Subota jutro. Dan ko nacrtan nakon one južine. Bura je od otoka napravila razglednicu, a dvojica prijatelja stigla su iz Splita da bi uživali u ugođaju kakvog ipak nema u dalmatinskoj metropoli. Na kraju smo ih, po zadatku, odvukli u misto Svirče kako bi s nama gledali dvoboj u balotama između Jelse i Svirča. Momci se nisu žalili jer smo u Svirču pronašli dalmatinsku idilu…
Podne i nešto, sve miriše nakon kiše, oko zoga za balote sjede mještani i raspravljaju. Nije ih bilo puno. Očekivali smo da će na susretu otočke balotaške lige biti mnogo više publike nego je bilo, mislili smo da ćemo se gušiti ćevapima i pokušati se natjerati zavoljeti pivu…
Nismo.
Gušili smo se samo od smijeha.
Balote su same po sebi igra koja povezuje igrače i publiku, svi se osjećaju uključeni, smisao balota je svugdje i uvijek druženje. Osim kad se igra u janjca ili gajbu pive, tad je smisao gajba pive… No u normalnim uvjetima, čak i u situaciji kada se igra službena liga, balote su tu da se ljudi opuste, druže i provedu vrijeme na zraku.
Stigli smo kad je prva partija tek počela, ali su igrači već, logično, bili poprilično nervozni i fokusirani. Sjeli smo na zidić među mještane i pitali s kime treba pričati da bi dobili informacije… Pokazali su na jednog igrača na zogu. Razgovor dok se igra balote? Nikako. To nije dolazilo u obzir…
Otočka idila
No, onda je stigao jedan mladi čovjek. Jeo je bananu. Vrhunac opuštenosti. Pitao je naše prijatelje, jedina lica koja nije prepoznao, kojim su povodom na otoku (oni to naravno nisu razumjeli jer im se obratio na tečnom otočkom), naviknut da ga furešti ne razumiju, bodul je sjeo, dovršio bananu i bacio koru iza sebe na cestu.
Nije niti sjeo, a već je pronašao plesnog partnera za, ima jedna riječ koja ovdje paše, ali ovo čitaju i časne sestre pa ćemo reći za šalu… S druge strane zoga, sam, direkt na suncu, kao poglavica, sjedio je stariji čovjek. Mladić ga je uhvatio u đir i predlagao mu da nosi “beritu” (kapu) da ga sunce ne bi oštetilo u tim godinama…
No nije to bila jedina… Ovaj, kako se kaže, šala… Na zogu. To je bila jedina koja nam je u tom trenu zapela za uho jer je savršen isječak onoga što balote i život u maloj sredini pružaju ljudima. Tolika razina međugeneracijske opuštenosti, povezanosti, poštovanja, ali i jednakosti, jedan je od načina na koji je naša kultura preživjela. Jer ono zapisano u knjižnicama, sva povijest, sve informacije, svi festivali, nagrade i monade, sve je to ništa bez ljudi koji kulturu žive.
Negdje smo jednom čuli da je “civilizacija prenošenje kulture s generacije na generaciju”...
Po tome su balote vjerojatno jedan od najciviliziranijih tradicionalnih hobija u Dalmaciji…
Kako bismo održali tu tezu živom i u očima onih koji glume da imaju govornu manu pa “j” pretvore u “h” dok pričaju jer Bog ne gleda mrsko na riječ “hebenti”, preskočit ćemo dobar blok šala koje smo imali priliku čuti tamo…
Bit je druženje, ne rezultat
Prijeći ćemo na trenutak kada smo odlučili da ipak moramo malo biti novnari, a ne samo spodoba koja sjedi i sluša kako se prijatelji međusobno šale. Ustali smo, otišli do barbe s druge stane zoga i pitali ga bili nam rekao par riječi…
Na prvu je bio prenervozan jer je njegova ekipa Jelsa gubila, no to je trajalo stotinku. Nakon toga ustanovljeno je da nam gospodin poznaje oca i da je otac “bio ludast u mladosti”... I to je nešto čega ima samo u malim sredinama. Na otoku je normalno da vam svako s otoka poznaje barem nekog u obitelji.
Valjda je čovjek vidio na nama da smo čuli puno priča o očevoj mladosti pa je preskočio uobičajeni “a da ti je bilo vidit kad je…” folklor i pristao priča o balotama.
Površinski nervozan zbog situacije na zogu, no sa širokim smiješkom, Vojko Gurdulić otkrio nam je da se ideja za ligu u balotama počela stvarati 79. nakon hotelijede u Hvaru. Službeno je počela 1982. i od tada se nije igralo samo dvije godine tijekom rata. Osnivač je bio Đive Tudor. Napravio je ligu i bio član Levonde iz Velog Grablja, kluba koji se najviše puta osvajao otočku ligu, a sada već nekoliko godina ne igraju jer im fali mladosti.
I najbolji igrač u povijesti lige na Hvaru je također iz Velog Grablja, Marinko Petrić. Za njega je Vojko rekao da je igrao po cijeloj državi, a spomenuo je i Ivu Zaninovića iz Velog Grablja koji je preuzeo vođenje lige nakon Điveta. Povijest lige puno je dublja i šira nego smo na prvu mislili. Vojkov prijatelj, Jurica Trbuhović iz Gdinja koji živi u Jelsi, rekao nam je da je u lizi nekada bilo 16 ekipa, a sada ih je pet…
Sada se natječu Jelsa, Svirče, Zastražišće, Vrisnik i Stari Grad. Liga se igra u zimskom periodu, ravnaju se po tome kada se obere grožđe i igraju negdje do Uskrsa. Idealan način za zabaviti se vikendom i dobiti opravdanje za organizirati druženje nakon meča. Dužnost domaćina susreta je da organiziraju večeru, obično fažol ili se ode na neki komin, a ni tu nije bit u večeri nego u druženju.
U trenucima dok su nam Vojko i Jurica opisivali ponosnu povijest balota na Hvaru, Jurica je spomenuo da sada u pet ekipa ima 100 igrača čiji je raspon godina od 15, do kako Vojko kaže, “storih borih od 75 godišć”. Čitav sistem je napravljen tako da svaka ekipa mora imati šest igrača kako bi se moglo odigrati šest partija po susretu i uključiti što više ljudi. Tada je Jurica rekao rečenicu koja sažima cijelu ideju lige - “Bit je svima koji vole i žele igrati balote, dati priliku da to rade bez obzira na njihovo iskustvo, igra i druženje su važni, ne rezultat.”
Na to se nadovezao Vojko koji je istaknuo da se na balotama, unatoč dalmatinskoj temperamentnosti koja se katkada pokaže na zogu, ljudi nikada ne svađaju. Nema nikakve zle krvi i balote su sport koji na otoku povezuje ljude za razliku od nekih drugih sportova… Nismo pitali što su drugi sportovi, no teško da veslanje ili šah uzrokuju svađe po mjestu…
I dok smo mi tako upijali sunce u Svirču pričajući s Vojkom i Juricom, prijatelji su s druge strane zoga gulili mandarine i zainteresirano promatrali igru. Odlučili smo i mi malo baciti oko na zog. Nije nas ubilo veliko poznavanje strategije balota pa smo pitali Vojka koliko znače iskustvo i tehnika…
"Nema taktike..."
Rekao je da iskustvo jako puno znači i da se pokaže na natjecanjima jer iskusni igrači znaju gdje stati, mogu bolje ocijeniti snagu balote, bolje namjestiti bulo, ali čak i u poznaju prednosti i mana protivničkih igrača. Ima tu i strategija s postavama, kaže Vojko da se često cilja da najslabiji igrač tvoje ekipe ide na najjačeg iz protivničke jer nije nužno pobijediti najboljeg protivnika da bi se pobijedio meč.
Kada smo se začudili koliko razmišljanja ima u balotama, pitali smo Vojka kakva je njihova taktika za taj dan… “Nema taktike, samo gubimo.” - odgovorio je.
Tada smo saznali da Jelsa gubi 2:0 od razigranih domaćina. Šokirani glečerskim razvojem situacije pitali smo Vojka do kada bi to trebalo trajati. Rekao je nešto do iza 16 sati. Još su četiri partije čekale… Jelsa je, u teoriji, još uvijek imala šanse za pobjedu.
No mi, željni sunca smo prijatelje provukli kroz tunel Pitve-Zavala i dokazali im da se itekako islati posjetiti otoke zimi…
Dapače… To je Dalmacija za one koji je stvarno žele, bez šminke… Samo Dalmatinci, na svom komadiću raja, igraju igru koju su im igrali djedovi, šale se na isti način kao njihovi pradjedovi i čekaju da im sinovi dovoljno narastu kako bi i njih uhvatili u đir. Možda bi UNESCO mogao razmisliti i o zaštiti Dalmatinske… Hm… Dalmatinskog smisla za humor.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....