Zagrljaji, dugi stisak ruke, smijeh, prepoznavanje...Nakon 40 godina vratili su se učenici na iste skaline prid svoju staru školu, nekadašnju "Barišić Kajo Rudin", a danas Osnovnu školu don Lovre Katića, koji su 1977. postali prvašići, a 1985. je završili kao osmaši.
Njih stotinjak zajedno sa svojim profesorima otišlo je na prozivku u školsku zbornicu, neki su kasnije, kad je zvonilo i kad su se učionice ispraznile, zavirili i u svoje stare razrede... Navrle su uspomene na knjige i pernice, na miris krede, sjećanja na školske kecelje i crne papuče, pa onda pioniri maleni ili žute marame oko vrata da nas bolje opaze kao prvaše u prometu... Sigurno i nezaboravne prve simpatije i dijeljenje marende na velikom odmoru, među oleandrima... Prvi spomenari, leksikoni, osmaški plesovi, igre u dvorištu, nogomet razred protiv razreda, na graničara, dičje igre i nezaobilazne kraste na kolinu...
Sve kako je to u svojim stihovima opjevao i jedan iz generacije, Remzad Kurtović Remo, i tako uveselio i nasmijao mnoge tu večer na zajedničkom druženju.
Ovu generaciju pohađalo je pet razreda učenika, odnosno osmi razred ih je završilo 139, a dio njih je u to vrijeme u ovu školu, nakon prva četiri razreda osnovne, dolazio i iz Klis-Kose i Rupotine, iz četverogodišnjih, odnosno područnih škola.
Prisjetili su se svi svojih razrednika i učitelja, od "akavaca" do "ekavaca" redom, učitelji su im bili: Anka Vladušić, Ana Žižić, Neda Grubišić i Vinka Cikatić, a razrednici Milorad Medini, Srećna Đonlija, Jerolim Gizdić, Pava Marković i Gordana Gaberc.
Prozivka u zbornici
Na prozivci u školskoj zbornici s njima su ovoga puta bili učitelji i profesori Vinka Cikatić, Gordana Gaberc, Zlata Barić i Tihomir Bašić, Jerolim Gizdić, Mladen Kodrić i Milena Botica. Bilo je zaista veselo kada su se nastavnici prisjećali svojih đaka, pa se od žamora i sreće u jednom trenutku skoro ništa više nije razaznalo.
Čuo se komentar da bi sad dobro došlo da netko lupi dnevnikom o stol, po starim metodama, ali ipak nije jer je slijedilo obraćanje ravnateljice škole Anđelke Slavić.
- Zadivilo me je da ste se okupili u ovako velikom broju, vas je bilo 139 u osmom razredu, i vrlo visoki postotak je prisutan večeras i na ovom druženju i zabavi. Nije to lako organizirati, zato zaista pljesak predstavnicima razreda - kazala je ravnateljica.
Stigli su zaista mnogi, i izvan Solina i Hrvatske na ovaj susret, neki nažaost više nisu među njima, jer ovo je i jedna od generacija koja je dala svoj obol u borbi za domovinu. Prisjetili su se tako i svih preminulih kolega iz razreda i učitelja.
- Ova škola je kroz godine od osnutka mijenjala imena, dugi niz godina je, među ostalim, bila "Barišić Kajo Rudin", kako se zvala u vaše vrijeme, do ‘91., i od tada nosi naziv OŠ don Lovre Katića. Proučavajući i obilježavajući obljetnice, zapazili smo fenomen da je iznimno rijetko imala manje od tisuću učenika.
Brojna škola i sritna dica
Brojke su odlazile čak i do 1800 s nekim područnim odjelima, i kad bi broj pao ispod tisuću znali bi reći "prazna škola". Osjećaj pretrpanosti pratio nas je gotovo sve godine, ali ono što školu čini izvrsnom to su izvrsni ljudi, to su najprije djeca koja dolaze u ovu školu, njihovi roditelji koji o njima brinu i najvažnije, izvrsni učitelji.
Prepričavate i vi vaše priče i sjećate se da je u ono doba škola bila poznata po izvrsnosti učiteljskog i nastavničkog kadra, a moram priznati da se i ove nove generacije trude održati taj nivo. Kvalitetno se i odgovorno radi, želimo imati sretnu djecu, sretne ljude - poručila je Anđelka Slavić.
- Zgrada je već stara, građena je 1952., dograđivana 1965., ali mnogi kad uđu kažu da je lijepa. Krase je divni radovi učenika, malo zelenila i malo ljubavi i brige... Onaj tko voli svoj posao unosi maksimalno tu ljubav i onda se to pozitivno ozračje i klima itekako osjete.
Bravo za organizatore
Dobrodošli ste ovdje i u drugim vremenima, ako se opet poželite sastati - ponesena dobrom atmosferom je govorila ravnateljica, kazavši da mnoge zna i kao roditelje svojih učenika, a na kraju obraćanja je među generacijom pozdravila i solinskoga gradonačelnika Dalibora Ninčevića s kojim surađuje godinama, kao i nogometaša Joška Jeličića koji se, kako je rekla, rado odazvao sportsko-humanitarnoj manifestaciji održanoj lani za proslavu 70 godina škole.
Zahvalila je posebno i organizatorima ove večeri i cijeloj generaciji, a oni su joj uzvratili buketom cvijeća i jednom prigodnom donacijom za školu, da se utroši za nešto potrebno, bilo da je za kakav projektor, knjige, nadstrešnicu ili rasvjetu.
Na kraju se svima obratila i inicijatorica ovog susreta Valentina Lauš (Mrusek) iz A razreda.
Inicijativa i želja
"Akavci" su se, kako čujemo, češće sastajali, pa je od njih nekako i krenula inicijativa koja se dalje proširila...
- Ruke su dale i predstavnice drugih razreda, za B razred Jelena Sesartić (Aralica), za C razred Emira Glavina (Kozić) koja je zaista odradila veliki posao i složila kolaž starih fotografija koje su joj slali i uz pomoć školske arhive, za D razred Božena Šiško (Salapić) i E razred Vesna Režić (Dereani).
S moje strane, želja za susretom je nastala prije barem 39 godina i 11 mjeseci – uz osmijeh će Valentina koja živi u Münchenu, u Njemačkoj, gdje radi kao arhitektica.
- Ja sam bila ta koja je teško napustila ovu našu školu, voljeno društvo i drage nam nastavnike!
Ali mislim da smo svi mi ovaj susret odavno priželjkivali, ali život nas je stalno nekamo preusmjeravao... Do ove godine, 40. godišnjice... Krajem prošle godine sam zajedno s prijateljicama iz osnovne, Arianom i Vedranom, započela popis našeg razreda, svih koji su od početka bili u razredu, pa makar i nakratko.
Puno uspomena
Prisjetili smo se sviju, i onih koji, nažalost, nisu više među nama. Potom smo skupljali telefonske brojeve i prije dva mjeseca se povezali u WhatsApp grupu. Ja sam se povezala i s po jednim članom iz ostalih razreda i svi su bili odmah ZA.
Prvi komentar Reme Kurtovića u našoj razrednoj WhatsApp grupi nosi sve u sebi: "...nikli i izresli brzo, ka brnistra, vitar nas razbaca na sve strane, a opet, ka da se nismo nigdi makli…Kad prođem kraj naše škole, ka da čujen naše glasove…ka da vidin naše nestašluke, a ruku na srce, ne može se reć da smo bili zločesti…Može, ako Bog da, bila bi mi čast nazdravit svima vama, iako ste nesavršeni, ono dite u meni nosi vas u srcu."
I nazdravili su kasnije u restoranu na Izletištu Jadra, i šta je Rika više ladila, srca su bila sve življa, prihvatio se harmonike i profesor glazbenog Mladen Kodrić, dok se generacija zagrlila i zapjevala, i naravno, obećala da će se naći opet za 50. obljetnicu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....