Tonči Čizmić golim je rukama tri desetljeća gradio raj: ‘Ovako ću prvih 100 godina, a onda možda malo usporim‘

Ribari, meštri od zanata, nautičari, domaći i strani turisti, maškare, ljubitelji životinja, Makarani i brojni mještani s Rivijere – ma mogli bismo nabrajati tjedan dan – svi su oni na neki svoj način povezani s velikim čovjekom bez kojeg je nemoguće zamisliti život u maloj Krvavici.

Naravno, riječ je o Tonču Čizmiću, direktoru Udruge PŠRD "Ramova" Krvavica, i radniku koji je od lučice u zadnje 23 godine napravio čudesni raj – od zelenih površina, bućališta, plaže, mosta ljubavi, kipa morske sirene i hobotnice u bronci, kapelice svete Eufemije autora Milana Grbavca iz Baške Vode do utočišta za napuštene mačke koji topli dom dijele sa psima i papigama.

A koliko se šjor Tonči u svoje 72 godine života tek naradio, e to je posebna priča.

Prvi balotaški turnir

I ni danas se nije umorio pa pomaže u lučici pri izvlačenju brodova, drva za zimu je već nasjekao, svakog dana brine o zelenilu, hrani 20 papiga, 20 mačaka i dva vjerna psa čuvara Tonina i Diju koji ga prate u stopu.

Neumorni veseljak, radnik i prije svega ljudina, zaštitni je znak cijelog mjesta, a pomoći će svakome na bilo koji način, pa mu je svakodnevica primiti u dom napuštenu mačku isprva na čuvanje, a onda do kraja njezina života.

Tu je zadnji spas našao i mali žućo koji se opušteno proteže na sjedalici kafića i crni mačak bez repa koji se tek privikava na svoju družinu.

Barba Tonči kaže da mu je sve ovo samo hobi i da se uopće ne umori jer sve radi iz gušta, a desna ruka su mi kći i sin te unuci.

Lučicom je, inače, zadnje dvije godine upravljala Lučka uprava Županije splitsko-dalmatinske, a sada je u "statusu Q", ali o tim zavrzlamama smo već pisali u više navrata.

Za vrijeme našeg obilaska lučice, naletjeli smo na veselu ekipu koja je igrala na prvom krvavičkom balotaškom turniru.

– Diga san se u ponoća i nisam sta.

Deset brodova na dizalici, okopavanje vrtla.

Ne odmaram ja popodne nikako, spavam pet do šest sati dnevno.

Zadnje vrime se dižem oko ponoć i po, radim do pet, pa zaspem sat vrimena i čekam personal kafića.

Onda malo zaspem popodne dvi ure i to je to.

Sada u plasteniku sijem travu od koje pravim tepihe, rasađivan cvijeće, i već pripremam za iduću sezonu objekte u lučici.

Ne spavam ja tako malo jer ne mogu, nego ima posla di se god okrenem.

Od 200 brodova, 70 posto ide na suhi vez, a imamo dvije dizalice i svu popratnu opremu.

Ali ne mogu ja sve sam pa imam četiri uhodana čovjeka i sve kvalitetne i vridne meštre – govori Čizmić koji se zbilja nigdje ne može ni pomaknuti a da ga jedan pas ne vuče za nogavicu, a drugi stalno prati.

Ulovio lisicu od 160 kila

– Bez životinja ne mogu zamisliti život, tako da se svakako snalazimo ja i udruge, a nekada se turisti zaljube u napuštenu mačku, pa je donesu meni dok ne obavimo sve veterinarske preglede i izvadimo dokumente te je onda šaljemo u inozemstvo na udomljavanje – kazuje Tonči čije su sve mačke kastrirane, za što je potrebna dobra financijska podloga, kao i za njihova cjepiva, lijekove, kupanje, šišanje i sve ostalo.

Da slučajno neki od četveronožnih ljubimaca koje hrani dva puta dnevno u 6 i 18 sati, ne bi ostao gladan, Tonči je kupio konzervi i suhe hrane za godinu dana pa im je, kako kaže, stvarno kao u hotelu, ništa im ne nedostaje i svi se super slažu.

Do prije par godina Tonči je lovio ribu, a sada ne stiže od posla.

– Bio sam ulovio lisicu od 160 kila i digao je na dizalicu kao atrakciju za goste.

Kad ujutro dolazi inspekcija i kažu da je to zabranjeno, šta nisan zna.

Izlovio sam ja i pagre, morske pase i tune.

Ma svašta. Sad ćemo imati i lignjadu – veli Tonči.

‘Možda me samo kći može pratit‘

Dobrog duha Krvavice pitali smo odakle mu ta silna energija za sve što je napravio sa svoje dvije vrijedne ruke.

– Ajme tebe.

Pa tako se osjećan.

Ovako ću prvih 100 godina, a onda ću možda malo usporiti.

To su očito geni jer mi je mater umrla lani u 95. godini, pa ja imam šanse pratiti još 23 godine i eto prve stotke.

Evo, sad se judi lipo zabave igranjem buća na bućalištu koje sam osvijetlio i sredio i održavamo turnir svih mista.

Ovdi je i most ljubavi i tkogod prođe njime, gotov je.

Ma mene ni sin ni unuci ne mogu pratiti, možda samo kći jer je veseljak po prirodi i puna je energije i ka ja voli društvo, a voli i radit – ističe Tonči, čiji sin radi na dizalici, a tu je još i 10 radnika.

Kako kaže, u lučici su brodovi teški i do 20 tona i to je velika odgovornost, a nedavno je uložio 40 tisuća eura u adaptaciju dizalice samo zbog sigurnosti.

– Pare me ne zanimaju, ode radim 25 godina bez dana odmora, i nije meni potriba radit jer san osiguran financijski.

Ali bez rada ne mogu živit i sve je to od srca.

Ne kažen da ne triba imat sigurnost jer san i radio po Njemačkoj i Makarskoj kao konobar – naglašava Tonči koji je uvijek predvodnik maškarane skupine od oko 20 Krvavičana i s njima sudjeluje na karnevalima po cijeloj Hrvatskoj i Makedoniji.

– Prije više od 20 godina ode je bio samo jedan bor i smeće.

Onda sam ja probio put, izgradio zidove i napravio sve što je tribalo.

Svake godine napravimo nešto novo jer je to zanimljivo turistima, pa imamo i spomenik prsatoj ženi koju zoven "sisara".

I to mi je radio klesar Grbavac iz Baške Vode.

Al najdraži mi je kip mog psa Rikija koji je uginuo u 19. godini.

Riki je poprimio sav moj karakter pa je i ronio. E, kakav je to prijatelj bio – prisjeća se sa sjetom Tonči.

Zimski đir u malom kafiću

Udruga "Ramova" na čelu s Tončem ljeti u lučici organizira ribarske večeri, a Krvavica je i zimi živa zahvaljujući veselom kafiću u kojem se uz 20 papiga, nalazi i biljar, pikado, i stolni nogomet, a skoro svakog vikenda se održavaju natjecanja u ribolovu i za odrasle i djecu.

– U Krvavici zimi nema nijednog kafića za popit kavu pa se sav društveni život odvija ode.

Skupi se nas 20, zaigramo na biljar ili pikado i uvik je interesantno.

Spremimo i dobru spizu i nama ništa drugo ne triba.

Ali zato kad se nešto triba radit, svi će dati ruke – kazuje Tonči, pogledavši na sat koji ga "opominje" da je vrijeme za nahraniti 20 mačaka.

Ma nije se ni ustao sa sjedalice, a za njim su skočila oba psa i mačak žućo.

I to je jednostavno sva ljepota života – puno rada, puno smijeha, veselja i pomaganja drugima.

I srce je Tonču puno ko bukara.