Za koji dan (20. travnja) jedini brački slijepi pisac Vinko Brešković iz Bola proslavit će svoj 70. rođendan. Prije nego što će na rođendanskoj torti pogasiti sedamdesetu svijeću, posjetili smo ga u njegovoj obiteljskoj kući na adresi Put Gospojice 5.
Zajedno sa mnom na vrata je pokucao i njegov veliki prijatelj Ivo Brizić Mučo. Vinko nas je dočekao na nogama, s neizbježnim slamnatim šeširom na glavi i s osmijehom na licu. Optimizam je ono što ga nikada ne napušta. Na stol je potom postavio tri čaše i donio bocu domaće travarice. Nakon što je s nama nazdravio, uzeo je drvenu kuhaču u ruku i završio s kuhanjem svog junećeg gulaša.
Vid je izgubio prije 20 godina, dakle u pedesetoj godini života. Prije toga je sve pokušao da ga sačuva, bio je sedam puta na operacijskom stolu, jednom čak i u klinici u Beču, ali je sve bilo uzaludno.
Napustio biznis zbog gubitka vida
Kad ga je sustigla sljepoća, nije se prepustio hirovima sudbine već je okrenuo novu stranicu u svome životu. Hrabro i odvažno je krenuo u novi početak i potvrdio kako čovjek s hendikepom kakav je njegov, u novim okolnostima može ostvariti svoj san.
Vinko Brešković je otac troje djece iz tri braka. Dvoje djece dobio je u prvome braku tako da njegova kćerka Marina ima 43, a sin Ivan 40 godina. U drugome braku nije imao djece, dok je u "slijepome braku" dobio sina Bepa.
Njegova prva supruga umrla je mlada, imala je svega 43 godine pa je Vinko ostao sam s dvoje djece koja su tada imala 14, odnosno 11 godina. U velegradu kakav je Beograd, gdje tada živio, uz zahtjevni menedžerski posao, ostati bez ikoga svoga nije mu bilo nimalo lako.
Kada se oženio po drugi put i vratio 1999. godine u svoj Bol, mislio je da radi dobru stvar za svoju djecu i sebe. Međutim, nastavio je svoju priču Vinko, gubitkom vida gubio se i raspadao i njegov brak. Zbog sljepoće koja je iz dana u dan uzimala sve više maha, morao je napustiti privatni biznis te se zaposlio na mjestu ravnatelja Centra za kulturu općine Bol.
Dakle, već ste bili oslijepili kada ste upoznali Luciju, svoju sadašnju, treću, ženu. Pa kako se to dogodilo?
- U pravu ste, tada je nisam mogao vidjeti. Međutim, ipak sam točno znao kako izgleda jer je ona ranije bila razrednica mome sinu, koji je pohađao gimnaziju u Bolu i ja sam redovito odlazio na roditeljske sastanke i konzultacije. Znala mi je kazati da ne moram dolaziti na svaki roditeljski sastanak jer je moj sin bio odličan učenik, ali ja nisam propustio niti jedan.
I tako je Vinkov sin završio gimnaziju, a njegova razrednica se u međuvremenu udala i otišla živjeti u daleku Australiju. Međutim, zbog problema u braku ona se odlučila vratiti sa 2,5 godišnjim sinom na Brač.
I da je život nepredvidiv i pun iznenađenja, posvjedočio je njihov novi, posve slučajni susret poslije kojega su postali nerazdvojni.
Naš sugovornik je u ulozi ravnatelja Centra za kulturu Bola predvodio glumačku skupinu koja je imala nastup u Selcima, a taj nastup organizirala je Lucija, tada zaposlena na mjestu direktorice Turističke zajednice općine Selca.
Mislila je da je uobražen
– Prije nastupa, odnosno početka programa zajedno smo popili piće i družili se sat vremena u jednom mjesnom kafiću, a da nisam znao s kime pijem piće i s kime sjedim u društvu. Tek nakon priredbe i zajedničke večere saznao sam o kome je riječ i da je to bivša razrednica moga sina. Ona je bila pomislila da sam čak i uobražen. Ispričao sam joj se, pojasnivši da je jednostavno ne vidim zbog sljepoće. I tako su počeli naši kontakti – otkrio je Vinko ključni detalj u vezi sa svojom Lucijom koju su, nakon godine dana, okrunili brakom.
– Svojoj Luciji sam lijepo rekao da prije konačnog "da" dobro promisli jer sam slijepa osoba i od nje stariji 13 godina – napominje Vinko. Da je to istina, posvjedočila je i Lucija.
Potom se Lucija sa svojim sinom Fabijanom preselila u Bol u obiteljsku kuću svog novog supruga. U braku su dobili sina Bepa. Vinko je tada imao 57, a njegova supruga 44 godine. Dvije godine prije njegova rođenja Vinko je otišao u invalidsku mirovinu, a Lucija se vratila u srednju školu, gdje je nastavila predavati.
– Moram priznati da nam je to bila nagla promjena koja nam je u cijelosti promijenila život. Više nisam mogao vidjeti, ali sam mogao čuti, doticati i pisati. Jasno, bilo je tu uspona i padova, težak je to put kroz koji je trebalo proći - veli pater familias Brešković.
Kako ste onda organizirali život?
– Morali smo se snalaziti. Moja supruga je predavala latinski jezik u Gimnaziji i budući da nisu mogli nikako pronaći zamjenu, porodiljni dopust koristila je svega osam mjeseci. Dok je ona bila u školi, brigu o bebi sam ja preuzeo.
Tako sam s osam navršenih mjeseci sinčića hranio, mijenjao pelene, presvlačio i radio sve drugo što je bilo potrebno. Učio sam ga govoriti, učio sam ga hodati, ali sam ga morao stalno držati za ruku. Nisam mogao dozvoliti da se od mene udalji više od metra jer ga tada više ne bi mogao kontrolirati. Čitavo svoje vrijeme posvetio sam njemu.
Nije me bilo strah, štoviše, bio sam ponosan na sebe, na sve što sam postigao ovako slijep. Naravno da je to imalo određenih posljedica. On je postao prezaštićeno i pomalo razmaženo dijete, ali sam ga zato naučio nježnosti, ljubavi i empatiji. Bepo je danas odličan trinaestogodišnji učenik i vrsni pijanist.
Dvije knjige tjedno
Vi ste, dakle, dosta samostalni u svom svakodnevnom životu?
- Pa i jesam. Ja i nadalje, dok je žena na poslu, kuham za četveročlanu obitelj. Dočekam ih s ručkom na stolu. Evo, danas sam pripremio juneći gulaš i tjesteninu kao prilog. Kad odem u šetnju, koristim svoj bijeli štap.
Nakon što ste oslijepili otišli ste u invalidsku mirovinu, ali niste mirovali?
- Tad sam se prvi put javio udruzi slijepih u Splitu i od njih dobio jako puno dobrih savjeta koji su mi obogatili život. Prvo sam dobio uređaj za slušanje knjiga. Kad sam preslušao prvu knjigu koju su mi poslali iz knjižnice za slijepe iz Zagreba, moj je život dobio sasvim drugi smisao.
Otkrio sam čitanje, odnosno slušanje knjiga, koje me je toliko ispunjavalo da mi je odjednom nedostajalo još slobodnog vremena. Slušao sam po dvije knjige tjedno, i bez obzira na sve što nam se događalo dalje u životu, nikad nisam posustao.
Drugo što sam uradio, otišao sam na obuku za slijepe u Zagreb i tamo proveo tri i pol mjeseca. E, to je bilo najbolje iskorišteno vrijeme u mom dotadašnjem životu! Naučio sam se samostalno kretati bijelim štapom, naučio sam raditi na kompjutoru s programom za slijepe, naučio sam pisati, dopisivati se s drugim osobama, mogao sam sad samostalno pratiti portale, čitati novine.
Vratio sam se mjesec dana prije rođenja mog sina kao drugi čovjek. Bio sam samostalan u kretanju i dobio toliko izgubljenog samopouzdanja.
Zainteresirani izdavač
I onda ste počeli pisati knjige i kolumne?
– Prvo sam počeo pisati svoju autobiografiju. Mislio sam da bih trebao ostaviti svojoj djeci ono čega se sjećam, htio sam opisati sav svoj život, napraviti svojevrsnu inventuru života. Tako se i zvala moja prva objavljena knjiga, i to na više od tristo stranica.
Druga moja knjiga je zbirka autobiografskih fikcijskih priča pod nazivom "Moj džepni svemir". Treća objavljena knjiga od prošle godine je i moj prvi roman pod nazivom "Otočni blues". Pored toga dosad sam objavio više od 146 kolumni na lokalnom portalu pod nazivom "Mali bolski razgovori". Mislim da sam dosad napisao ukupno više od dvije tisuće stranica. To je moja ostavština onima koji ostaju iza mene.
I na tome ne mislite stati?
- Mislim da bi od mojih kolumni mogao bez problema sastaviti jednu knjigu. Uz to imam i izdavača koji je zainteresiran za objavu moje nove knjige. U pisanju sam našao smisao svog života. I dokle god budem imao radost pisanja, ja ću pisati.
Vi ste izgubili vid kada ste navršili 50 godina. Što biste mogli kazati o vaša dva života, možete li povući usporedbe?
- Znate, ima jedna divna filozofska misao Maria Deandrade koji je rekao: Svatko od nas ima dva života, a onaj drugi mu počinje kad shvati da ima samo jedan.
Netko to shvati na vrijeme, netko, kao ja, u poznim godinama, ali ima puno ljudi koji to nikad ne shvate. Ja sam shvatio da mi je ostalo mnogo manje života od onog što sam ga proživio i da ovaj preostali hoću živjeti punim plućima.
Uzmimo kao metaforu vino, koje volim piti, a vjerujem i mnogi od vas. Ostalo mi je jako malo boca vina koje ću još za života popiti. E, te preostale boce hoću piti tako da uživam u svakom gutljaju, hoću ih popiti u društvu ljudi koje volim, u društvu svoje obitelji, razgovarajući o temama koje mi odgovaraju. Ne želim voditi glupe i besmislene rasprave, za to više nemam vremena, prestar sam i preumoran za to.
Naučite živjeti!
U više navrata ste kazali "nakon što sam oslijepio, u intelektualnom smislu sam progledao." Možete li to pojasniti?
- Izgubivši slobodu gledanja, čitanja i hodanja, zauzvrat sam dobio beskrajnu slobodu uma. Tri sata kroz jutro pišem, pet do šest sati dnevno slušam knjige i tako već zadnjih sedam-osam godina. Što sam više čitao, što sam više učio, shvatio sam koliko me toga čeka što moram još naučiti.
Što biste savjetovali i preporučili osobama koji se u životu nađu u situacijama i problemima poput vas ?
- Nikada nemojte odustati. Na Pričiginu na kojem sam nedavno sudjelovao bio je jedan jako dobri slogan "Život je (s)lijep". I život zaista jeste lijep samo ga treba prihvatiti onakvog kakvoga imaš, naučiti ga živjeti i željeti ga živjeti.
Gospodine Breškoviću, sretan Vam 70. rođendan!
- Hvala i puno pozdrava vašim čitateljima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....