"Vratit ću se mome Braču" – pod tim nazivom je u Donjemu Humcu održano prvo okupljanje bračkih iseljenika i njihovih potomaka iz cijeloga svijeta s ciljem da još čvršće obnove veze sa svojim otokom s kojega su, uglavnom, "trbuhom za kruhom" otišli oni ili njihovi preci.
Snažni valovi iseljavanja pogodili su Brač koncem 19. i početkom prošlog stoljeća kada su mnogi "otplovili" u prekomorske zemlje, preko debelih mora do država daleke Južne Amerike, Australije i Novoga Zelanda. U vrijednoj ediciji "Brački zbornik" u broju 13 iz 1982. godine popisano je 8365 Bračana s imenom i prezimenom te godinom i državom u koju su iselili u naponu snage s vjerom u ljepše sutra.
O tim vremenima kazivao je Josip Jakšić iz Dračevice. Stoga je to druženje bilo prožetom emocijama, zajedništvom i pjesmom. Sve je to nadahnjivala domoljubnim pjesmama i pjesmama koje su se usjekle u sjećanja i srca iseljenika više puta nagrađivana muška klapa "Morbin" iz Donjega Humca.
Podrška Općine
Pokrovitelj ovog druženja bila je Općina Nerežišća kojoj pripada i Donji Humac, a načelnik općine je mladi 33. godišnji magistar kiparstva Ivan Jakšić "fetivi" Donjohunčanjanin. Tako je prvi put to mjesto iznjedrilo "poteštata" nerežiške općine.
– Vi ste otišli u potragu za boljim životom, ali je Donji Humac uvijek ostao u vašim srcima. Neka ova večer bude poticaj da još jače njegujemo ono što nas veže, a to je ljubav prema našim bračkim mjestima, prema našem zavičaju – kazao je načelnik Jakšić te podržao ideju da se svake godine ovakva večer i druženje priredi za bračke ljude iz dijaspore.
Na ovom skupu osnažena je ideja da se u Donjem Humcu utemelji Muzej dijaspore, odnosno iseljeništva. Prostorni uvjeti postoje, kao i dobra volja.
Nazočnima se obratio u ime mještana i sponzora Ivan Jugović koji je godinama kao ugostitelj radio u Švicarskoj. Sa stečenim znanjem i ušteđevinom vratio se u svoj Donji Humac. Stvorio je kultnu konobu "Kopačina", sagradio hotel i apartmane te postao pravi turistički brend svoga mjesta. Uz to je svojim savjetima mnogima pomogao u turističkom poslu tako da danas to malo bračko mjesto ima dvadesetak kuća za iznajmljivanje s bazenima.
Ulažu u svoj otok
On je posebno istaknuo primjer Ivana Šimunovića koji je u Novom Zelandu bio najjači privatni ribar u tom dijelu svijeta te je prozvan "Kraljem škampa", Ivan se vratio na svoj otok i dio kapitala zarađenog na svjetskim oceanima i morima uložio u poslove na svojem škoju. Uz to, uvijek pomaže projekte i ljude u svojoj rodnoj Dračevici. Sličnih pozitivnih primjera, kazao je Jugović, ima još, a uvjeti za povratak naših ljudi iz dijaspore iz dana u dan sve su bolji.
– Teško je u tuđemu svitu živiti bez Donjega Humca. Ali ostaju uspomene i velika ljubav – kazao je okupljenima u ime dijaspore Marin Jakšić koji je kao sedamnaestogodišnjak otišao u Novi Zeland. Tada je imao 17, a sada ima 74 godine.
Posljednjih petnaest godina svako ljeto dolazi u Donji Humac. Nažalost, rekao nam je, ove godine prvi put bez žene koja je umrla. Međutim, njegova tri sina i kći rado dolaze pa je tako i ovoga ljeta. Očito je, ono što se usisa majčinim mlijekom, teško se zaboravlja. Marin Jakšić u Aucklandu ima svoju firmu koja proizvodi kamione i raduju ga ovakvi susreti naših iseljenika.
Na tom druženju sreli smo najstarijeg iseljenika. Tvrdi da ima 85 godina, ali izgleda puno mlađe. Pun je života, iskričavih odgovora i duhovitosti:
– Zovem se Maksim Lenko Dragičević, ali me svi zovu Lenko. Rođen sam ovdje u Donjem Humcu. Možda izgledam mlađe, ali dokumenti ne lažu. Imam troje djece i petero unučadi, koliko se zna! Živim u Sidneyju.
Redovito se vraćaju
Ispričao nam je Lenko Dragičević kako je iz Trsta "partija" brodom za Australiju točno na svoj 16. rođendan. Bilo je to 16. ožujka 1956. i toga dana, dobro se sjeća, padao je gusti snijeg. Iako u Australiji živi već gotovo 70 godina, kazat će, bolje i tečnije govori hrvatski nego engleski. Prvi put je došao u posjet Donjemu Humcu 1973. godine, a posljednjih tridesetak godina "preskočio" je tek nekoliko ljeta.
Već trideset godina nalazi se u mirovini. Svim iseljenicima, prisnažio je naš sugovornik, najvažnije je biti u Donjem Humcu na svetkovinu svete Ane, (26. srpnja) svoje nebeske zaštitnice. I još nešto. Pokazao nam je osobni automobil marke Golf koji je kupio prije ravno 40 godina, a proizvodio se u tadašnjoj tvornici u Sarajevu. Auto je u odličnom stanju i toliko je vezan uz njega da ga ne bi mijenjao ni za jedno drugo. Kada njega nema, provozi ga njegova rodbina. Ali Golf je njegov redoviti ljetni suputnik.
Sada mu društvo čini sin sa svojom djecom koji su stigli iz Australije pa mu je neizmjerno drago da svi vole doći u Donji Humac, njegov zavičaj. Barem ljeti. Voli jesti blitvu začinjenu maslinovim uljem i šalšu od pomidori te zaigrati partiju na balote. Prije tridesetak godina iz Australije je u Donji Humac dolazio s malom kamerom pa je snimao mnoge događaje, ljude i fešte. Sve je to sačuvao pa je dio bio prikazan i na večeri "Vratit ću se svome Braču".
Brački plemić
Ivan Cerinić zvani Braco prednjači među onima koji su otišli u europske zemlje. On već 60 godina živi u Amsterdamu, glavnome gradu Nizozemske. Tamo je otišao kada je imao 20 godina. Međutim, nema godine, odnosno ljeta, a da nije posjetio svoj Donji Humac. Nekada sam, nekada sa ženom koja je podrijetlom Dubrovčanka, a nekada s djecom. Ima dva sina i 8 unuka. Stariji sin ima šestero, a mlađi dvoje djece.
– Što ste po zanimanju – upitali smo ga.
- Bravar, isto kao i drug Tito, Ne bavim se politikom, ja samo volim svoj Donji Humac i svoju Hrvatsku.
Braco Cerinić je još dodao:
- Ja ovdje jedini imam plemićki grb. Davno su moji preci ponijeli taj naslov. To danas ne znači mnogo, ali ja sam ipak ponosan na tu povijesnu činjenicu.
Oprostili smo se od bračkog plemića, a u završnoj riječi u ime organizatora Mislava Laurich je kazala:
– Želimo da naša dijaspora zna da postoji netko tko misli na njih. Ovakva druženja trebaju biti trajna veza i most koji ćemo zajednički održavati i unaprjeđivati.
Manifestacija "Vratit ću se svome Braču" nastavljena je uz zajedničko druženje, bračke delicije i pjesmu. Na ražnju se vrtjelo 7 bračkih janjaca tako da je svaki sudionik te večeri mogao probati bračku janjetinu i vitalac. Moglo se dobiti i repete. Žene iz Donjega Humca napravile su domaće slatkiše pa se fešta uz raspjevanu klapu "Morbin" protegla do duboko u noć.
Sve troškove pokrili su sponzori, a prikupljale su se dobrovoljne donacije, prodavali suveniri i igrala tombola.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....