Kad plamen utihne, kad se bura smiri, ostane zgarište. Sivi, teški pepeo. A pored njega ljudi. Koji su u trenu, ne duljem nego što trenutak uistinu biva, ostali bez svega. Ljudi urne. Da idu, nemaju kud. Da ostanu, nemaju zašto.
Najgore je prošlo, pomislila je Tonka Kujundžić kad se razišao dim iznad Marušića. Preživjela sam ono što se teško preživljava. A sad mi valja iznova.
Dok se prisjeća lanjskog lipnja, 21. je bio, oči joj se pune suzama. Potanko nam priča kako je mislila da njezinu kuću, eno je, tik uz Magistralu, plamen neće dohvatiti. Nema, sama je sebi govorila, u tome ikakve logike.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....