilo sve što imam, skoro tisuću loza i 150 maslina - počinje.
Život mu je, ponavlja, uništen. Više od 10.000 obradivog zemljišta pretvoreno je u spaljenu zemlju.
- Više od deset godina krvavoga rada pretvoreno je u pepeo. Mogao sam pedeset godina piti kad se samo sjetim koliko sam u sve ovo uložio novca - ojađeno će.
Gnjevan je. Inzistira da napišemo kako će u ponedjeljak ujutro osobno na Državnom odvjetništvu podnijeti kaznenu prijavu.
- Protiv koga? - pitamo ga.
- Protiv sustava! - odgovara.
- Zapamtite što vam kažem - nastavlja - za ovo što se dogodilo u Marušićima nije kriv piroman, nego sustav!
Objašnjava kako je subotnji katastrofalni požar izbio nakon što prethodni požari, očito podmetnuti, nisu bili na valjan način stavljeni pod kontrolu.
- Požarište iznad Piska napušteno je prije vremena i zato se, kad je zapuhala bura, vatra ponovno razmahala - uvjerava Marušić.
Rane i kraste
Prevencija nam je, veli, nula. A sustav ne postoji. I zato će tužiti državu. Jer, netko, zaključuje, mora odgovarati za nevolju koja je snašla Marušićane.
- Glave su nam doslovno bile u torbi, ja sam se iz borbe s vatrom vratio tako crn da me ni žena nije prepoznala, ljudi samo pukom srećom nisu izginuli - ističe.
Tonči Đogaš puno je smireniji. Otvorio bi nam vrata svoje kuće, ali vrata nema. Odveo bi nas i u dnevni boravak, ali ni njega nema. Ispričava se što je loš domaćin.
- A taman sam bio završio renovaciju, dva mjeseca sam se mučio - ravnodušno će.
Umoran je. Gasio je cijeli dan i polijevao cijelu noć. I gladan.
- Ni gradele ne mogu naložiti, sva su mi drva izgorila - smije se, sam sebi.
Humor liječi. Jedino tako moguće je nakon ovakvih tragedija opstati. Kraste će ostati, ali ljudi su spašeni, to je najvažnije. Još samo da se Beba vrati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....