U vrijeme kada je moguće naručiti šlepere nekvalitetne odjeće s interneta, lijepo je vidjeti da postoji zanimanje za vještine kao što su kukičanje i pletenje. I dok se u Splitu, još od pandemije, na inicijativu Ane Rušić održava besplatni tečaj pletenja "Ispeci pa reci", na Hvaru se s nečim sličnim krenulo prije mjesec dana na inicijativu autora ovog teksta.
Tu relevantne vještine vašeg autora prestaju postojati pa je bolje da se posvetimo onima koji svoje znanje nesebično dijele s drugima. Gospođa Berislava Čurin javila se na objavu preko koje se tragalo za umirovljenicima koji imaju bilo kakvu vještinu koju su spremni podijeliti s drugima.
Teta Berislava ima more vještina koje može prenijeti na mlađe generacije. Ima više od 70 medalja za svoje otočne proizvode, bere divlje bilje, žanje, prerađuje i prodaje lavandu. Za svoje djelovanje nagrađena je poveljom Grada Starog Grada i članica je društva inovatora. Kako kaže: "Kad san bila mlađa, svašta san izmišljala."
Nakon što se teta Berislava ponudila učiti sve zainteresirane plesti, žene iz Starog Grada pokazale su velik interes pa su se rodile "Jogle i Jazici" (Igle i jezici).
Iz imena je jasno da nije fokus samo na svladavanju različitih tehnika pletenja i kukičanja. Bit je međugeneracijsko druženje, bit je općenito druženje, komunikacija… U svijetu u kojem smo svi zabijeni pred svoj ekran, jako je lako prestati biti dio društva, iako se prividno svi i dalje druže.
Pokazalo se da ima pravih talenata
Zato smo posjetili četvrte "Jogle i Jazike" te se iz prve ruke uvjerili da se na račun vune mogu oko istog stola okupiti osnovnoškolke, žene koje su napunile 80 godina i sve između.
U Gradskoj knjižnici Stari Grad, teta Berislava je prostrla svoj stolnjak, koji je, naravno, isplela sama. Donijela je i svježe paršurate (fritule) i brdo materijala, koji je dijelom stigao iz Splita od "Ispeci pa reci". Bilo je tu sedam polaznica, ne ubrajajući autora teksta, koji je uspio samo zaustaviti cirkulaciju u kažiprstu na koji se namota vuna. Jedna polaznica stigla je iz druge općine, iz Jelse, a gospođa koja je stigla s kćeri osnovnoškolkom je Poljakinja pa su se polaznice šalile da su internacionalna ekipa.
U ekipi je nekoliko starijih žena koje uz tetu Berislavu služe kao izvori znanja pa se teta Berislava na prošlom satu fokusirala na demonstriranje i strpljivo (naročito u autorovu slučaju) objašnjavanje grešaka prilikom pletenja početnog kordunića.
Nemojte da vas to obeshrabri, do nas je, nije do pletenja i kukičanja. Gospođa koja je bila na sva četiri sata "Joglih i Jazicih" na prvi sat je došla kao apsolutna početnica. Na četvrti sat je donijela bocu u pidžami koju je sama isplela. Na tom satu gospođa se posvetila pletenju kruga i tijekom sata napravila dobar posao te pokupila dosta savjeta od starijih polaznica.
Najstarija polaznica Kosana Marojević, osamdesetogodišnja "curica", plela je čarape – stopalice kakve bi čak i pripadnici generacije Z nosili – koristeći pet igala istovremeno. Nekome tko to prvi put vidi može izgledati kao čarolija, naročito kada vidite da teta Kosana to može raditi, a da ne gleda u ruke. Pogledajte…
Vidjeti takvu razinu vještine, bez obzira o kojoj se vještini radi, uvijek je užitak, jer ne postoji prava vještina bez rigorozne prakse. A dame koje su se okupile u Gradskoj knjižnici Stari Grad stigle su ili s vrećama prepunima znanja ili s vrećama prepunima želje za učenjem.
U takvim okruženjima međugeneracijsko prenošenje znanja događa se prirodno, teče kao rijeka, s viših točaka prema nižima… Gledati dame kako s osmijesima savjetuju jedne druge i bez pogovora primjenjuju savjete bilo je katarzično iskustvo, jer je podsjetilo na vrijeme kada su ljudima lica bila osvijetljena vatrom oko koje su se okupili, ne ekranima koji ih raštrkavaju.
Ne bismo mogli doživjeti to iskustvo niti bi se u knjižnici svaki put pojavilo sve više polaznica da se teta Berislava nije ponudila voditi "Jogle i Jazike". Pitali smo je zašto i dobili jednostavan odgovor.
- Javila sam se na ideju da se tako nešto pokrene. S dobrom voljom da znanje koje imam prenesem na mlade - istaknula je Berislava Čurin.
No, nemojmo zaboraviti na "Jazike". Dok su igle radile, radili su i jezici. Bilo je tu malo trčanja, koje smo, priznajemo, mi potaknuli pitanjima o neženjama na otoku. Uboli smo u osinje gnijezdo, no o tome drugom prilikom. Pričalo se i o običajima, receptima i koječemu, no kroz međugeneracijsku ćakulu moglo se mnogo toga naučiti, što i jest cilj takvog tečaja. Igle su tu da zabave ruke, sve ostalo je tu da obogati duše.
Dijelili su se savjeti iz kategorije – ‘Narodna medicina‘
Naučili smo da je ulje ružmarina odlično za srce. Dvije kapi na žlicu meda ujutro je dobra mjera. Može i kocka šećera ako nemate med. No, ako imate visok tlak, onda se ružmarin ne koristi svaki dan. I teta Kosana, ironično, ima jako bujnu kosu, a otkrila je da nije uvijek bilo tako.
Zasluge pripisuje čaju od lovora i ružmarina, kaže da svaki dan popije oko litru. I od mlađih se cura moglo svašta naučiti, najviše jer su prenosile znanje svojih roditelja i djedova. Tako smo saznali da mazanje vlasišta rakijom navodno pomaže protiv opadanja kose. Naravno, prije nego krenete religiozno pratiti te zdravstvene savjete, provjerite sa svojim liječnikom.
No bit svega je da se svašta može naučiti kada se sjedne s pet-šest ljudi oko stola, tako je i nama 90 minuta proletjelo u trenu. Još da nemamo finu motoriku morža s artritisom, možda bismo mogli naučiti i plesti…
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....