Nikola je rođeni Zagrepčanin, ali njegov život već dugo nije vezan uz jedno mjesto. Živio je na više lokacija, a selidbe su se, kako kaže, jednostavno događale. Nakon što je upoznao Litavku Egle, preselio se k njoj u Litvu. Na godišnje odmore redovito su dolazili u Hrvatsku, a Nikola joj je želio pokazati zemlju u kojoj je odrastao, pa bi svake godine birali novu destinaciju. Prošli su Liku, Istru, Dalmaciju, planinarili po Velebitu.
– Htio sam joj pokazati sve – objašnjava.
A onda im se, kako sami kažu, dogodilo "malo čudo" – dobili su dijete. Okolnosti su im išle na ruku, Nikola je zbog posla u IT sektoru imao mogućnost rada od kuće, a Egle je bila na porodiljnom dopustu. U Hrvatsku su tada došli na jedno vjenčanje, a potom produžili na Lošinj, na odmor. Plan je bio ostati mjesec dana, ali, kako kroz smijeh kaže Egle:
– Na kraju smo ostali tri, tako to kod nas ide.
Kad su počele kiše i lošije vrijeme, morali su odlučiti što dalje – povratak u Litvu u Vilnius, ili odlazak dalje prema jugu, u potrazi za suncem. Bilo je to u vrijeme početka pandemije, a situacija u Litvi nije im se činila privlačnom.
– Postali smo dosta ograničeni i nije nam se dalo vraćati se u to – prisjeća se Nikola.
Odlučili su ostati u Hrvatskoj te su krenuli u potragu za dugoročnijim smještajem. Izbor se sveo na samo dvije opcije od onoga što su tražili.
– Birali smo između stana u Opuzenu i stana u Postirima.
– I taj stan u Opuzenu bio je lijep, baš uz Neretvu. Ali nešto me vuklo prema Braču. Tamo sam provodio ljeta pa sam joj rekao: "Ajde da ti pokažem gdje sam provodio ljeta" – prisjeća se Nikola.
Otac ga ‘zarazio‘
Uz otok ga vežu snažne uspomene iz djetinjstva.
– Otac mi je radio u Plivi pa sam 13 godina ljetovao u Supetru, u njihovom odmaralištu. To mi je bilo važno mjesto.
Upravo taj povratak na mjesto iz djetinjstva pokazao se kao početak jedne sasvim nove životne priče. Presudili su ljudi.
– Ovdje su nas odmah prihvatili kao svoje.
Odmor od mjesec dana prerastao je u dva, pa u tri i na kraju u već petu godinu života na otoku.
– Lokalci su nas kupili. Od prvog dana ljudi su nas ovdje jako lijepo prihvatili – kaže Nikola.
– Jer kad kod Kilija, lokalne ikone, dobiješ svoju čašu, znaš da si njihov, da si dio zajednice – dodaje uz osmijeh.
– To su ljudi koji te zovu da pomogneš u berbi, pa dođu pomoći tebi, susjedi koji poznaju tvoje dijete i paze na njega kao svoje. Taj osjećaj zajednice... To je ono što nas je zadržalo – kaže Egle.
U Litvi je Egle radila u marketinškoj agenciji, s velikim klijentima i brzim tempom.
– Radila sam i po 16 sati dnevno. Stalno u pokretu, stalno pod pritiskom.
Danas joj dan izgleda posve drukčije.
– Probudim se, odvedem dijete u vrtić, odradim nekoliko sati posla. Poslijepodne ga pokupim pa idemo u šetnju, na plažu ili piknik. Navečer opet prošetamo i idemo spavati. Teško je opisati mir koji sam ovdje pronašla.
Najljepša prednost života na otoku je to što je ovdje njihovo dijete slobodno.
– Pustiš ga van da se igra i ne razmišljaš. U gradu to ne postoji. Tu ga svi znaju, svi ga čuvaju. To ti daje sigurnost – kaže Egle.
Kako se život usporavao, mijenjao se i njihov fokus. Nikola je radio u IT sektoru, no s vremenom ga je taj posao počeo opterećivati.
– Dođeš do toga da ti je dosta ekrana. Počne te vući nešto stvarno.
Imaju svoj OPG
To "stvarno" su bile masline. Počeli su pomagati drugima u berbi, učiti kroz praksu i skupljati znanja od lokalaca. Jedna slučajna prilika pretvorila se u ozbiljniju priču.
– Jedan dobar prijatelj iz mjesta pitao nas je bismo li pobrali njegove masline, a mi smo uz to odlučili i otkupiti ulje. Tako je sve krenulo – prisjeća se Nikola, dodajući kroz smijeh:
– Rekao sam Egle: "Ja ću ih pobrati, ti ih prodaj".
Danas imaju svoj OPG i vlastiti brend maslinova ulja "Delmati", koje prodaju i na litavskom tržištu.
– Tamo hrvatskog maslinova ulja gotovo da nema. Ljudi nisu upoznati s njegovom kvalitetom – kaže Egle.
Priča koja je počela slučajno počela se pretvarati u ozbiljan projekt.
– Već prvu godinu uspjeli smo napraviti vrhunsko ulje, pokazali su rezultati analize. Sve smo prodali. Nismo imali ni kap za sebe, morali smo kupovati ulje za nas – dodaje Nikola.
Sada čekaju ono što su od početka željeli – vlastiti maslinik. Riječ je o zapuštenom terenu koji godinama nije obrađivan.
– Treba ga očistiti i vratiti mu život. To je proces, ali to je ono što želimo i čemu se jako veselimo oboje – kaže Nikola.
No birokracija usporava stvari.
– Papire čekamo već godinu dana. Tu je velika razlika između Litve i Hrvatske – priznaje te dodaje kako se ipak nadaju da će uskoro i na papirima biti njihov.
Njihov svakodnevni život odvija se na tri jezika. Egle sa sinom razgovara na litavskom, Nikola na hrvatskom, a međusobno razgovaraju na engleskom.
– On se bez problema prebacuje s jednog jezika na drugi. Govori hrvatski i litavski, a razumije i engleski – kaže Nikola, dodajući kako je u vrtiću pokupio i lokalne varijante govora.
Egle priznaje da joj hrvatski nije bio lak za naučiti.
– Nisam ga učila službeno, nego kroz život ovdje. Neke ljude razumijem bez problema, a neke baš i ne. Prvo sam učila hrvatski, a sada učim postirski – kaže.
A uz jezik, upoznala je i jednu sasvim novu kulturnu razliku.
– Kod nas psovke gotovo da ne postoje. Najgore što možeš reći nekome je "zmijo" ili "vraže jedan" – govori kroz smijeh.
– Za razliku od Litavaca, Hrvati su poprilično kreativni kad su u pitanju psovke – dodaje.
Zbunjeni sin
Dodaje i kako postoji razlika u mentalitetu.
– Tamo su ljudi zatvoreniji. Ovdje su topliji, otvoreniji i pokazuju ti svoje prijateljstvo – kaže Egle.
To je primijetio i njihov sin.
– U Litvi je pokušavao pozdravljati ljude na ulici, ali ga nisu doživljavali. Bio je zbunjen – prisjeća se.
Iako zaljubljeni u otok, priznaju da zimi nedostaje sadržaja, osobito za djecu. Izazov je bio i pronaći dugoročni smještaj u turističkom mjestu kao što su Postira. – Tri godine smo se ljeti morali iseljavati. S djetetom to nije lako – kaže Egle.
Danas je situacija drukčija – pronašli su dugoročni najam i, kako kažu, sada imaju mir.
– Ovo je sad naš život.
O povratku ne razmišljaju.
– Nemamo plan B. Ovo je sad to – kaže Nikola.
I možda je upravo u toj jednostavnosti cijela poanta njihove priče. Jer nisu došli tražiti novi život – samo su ga, negdje između mora, maslina i jednog "još malo", slučajno pronašli te otvoreno i objeručke prihvatili.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....