– Otrovni azbest nam je u pjatima, u vrtlima, u dvorima, po ulici, razasut... I udišemo ga svaki dan... Ali nije u pjatima samo nama, već i svima koji žive uokolo Vranjica. Samo, nažalost, većina ljudi nije toga svjesna – upozoravaju Vranjičani.
– Kad zapuše vitar, sve leti i put Splita, cili Kaštelanski zaljev mora bit svjestan šta se ovde godinama već događa, a problemi oko azbesta iz nekadašnjeg “Salonita” ne da nisu riješeni 2006. godine, već su sve i veći – govore nam građani okupljeni u inicijativu “Mjesto koje hoće živjeti”, Marin Mandić, Ivana Ćubelić i Ante Benić, s kojima smo prošetali od ulaza u prostore nekadašnje tvornice azbestno-cementnih proizvoda i predjela Kosica pa oko samog poluotoka i natrag.
Obišli smo cijeli poluotok kako bismo vidjeli koliko nakon zadnjeg orkanskog nevremena, koje je pogodilo šire splitsko područje, a tako i Vranjic, ima razmrvljenih salonitnih ploča po ulicama.
– Pogledajte ovdje preko puta bivšeg “Salonita” koliko ima razlomljenih azbestnih ploča, koje su nakon nevremena letjele s krovova tvorničke hale na sve strane.
Kosica i igralište
Ovdje, nasuprot tvornice, često parkiraju automobili, pa se prolazeći preko ploča one mrve na najsitnije komadiće – pokazuje nam Marin Mandić, inače i predsjednik Mjesnog odbora Vranjic, podižući ostatke salonitnih ploča koje se nalaze u travi pokraj uređenog dječjeg igrališta, na kojemu se trenutno igraju mališani.
Riječ je o prostoru na Kosici, koja se često spominje kao preostala žarišna azbestna točka.
– Na području Kosice je i dječje igralište, a dosta ljudi se i kupa na obližnjoj plaži, očito nesvjesni svega. Ispod je položen geotekstil, ali Kosica još uvijek nije sanirana – kazuje nam i članica spomenute građanske inicijative Ivana Ćubelić, a svi nam zajedno ističu kako su veliki problem upravo ploče s tvorničkih hala.
Nevera je digla opet veću količinu tih ploča. Nakon nevremena, kako nam navode, prijavljeno je čak 50 oštećenja krovova na području Vranjica, a najgora je situacija na nekadašnjim tvorničkim halama. Ima dosta razlomljenih ploča i po tvorničkom krugu, tu se mrve, a prašina leti po mjestu.
– Nakon nevremena Grad Solin je angažirao tvrku “Cian” i oni su skupljali sav taj otpad što se po ulicama nalazio u nekim konkretnijim komadima, ali kazali su nam da se komadići koji su manji od kovanice od pet kuna ne skupljaju jer to spada pod dekontaminaciju, a zapravo su ti mali razmrvljeni komadići najveći problem. Inače, problem je i što “Cian” ne može ulaziti unutar privatnog prostora, a još je dosta tih razlomljenih ploča ostalo unutar nekadašnjega tvorničkog kruga – govore naši sugovornici dok obilazimo teren.
– Čak je dan nakon nevremena na ulazu u “Salonit” izvješen i oglas kako se iznajmljuju hale – dodaju dok prolazimo pokraj samog ulaza. Po ulicama svugdje komadići razlomljenih salonitnih ploča. Svaki dan se gazi po tome, čestice prašine se udišu, užas jedan, komentiraju.
Jedan od naših sugovornika, Ante Benić, živi u blizini “Salonita” i u njegovoj obitelji četvero je male djece.
Život u neposrednoj blizini bivše tvornice
– Život je naizgled normalan. Međutim, s obzirom da mi je baba umrla od posljedica azbestoze, znam što to sve skupa nosi. Dida je radio u tvornici, ona nije, ali radila je preko puta tvornice u trafici, ali svi smo mi u Vranjicu na ovaj ili onaj način dotaknuti problemom azbesta, netko bliže, netko dalje. Naizgled je sve dobro, ali iz iskustva znamo što to, nažalost, sve može donijeti u nekom trenutku – govori Benić, dodajući kako u Vranjicu ima sve više djece, samo je u njihovu kvartu, u krugu od sto metara, njih 15 koja su mlađa od deset godina.
Ono što se već odavno trebalo dogoditi jest da je sav taj azbest trebao biti uklonjen, naglašavaju.
– Tvornica je navodno sanirana, a pogledajte koju opasnost i dalje stvara. Još 2006. to je trebalo biti riješeno, kada je u Hrvatskoj zabranjen azbest, a mi se bavimo sada s još gorim problemima. Kao da smo u nekom začaranom krugu i nikako da se toga riješimo – kazuje Ivana.
– To sve treba ić ća, ali ovo je pitanje koje je postalo veće i od Grada Solina. Trebaju se temeljito i jednom zauvijek za to pobrinuti i veće institucije, Županija, država, Europska unija... Možda kad ih EU “lupi po prstima”, možda onda bude nešto od toga – kaže Ivana.
– Da je ovo u Americi, već bi nas iselilo odavde, a u Australiji je jedan grad i iseljen zbog azbesta – spominju okupljeni, ističući najveću misiju.
Osvijestiti ljude
– Važan zadatak naše Inicijative je da osvješćujemo o ovome problemu jer ljudi pojma nemaju. Dok i u Splitu, Kaštelima..., ne shvate što je ovdje, s čime se suočavamo, po čemu gazimo, što udišemo...
Prosvjeduje se zbog broda “Moby Drea”, koji je pun azbesta. Ne umanjujući aktualni problem oko toga broda, želimo istaknuti kako ljudi nisu svjesni da im odavde svakodnevno prijeti prava opasnost.
Kad im puhne bura, u pjate u Split odnese cijeli ovaj azbest iz Vranjica, koji je već razmrvljen i čestice nošene vjetrom lete posvuda.
Potrebno je općenito uključivanje cijeloga Kaštelanskog zaljeva u ovaj problem, jer sve što se događa nama, događa se i njima, to što smo mi par kilometara udaljeni od njih, to apsolutno nema nikakve razlike, sve što je kod nas u ovome trenutku, evo, kako sada puše, doći će za par minuta kod njih, zato nastojimo podignuti svijest cijelog bazena o problemu... – ističu iz građanske inicijative.
– Ljudi ne znaju ili ne doživljavaju; nije kod mene pa nije ni važno, svima se događa. Čitam tekstove i razgovore sa stručnjacima koji kažu koliko sve više mladoga svijeta obolijeva od raka pluća, što sve ne udišemo od industrijskih i proizvodnih pogona koji nas okružuju, a da ne govorimo o opakom mezoteliomu od kojeg su zbog azbesta ovdje mnogi umrli – govori Ivana Ćubelić, dok Mandić navodi kako barataju podatkom kako je od posljedica azbesta na ovom našem području umrlo 300-tinjak ljudi otkad postoji ovaj problem.
– Ako nam očevi umiru, ne moraju i naša dica, a to je ono šta mi želimo, da se napokon riješimo azbesta – poručuju Vranjičani.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....