Bartul Huljić čudo je od djeteta! Redovito osvaja Pričigin, instrumente svira ‘po uhu‘, a popis hobija mu je impresivan

Zamislite dijete koje dvije godine zaredom osvaja Dječji Pričigin, natjecanje u pričanju priča na zavičajnom govoru. Zadržite tu sliku u glavi dok čitate što je o tom djetetu rekla njegova mentorica, Ivana Belić Mustapić.

"Ponosna sam na svog učenika Bartula Huljića, koji već drugu godinu zaredom postiže uspjeh na Dječjem Pričiginu. U radu s učenicima uvijek mi je drago kad dobijem učenika koji nema straha od javnog nastupa i koji voli i njeguje svoj čakavski izričaj. Ohrabruje činjenica što u današnjim tehnološkim vremenima ima još uvijek onih koji će poslušati "dobru domaću riječ" i uživati u usmenom kazivanju, koje je danas zapostavljeno. Trudim se svojim učenicima približiti čakavski izričaj i ponosna sam što u svakoj generaciji imam bar jednog Bartula koji je spreman uložiti trud, vrijeme i ljubav prema čakavici", rekla je Ivana Belić Mustapić iz OŠ "Jelsa".

Vjerojatno očekujete nekog malog "štrebera", odmalena zaljubljenog u priče...

To je zato što još niste upoznali Bartula Huljića, čovjeka od 12 godina kojem je svaki dan ispunjen aktivnostima, ali i dalje kaže da su mu u životu najvažniji prijatelji. S njima slavi pobjede, pred njima vježba, s njima glumi, pleše, svira...

S Bartulom smo razgovarali točno 11 minuta i četiri sekunde. Nema tu puno gubljenja vremena. Na pitanja se odgovara profesionalno, kao da je već svjestan da ga intervjui čekaju kroz život. Odgovori, dječje iskreni...

Kako si stekao ljubav prema pričama?

– Odmalena volim priče. Oduvijek me zanimalo pisanje. Još od vrtića.

Kakve su ti najdraže priče?

– Humoristične. Nije mi nužno da ima previše događaja, ali volim da se iz priče može izvući dobra pouka.

Koje sve hobije imaš?

– Sviram klavir, harmoniku, idem na folklor, tamo isto sviram harmoniku – to mi je jedan od najdražih hobija – pozdravljam sve u KUD-u "Jelsa". Idem u školu, nažalost. I pjevam u zboru. Pozdravljam i sve u zboru! Pozdravljam i razrednicu Ljiljanu Plenković i prijatelje Tiju, Stipeta, Franu, Magdalenu i Antu.

"I glumiš...", dodao je otac. Ispostavilo se da Bartul dramsku skupinu, izvannastavnu školsku aktivnost, ne broji za dodatni hobi jer se događa u školi. I nemojte misliti da u ijednom od hobija zaostaje. Već je peta godina glazbene škole za glasovir. Sa samo pet godina naučio je, bez nota – po uhu – svirati "Za Elizu". Harmoniku je isto naučio sam, po uhu, a sada ljeti njezinim zvukovima zabavlja goste na terasi obiteljskog bara na jelšanskoj rivi. Trebao je Bartul nastupati i na "Nebeskoj žurnoti", muškoj pjesničkoj večeri u Starom Gradu, no zbog preklapanja u rasporedu morao ju je propustiti ovu godinu. Organizatori i publika već se vesele što će ga vidjeti i čuti dogodine.

Odakle svi ti talenti, Bartule?

– Glazbeni talent je sigurno stigao preko djeda Željka Maligeca, sigurno nije preko tatine strane...

U tome se složila cijela obitelj, a nametalo se i pitanje čime se osoba kao Bartul želi baviti kad odraste.

Što želiš raditi u životu?

– Ne znam. Zanima me folklor, možda bih htio biti nešto u smjeru folklora ili tako nešto.

Rekao je to s lakoćom čovjeka svjesnog širine svog talenta pa nas je zanimalo kako mu je bilo nastupati na Pričiginu. Lani je bio neprikosnoveni šampion s pričom "Sveti Luka izi puletnu". To je kratka priča, bez puno događaja, s jakom porukom. U priči, mama zaprijeti Bartulu da mora pojesti palentu. Potom mu ispriča anegdotu s pojedenom zdjelicom palente, gladnim težakom i kipom svetog Luke s palentom oko usana. Sveti Luka na kraju je dobio dvije po nosu tom zdjelicom... Nakon toga slikovitog opisa i Bartul je pojeo svoju palentu. Priču je izveo izvrsno, a, kako kaže, trema ga nije pojela ni ove godine.

Je li bilo više ili manje treme ove godine na Pričiginu?

– Lani definitivno. Ove godine bilo mi je puno lakše.

Kako izabereš priču?

– To se ne izabere. To se ili smisli ili se nadopiše na postojeću priču.

Čekaj, čekaj, smislite priču tamo na licu mjesta?

– Mi to smislimo mjesec dana ranije te onda to profesorica i ja proširimo. Ja napišem neku svoju ideju, ona mi reče može li to ili ne, a ja onda vježbam po tome. Ali, naravno, nikad ja ne izgovorim sto posto što je u tekstu, nego dodam nešto svoje, izbacim neke dijelove.

O čemu je bila priča ove godine?

– O Serafinu Pinotu. To je čovjek iz "Mole Bonde" (u Jelsi) koji je imao tisuću i jednu batudu i batudicu. Nema tko u Jelsi ne zna za barem jednu batudu (anegdotu) s barba Pinotom.

Koja mu je bila "najluđa" batuda?

– Znam ih nekoliko... Jednom mu je sestra poslala novac za zube, a on je potrošio novac. Kad ga je sestra pitala gdje su mu zubi, odgovorio je: "Požar! (Pojeo sam ih!)"

Koliko se dugo spremaš?

– Ove godine javili su nam u utorak da smo u finalu pa je bilo malo u knap, ali stigao sam naučiti.

Koliko vremena provodiš na mobitelu?

– Puno... Mislim da je to manje bitno.

Nasmijao se Bartul dok ga je mama gledala kroz trepavice. Iduće pitanje bilo je vezano uz animirane filmove. Zanimalo nas je koji je Bartulov najdraži crtić. Nakon što smo vidjeli da ga je pitanje malo zateklo, pokušali smo ga proširiti.

Koji ti je najdraži crtić – može biti u epizodama ili animirani film?

– "Kako je počeo rat na mom otoku", "Maršal" – rekao je da voli stare ratne filmove. Dodao je: "Sam u kući" i "Titanic".

Kad smo ga pitali koja mu je najdraža knjiga, prvo je priznao da su lektire većinom dosadne, ali "Dječaci Pavlove ulice" jakosu mu se svidjeli.

Na kraju je mama spomenula barba Tomislava Lazanea, hvarskog pjesnika poznatog po smiješnim pjesmama, koji je na početku izvođačkog puta bio svojevrsni mentor Bartulu. Nas je zanimalo kako i kad je Bartul počeo nastupati. Rekao je da je s prijateljima u vrtiću, bez tete ili ikoga, počeo izvoditi predstave za drugu djecu. Mama je rekla da se još druži s istom ekipom, a otac je spomenuo da sami peku meso na kominima, što je najviša razina zimskog druženja na otoku. Možda ste mislili da se samo starije ekipe vole okupiti oko žerave po kojoj kapa loj, ali na Hvaru, u Jelsi, ljudi od 12 godina znaju da je to vrhunac zbližavanja. I tako je oduvijek... Pa zar pričanje priča oko vatre, uz zajednički obrok, nije temelj evolucije modernog čovjeka? Zato veseli vidjeti da i danas, u ultramodernom svijetu, postoje mala mjesta i mladi ljudi koji žive moderno a da se nisu odrekli iskonskog...