Za Zdravka Muslina iz Kaštel Novog kažu da je posljednji čuvar zvuka. Ne onog klasičnog kao proizvod kordofonih ili žičanih instrumenata, već tradicionalnog, prodornog, a opet tananog zvuka koji dolazi iz jareće mješine - dipli, nekada duše svakog dalmatinskog derneka.
Ovaj naš diplar, čiji su korijeni iz Ljubitovice u općini Seget, jedini je u Dalmaciji koji još zna izraditi i zasvirati prave diple. Svoj je zanat učio od djeda, učeći kod ovaca na paši, kriomice, kako kaže, jer tada djeca nisu smjela svirati pred starijima.
Nije to radio ni motor ni sirena, pa da si moga‘ kako si htio. Dapače, radilo se o „svetom“ instrumentu u čiju su se izradu, napose u svirku, ulagali i trud i muka tamošnjih seljaka. Više ga se okarakteriziralo kao obiteljsko blago. Zato se ka danas sjeća svoga djeda i njegova kamenog dvorišta, starih alatki i onog mirisa sušene kože, drvenog stolića s noževima i trskom. A na njemu leži instrument u nastajanju. Iako još bez sjaja, ali definitivno s dušom.
Zabranjeni posao
- Ovo je moj svit - govori Zdravko dok prstima prelazi preko mijeha od jareće kože. Nema više nikoga u Dalmaciji, ili ih je vrlo malo, tko zna sve faze, od štavljenja kože do izrade piska. Svi su mrtvi ili su digli ruke - dodaje ovaj šezdesettrogodišnji mesar koji se tim poslom bavi duže od četrdeset godina. Zato mu nikada nije pofalilo materijala za njihovu izradu. Mislimo na jareće kože. Prevalio ih je preko ruku bezbroj. Ali se u detalje sjeća svog djetinjstva i onih njegovih početaka oko izrade ovog instrumenta. Kao djedova učenika zabranjenog posla.
Zapravo priča o Zdravku počinje u njegovu djetinjstvu, kad su se ljudi više oslanjali na zemlju nego na strojeve. U njegovoj kući diple su podjednako predstavljale sveti predmet i tabu temu.
- I pradjed, djed i otac bili su diplari. Nekoć se najviše sviralo po dernecima i obiteljskim druženjima, ali meni kao dječačiću nikada nisu dopustili da i ja malo zasviram. Upijao sam svaki njihov pokret, ono prebiranje prstiju po drvenom dvocijevnom dijelu, najčešće izrađenom od javora. Pa kada bi čuja da svira, zna sam stat na prag i slušat.
Međutim, jednom se baba mimo djedova znanja udobrovoljila. Dok je on jedne nedjelje bio u crkvi gdje je služio kao remeta, pa je njegov odlazak bio neminovan, baba mi dala diple. Dok sam tako puhao, stvorio se nekakav zvuk. I to dobar. Baka je zaplakala i posjela me ispred kuće. Znali smo da će uskoro djed iz crkve i da je ta pozicija izvanredna da ga zajedno dočekamo.
Dok sam svirao, evo djeda starim makadamskim putem od crkve. Kada me je čuo i vidio, poletio prema meni i uzeo me u naručje. Bio je preponosan. Nikada tu scenu neću zaboraviti. I od tog je trenutka sve krenulo na moju ruku - sjetno će Zdravko, koji će već sa osamnaest godina u susjednom Labinu, gdje se natjecao u svirku između tridesetak vrsnih diplara iz cijele Zagore da ponese naslov najboljega.
U to vrijeme, kako kaže, nije bilo lako naučiti zanat. Lakše je bilo svirati. Jer diple nisu bile samo instrument. One su bile više od toga. Bile su način života, i svaka obitelj koja ih je čuvala imala je svoje “tajne”. Sviranje se učilo sluhom, bez nota, a izrada se prenosila usmenim putem. Pa tako i u obitelji Muslin. Kada je djed umro, Zdravko je naslijedio ne samo instrument nego i dužnost. Reka je sebi da ne smije stati. "Ako ja ne nastavim, nestat će sve. To je isto ka’ da ti se izbriše prezime", rekao je.
Virtuoz Mate
Onda pomalo, kada mu je posao dopuštao, počeo je s njihovom izradom. Mješina mu nije falilo. Međutim, izrada dipli, onog drvenog dijela tog puhačkog glazbala, iziskuje puno više truda i umijeća.
- Ručno izrađeni drveni dio naslijedio sam od sada pokojnog diplara Mate Mišure iz Danila. Bio je virtuoz u njihovoj izradi. Ja danas pomalo pokušavam napraviti to sviralo spojeno na ovaj „spremnik zraka“.
Najbolje je drvo obrađivati kada je poluzeleno. Tada ga je lakše rezbariti i oblikovati. Kad to obavite, stavljate ih na sušenje. Što se tiče pisaka ili jezičca, njih sam već usavršio. Te dvije cjevčice od trstike stavljaju se u diple u kojima su izbušene dvije rupe kako bi se sviranjem postiglo dvoglasje ili dvije note istovremeno. Oni su najosjetljiviji dio.
Ti mali trščani jezičci koji vibriraju i stvaraju ton moraju biti tanki ka’ papir, ali čvrsti. Rezani pod točnim kutom. Ako je predebela, ne svira, ako je pretanka, puca. Zato je potrebno naći pravi balans.
Međutim, prije svega potrebno je pripremiti mješinu ili kako ja volim kazati, zračni rezervoar. Najbolja je od mladog jareta. Koja se potom štavi, odnosno sirovu kožu potapa se u odgovarajuću otopinu kako bi se omekšala i učinila trajnom. Zatim se ta ista mješina veže konopcem.
Na prednje „noge“ stavljaju se kljove od divlje svinje. Zašto baš od nje, ne znam. Takva je tradicija. Po sredini te kože „ugrađuje“ se puhački dio. Također se radi o drvenom dijelu preko kojeg direktno upuhujemo zrak u mješinu. Prije toga se, ovisno o vremenskim uvjetima, koža suši dvadesetak, možda i više dana.
Svira se direktnim upuhivanjem zraka, često tehnikom cirkularnog disanja (predušivanja) kako bi se postigao neprekidan ton - objašnjava nam postupak svirke i obrade mijeha preciznošću kirurga. Što je uistinu i potrebno da bi se dobilo vrhunsko glazbalo. Zato mu mnogi prepisuju „doktorske“ epitete. Dok je za većinu njih Zdravko bio i ostao jedini i pravi izrađivač ovog tradicionalnog puhačkog glazbala njihove Zagore.
Najbolje u polusjeni
A to je u stvari i opravdao svojim radom. Od čišćenja kože od ostataka mesa i dlačica do rastezanja, oblikovanja i sušenja samog mijeha. To nekada zna biti jako zahtjevno. Treba voditi računa kako i gdje ga sušiti. Ne smije se izložiti pretjeranom suncu da ne pukne. Najbolje u polusjeni.
Zatim ti spojevi koji moraju biti jako zategnuti, bez propuhivanja.
Što se tiče drvenog dijela, preciznost je itekako bitna. Pomak od samo pola milimetra može promijeniti ton. Zato naš sugovornik, kako veli, s pomnjom prilazi tom poslu. U postupku je izrade svojih prvih „drvenih dipli“ kako bi zaokružio cijelu priču od štavljenja do njihova kompletiranja spremnog za svirku.
- Ovo ti je posao di nema popravka. Ako pogriješiš, sve ide u vatru. Ali kad uspiješ, kad zazvoni prvi ton, tada, kako bi reka, vrime jednostavno stane - ističe ovaj diplar iz Kaštel, ujedno i osnivač KUD-a „Srce Zagore“. S tim je društvom obišao cijelu Hrvatsku. Nastupao na brojnim festivalima tradicijske glazbe od Neuma do Osijeka, gdje je svirao s Dadom Topićem i drugim našim glazbenicima.
Najponosniji je što kao voditelj KUD-a koji okuplja i mlađu populaciju, posebno djecu, uči plesati uz diple. Puno mu znači što je četiri osobe naučio svirati diple. Među njima i jednog fratra.
- U konačnici to mi je i zadatak, prenijeti nešto staro na mlađe generacije. Ne bih volio da se ova svirka i izrada našeg instrumenta zatomi. Da bude tek dio sjećanja na stara, prošla vremena. Zato želim da to ostane i nastavi se svirati i plesati. Ne samo kroz kulturno-umjetnička društva, već onako za svoj gušt. Usred sela, na svadbama i u svako doba. Jer kad diple prorade, cijelo selo zna. Zvuk se probija kroz taj kamen, širi se preko suhozida i vinograda. Stariji su se osmjehivali, mlađi zastajali.
Most između stoljeća
Danas, nažalost, rijetko tko više zna što zapravo čuje. Ovo ti nije instrument za koncertne dvorane. Ovo je za selo, brdo i pašnjake. I sve drugo nekako ne ide uz njihov zvuk. Dok ima dipli, ima i Dalmacije. A kad zadnje diple umuknu, onda smo stvarno izgubili sebe - tvrdi ovaj zadnji dalmatinski izrađivač tih instrumenata od kože i drveta.
Zašto se Zdravko naziva “posljednjim diplarom u Dalmaciji”? Zato što praksa sviranja i izrade dipala ubrzano nestaje. Mlađe generacije gravitiraju popularnijoj glazbi, instrumentima poput harmonike, gitare, klavijatura, a tradicijske puhačke vrste postaju rijetke.
Nažalost, u selima naše Zagore skoro nitko više ne zna niti prepoznati njihov zvuk. Zato naš domaćin nije “glazbenik” u uobičajenom smislu. Njegova je struka, njegov umjetnički poziv, čista tradicija, hazard s materijalima i zvukom. Za njega kažu da je most između stoljeća, glas koji progovara za generacije koje su zaboravljene. A ona traži ruku, sluh i volju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....