Skoro 1000 potražnih i akcija spašavanja zapisano je u memoriji Tučepljanina Stipe Bušelića, "alfe i omege" HGSS-a stanice Makarska, koji je za 40 godina volonterskog rada nedavno na Zboru spašavatelja u Šibeniku primio posebnu plaketu. Za 10 godina volontiranja u makarskom HGSS-u nagrađeni su Željko Međurečan, Robert Zor i Kristijan Kuran.
Iako je Stipe sada administrator makarskog HGSS-a, obnašao je sve moguće funkcije od pročelnika do tajnika i ako ga pitate neki detalj o akciji odrađenoj u sklopu četiri desetljeća duge karijere, odmah će vam reći bez imalo okolišanja.
Planinar od 10. godine života
Stipe je u Makarskoj poznat i kao bivši komunalni redar pa sve zakone ima u malom prstu, a zatvorenih očiju može prijeći cijelo Biokovo. Član HGSS-a Makarska postao je 1986. godine nedugo nakon osnivanja, a sve je započelo 1979. godine, kada je kao učenik 6. razreda završio opću planinarsku školu HPD-a Biokovo. Tada je počeo s organiziranim planinarenjem, iako je već kao 10-godišnjak vodio svoje goste na Biokovo.
Gorska služba spašavanja 1976. godine je bila dio Planinarskog saveza Hrvatske, a većina mladih makarskih planinara bili su špiljari koje je pri HPD-u Biokovo vodio Željko Klarić. Stanice su osnivane u gradovima gdje je bilo potrebe, a u Makarskoj je prekretnica bila smrtno stradanje makarskog planinara Slobodana Ravlića 1981. godine u snježnoj mećavi na Biokovu.
Kako nam kazuje Bušelić, osnivači HGSS-a Makarska, koji je djelovao pri stanici Split, 1985. godine su bili Milan Bulatović, Borut Kurtović i Drago Erceg. Iako je danas HGSS savršeno opremljen, počeci su bili jako teški jer se u akcije išlo s onim što su imali doma – neprikladnu obuću od koje su se krvave i žuljave noge oporavljale danima, a koristili su svoje automobile i planinarsku opremu.
Danas HGSS financiraju županije, općine i gradovi te ministarstva kroz razne projekte, a pri stanici HGSS-a Makarska, koja pokriva cijelo područje od Cetine do Neretve, uključujući granicu s Bosnom i Hercegovinom, djeluju ispostave Imotski, Vrgorac i Gradac.
HGSS Makarska ima 62 člana, potražni K9 tim, letače spašavatelje, operatere dronova, ljude za spašavanje na vodi, voditelje potraga i kartografe. Velika pomoć su im helikopteri MORH-a, s kojim godinama izvrsno surađuju.
– Ne znam čega se mi nismo nagledali u ovih 40 godina jer smo spašavali i tragali za odraslima, posebno dementnima, djecom, a onda psima, kravama i konjima iz jama, mačkama sa stabala, ovcama i kozama sa stijena i nitko nije preminuo tijekom naše akcije i u našim rukama.
Bilo je tu ozlijeđenih, a tijekom višednevne potrage i to posebno po ljetnim vrućinama, nalazili smo, nažalost, stradale ljude i osobe koje su počinile suicid. Iako bi nam svima bar jednom tjedno trebao razgovor sa psihoterapeutom, nekako smo navikli i liječimo se druženjem nakon uspješno odrađenih akcija i boravkom u prirodi jer biti spašavatelj je poziv koji bih, da se opet rodim, ponovno izabrao.
Traume iz Domovinskog rata
To su zapravo posebne traume koje pamtim i iz Domovinskog rata i sve one u čovjeku ostave poseban trag. Za ovo što radimo nismo plaćeni, ali smo vrhunski profesionalci u smislu onoga što odradimo jer smo svjesni da o nama ovisi nečiji život.
A kada završimo intervenciju i spasimo čovjeka ili životinju, nitko nije sretniji od nas i to nam je najveća nagrada koja se ni s čim ne može mjeriti. Ali tek je prošlo prvih 40 godina – kazuje Bušelić koji će za 10 godina sigurno dobiti orden sv. Bernarda, nebeskog zaštitnika planinara, gorskih spašavatelja i alpinista.
Čim dobiju dojavu, ostavljaju i obitelj i obveze.
– Planinarenje i HGSS su način života i jedno je povezano s drugim pa sam tako i počeo s planinarenjem, nakon čega je normalan slijed bio gorsko spašavanje. Svima nama je u krvi rad za opće dobro i pomoć potrebitima i nemoćnima, što ima neku svoju težinu, ali je duša puna. Dok god budem mogao i dok me srce junačko i noge budu služili, bit ću dio tima HGSS-a.
Zanimljivo, kad se nas zove na intervenciju ili pomoć, nikada nije idealno, već su to ili nesnosne ljetne vrućine ili opaki zimski uvjeti – kazuje Bušelić, dodavši da spašavaju uglavnom turiste, ali bude tu i domaćih, uglavnom starijih, nemoćnih i dementnih koji se udalje iz svog doma i zalutaju.
Sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća HGSS Makarska imao je godišnje pet do 10 intervencija, a zadnjih 20-ak godina ih je više od 50 u 365 dana.
– Danas je općenito volontiranje veliki problem jer mladi zaziru od rada koji nije povezan s materijalnim pa je u HGSS-u, stanica Makarska, prosjek godina 40. Mladih ima, ali nisu toliko mladi da bi snizili taj prosjek.
Najopasnija planina
Među nas 62 člana ima raznih profila zanimanja – od medicinskih sestara, turističkih djelatnika, poduzetnika, obrtnika do direktora, i čim dobijemo dojavu o akciji odmah se trči s posla, a ako smo doma, ostavljamo sve obveze i priključujemo se timu. Nebrojeno puta sam, kao i svi kolege, izletio iz kuće i ostavio ručak ili večeru kao i privatne proslave, ali spašavanje nam je prioritet i s tim su se pomirile i naše obitelji i poslodavci jer ništa ne bismo mogli bez razumijevanja naših supruga i djece – kazuje Bušelić.
Sve akcije su zahtjevne na svoj način, neke traju danima, a neke se riješe brzo i uspješno i na području Biokova do danas je ostalo nepronađeno pet ili šest ljudi.
– Problem Biokova su škrape i vrtače, i nijedna se planina ne može mjeriti s njime po opasnostima. Biokovo je daleko najopasnija planina u Hrvatskoj i ono je Velebit u malome, a najveća greška turista je što planinare sami i ponesu malu količinu vode. I ako im se dogodi neka nezgoda, nemaju koga obavijesti niti im itko može pomoći.
Prije je nekakvo pravilo bilo da se u planinu ide s još dvoje ljudi kako bi u slučaju nezgode jedan mogao potražiti pomoć, a drugi ostati s ozlijeđenim. Sada u vrijeme mobitela dovoljno ih je dvoje jer jedan uvijek može pozvati i pružiti pomoć, ali najgora solucija je kada čovjek ode sam.
I danas kada ja idem sam na Biokovo, prvo obavijestim svoje gdje ću i idem dogovorenom rutom i nikada mimo staze, a da sam i ponio samo litru vode, znam svaku čatrnju, izvor i pastirske staze gdje ću se napiti – kazuje Bušelić.
Cjelonoćno spašavanje Poljakinje
Od svih akcija u sjećanju mu je ostalo urezana jedna od najtežih - spašavanje Poljakinje iznad Topića, predio Paklina.
– Žena i njezina kći bile su na planini i ostale bez vode. Onda su otišle izvan markirane staze i krenule putem za koji su mislile da će se najbrže sići, ali se u praksi pokazalo da je to najveća zamka. Tada je Poljakinja pala, ozlijedila glavu i zapela između stijena, a nismo ni znali gdje se točno nalazi jer nam nije znala reći.
Angažirali smo helikopter, a već je padao mrak. S unesrećenom je komunicirao kolega Stipe Božić i rekao joj da samo posvijetli mobitelom i onda je ugledala nas. Tada smo bili izuzetno sretni jer smo je locirali, ali trebalo je doći do nje.
Helikopter nas je iskrcao u sumrak i onda je započela cjelonoćna akcija spašavanja. S nama je bila liječnica, a da nije, mislim da unesrećena ne bi preživjela jer mi ne možemo davati intravenozno lijekove, već odrađujemo tehnički dio.
Pred zoru smo se spustili do lokacije na kojoj je helikopter mogao zakačiti nosila s ozlijeđenom ženom, kao i spašavatelja – kazuje Bušelić.
On ističe i da su makarski HGSS-ovci nakon niza uspješnih akcija ostali u kontaktu sa spašenim osobama koje bi ih posjetile i eventualno donirale neki dio opreme jer novac nikada ne prihvaćaju.
Bušelić se sjeća i kada su iz jame duboke oko 25 metara u blizini Zagvozda izvadili junicu tešku oko 350 kilograma, ali unatoč uspješnoj akciji nesretni niz događaja se nastavio jer je tu junicu nakon nekoliko dana za vrijeme ispaše zaklao vuk.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....