Malo tko se od naših čitatelja iz plejade šezdesetih pa sve do izgradnje autoceste prema jugu, nije barem jednom spustio iz unutrašnjosti naše Zagore ili onog njenog dijela od Imotskog preko Šestanovca i Zadvarja doli do Dubaca, a da mu pogled nije zastao u Gornjim Brelima. Malenom mjestu podno Biokova, danas u sastavu općine Brela, gdje se i danas, gotovo pedeset godina kasnije, uz famoznu državnu prometnicu D39 prodaju domaći proizvodi. Više oni na bazi alkohola kao što su vino, prošek, rakija i svi uglavnom proizvedeni od autohtonih sorti grožđa specifičnog okusa tog podneblja. Odnosno spoja kamena, sunca i truda obitelji koje su generacijama obrađivale škrtu zemlju.
Napose prošek. Ono tradicionalno desertno vino dobiveno procesom prosušivanja zreloga grožđa rađenog po strogo čuvanim recepturama, koje danas još samo možete kušati u Gornjim Brelima, u brojnim konobama tog kraja nekada poznatog po vinogradima i voćnjacima.
Prodaja vina, prošeka i rakije uz državnu cestu u Gornjim Brelima duboko je ukorijenjena u tradiciju ovoga kraja. Riječ je o običaju koji seže desetljećima unatrag, kada su lokalni vinogradari i proizvođači mahom nudili plodove svoga rada putnicima koji su prolazili starom cestom kroz biokovsko zaleđe, na putu prema moru ili unutrašnjosti.
– Stajanje kraj ceste i prodaja iz starih konoba, podruma ili drvenih štandova nije bila samo komercijalna aktivnost – to je bio i društveni čin. Putnik bi stao, probao čašicu, porazgovarao s domaćinom, možda ponio bocu-dvije kao suvenir. Tako su se stvarali kontakti, prenosile priče, a često i dogovarale budući posjeti i narudžbe. Prije toga višak naših proizvoda prodavali smo po kampovima duž Makarske rivijere. Najprije po plažama gdje su naši očevi i djedovi nudili vino i rakiju. Zatim prošek, suhe smokve ili bilo šta, ako si imao toga više nego što ti treba za vlastite potrebe.
Pošto je ovo bila jedina prometnica koja je povezivala unutrašnjost s morem, došlo se na ideju prodaje uz cestu. Nešto kao nalik Gospiću gdje uz tamošnje prometnice možete kupiti krumpir, voće i razne marmelade i džemove – uvodi nas u početke cestovne prodaje Marino Škrabić, jedan od ozbiljnijih proizvođača i prodavača.
– Temelj je udario djed. On je prvi počeo s prodajom viškova. Sve što je nudio dolazilo je iz njegova vinograda, maslinika i voćnjaka. Nije tu bilo nikakve preprodaje. On je to radio na cesti, a mi i putem interneta. Posao uz prometnicu nismo zaboravili, ali smo uveli i neke novitade, poput društvenih mreža, što se pokazalo učinkovito.
Strani gosti kao najbrojniji kupci, preko weba ili slučajnim zaustavljanjem pored našega štanda, prije negoli odluče sa sobom ponijeti bočicu naših eliksira njihov sadržaj mogu kušati u našoj konobi. Sve im je na raspolaganju.
Možda je naša kuća na nezgodnom položaju, nekako sa strane, pa smo kao i ostali stavili reklamu blizu prometnice. Jednako kao i naši stari koji su to na komadu lima mrljali običnom bojom i pinelom. Sada postoje razne varijante reklamiranja, što je svakako dobrodošlo. Posebno zato što smo u sklopu našeg OPG-a registrirali dodatnu djelatnost, vinotoč ili mogućnost kušanja naših vina, merlota, malog plavca i pošipa – ističe Marino, koji se, kaže, rodio u Splitu, školovao u Brelima, a znanje o vinarstvu i vinogradarstvu, osim u obiteljskom okruženju gdje se loza obrađivala generacijama prije njega, dodatno usavršio u vinogradima obitelji Plenković u Baškoj Vodi gdje je radio.
Nekada je skoro svaka kuća u Gornjim Brelima imala istaknutu čitulju ispred vrata, danas je taj običaj sve rjeđi. Dijelom zbog modernih prometnica koje obilaze naselja, dijelom zbog zakonskih regulativa i smanjenja broja onih koji se bave tradicionalnom proizvodnjom. Ipak, još uvijek se u Gornjim Brelima može naići na pokoji štand, gdje domaćin s ponosom nudi svoju kapljicu – kao znak gostoprimstva, okusa prošlosti i čuvanja baštine.
Prodaja vina, prošeka i rakije, sve češće i maslinova ulja, uz prometnicu u Gornjim Brelima počela je spontano, iz praktične potrebe, ali i kao odgovor na sve veći broj prolaznika i turista koji su u drugoj polovici 20. stoljeća počeli dolaziti u Dalmaciju, osobito nakon što je izgrađena stara dalmatinska magistrala (Jadranska turistička cesta).
Do tada su domaći ljudi svoje tekuće proizvode uglavnom prodavali izravno iz konoba, preko preporuke ili su ih vozili na pijace (tržnice) u veće gradove, poput Makarske, Imotskog, pa i Splita. Prodaja se često odvijala u manjim količinama, uz poznanstva, ili kao dio razmjene dobara – vino za maslinovo ulje, rakiju za meso ili žito.
Kada su se pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća počeli razvijati cestovni pravci, a s njima i turizam, lokalno stanovništvo je prepoznalo priliku. Promet uz državnu cestu koja prolazi kroz Gornja Brela postajao je sve gušći – najprije domaći putnici, a zatim i sve više stranaca. Ljudi su spontano počeli iznositi boce vina i prošeka pred kuće, postavljati drvene klupe, daske na bačve, pa čak i ručno pisane table ("DOMAĆE VINO", "PROŠEK", "RAKIJA").
– Čim dođu prve laste, stol na cestu, katrigu podase i eventualno suncobran, i čekaj. Oni koji se time bave duže od mene, govorili su da bi, posebno vikendom, kolona vozila prema moru znala biti duga od Šestanovca do Dubaca. Nekih dvanaest kilometara. Dakako sve je to bilo prije izgradnje autoceste. Onda je normalno da bi se sve prodalo – priča nam Josip Škrabić, nekadašnji direktor hotela "Rivijera" u Makarskoj.
Da se ne zatre obiteljska tradicija, Josip je nakon umirovljenja nastavio tamo gdje je otac stao. Godine truda rodile su i novom konobom i kušaonom "Madre i Padre". Jedinstvenim mjestom gdje ćete upoznati okuse i mirise Brela, te tamošnjih ljudi, njihove marljivosti, ljubavi i poštenja.
– Cilj je bio da u ovom čarobnom okruženju stranom gostu možete pružiti prošlost i kušati domaća vina, razne vrste likera, naš prošek i maslinovo ulje. Čim sam otišao u mirovinu, vratio sam se korijenima. Kada sam vidio da to i drugi rade, zapitao sam se zašto ne bih i ja. Stojim tu do neke ure i onda natrag u Bašku Vodu gdje živim.
A šta se tiče same prodaje, staju ljudi. Najčešće su to Poljaci. Prije Česi i Nijemci. Netko kupi pola litre, netko litru, a neki i više. Uglavnom vole prošek, a i sve ostalo. Svi se oni vole cjenkati. Popustimo malo tako da imamo i mi i oni nekakvu korist.
Sad nas ima desetak koji prodajemo u Gornjim Brelima i vjerujem da na kraju sezone svi sve prodaju. Duga je naša tradicija, a bome i kvaliteta onog što nudimo – veli Škrabić.
On je svoje proizvode brendirao na glagoljici, a goste privlači i dobrom pričom o tradiciji i mukotrpnom radu njihovih predaka. O prodaji po plažama i kampovima i onu o jednom Jakiru koji je slomio nogu i onako onemoćao, pošto nije mogao prodavati, u primorju stavio boce na zidić ispred kuće i tako udario temelje cestovne prodaje.
Slično kao i Josip, započeo je i sedamdesetčetverogodišnji Ante Škrabić. Nakon umirovljenja kreće s prodajom. Više od tristo maslina, vinograd i voćnjak daju obilan plod, pa je višak završio na "cesti". Pred vratima svoje garaže Ante nudi svakog bogatstva. Još čeka smokve da ih pobere, pa i s njima na stol. Ništa ne ostaje. Sjeća se i teških vremena kad je kao dijete s ocem na mazgama izvlačio grožđe iz vinograda s dna Vrulje. Pa tako po tko zna koliko puta dnevno, gori-doli.
– Dođu mi suze kad se svega sjetim. A onda prodaji ka i svi naši po primorju, od Brela do Makarske. Šta ćeš. Za neke bilo pa prošlo. Ali ne za mene. Ja opet po starom. Radim i uzdržavam koliko mogu. Od velike pomoći mi je supruga, dođe i kći, tako da se i dalje trudim i obrađujem zemlju. Nije lako; samo da bi iskopane krumpire dopremio kući, mora sam izgraditi žičaru. Izvlačim ih doli iz kanjona presušene rijeke Bijakovke. Što na sebi, što putem žičare i košare. I sad kada kažem cijenu, neki će reći skupo, a nitko ne gleda moje trude – ističe Ante Škrabić, čije su žuljevite ruke najbolji dokaz onoga što govori. Zato uglavnom ima stalne kupce koji se iz godine u godinu vraćaju u njegovu garažu.
Međutim, nije uvijek bilo tako. Bilo je i gladnih godina, sjeća se Branko Škrabić. Najgore je bilo za vrijeme zadnjeg rata i one nesretne korone. Tada je malo tko prodavao. Nije se ni imalo kome. Sjeća se ovaj sedamdesetdevetogodišnji djed i dobrih godina. Nesnosnih gužvi i neloše prodaje. Onda kada sve "izlivelate" dođete do pozitivne nule.
To tko je i kada počeo, po njemu je, manje bitno. Najvažnija je ta društvena dimenzija. Prilika za susret, razgovor, predstavljanje lokalne kulture. Jer u vrijeme kada nije bilo modernog marketinga i društvenih mreža, štand uz cestu bio je najbolji način da netko sazna za tvoje proizvode.
Nažalost, danas je toga manje, ali opet još uvijek postoji ta živa uspomena na vrijeme kad se domaći proizvod prodavao iz ruke u ruku, s osmijehom i čašicom razgovora.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....