Što znate o Gruziji? Možda znate da su poznati po vinu. Možda znate da su dobri u borilačkim sportovima. Možda ste manje neinformirani od nas pa iz umnog foldera "Za pub kvizove i impresioniranje žena s filozofskog faksa" možete izvući još koju zanimljivost o zemlji koja graniči i s Rusijom i s Turskom (da, da, zna se koristit Google, di ste sad buduće sociologinje?)
No mi smo svoju pokoru filozofskom faksu platili pa kad smo upoznali Kostu, mirna, tiha, staložena čovjeka iz Gruzije, gledali smo ga ko studentica s filozofskog u nešto što uče na nekim težim faksovima… Razlomke ili tako nešto… Nemojte nas tu puno osuđivati, na faksu smo se pojavili jednom, nama je sva matematika koja se ne može odraditi na prste uzaludan trošak energije.
Kosta, punog imena Konstantine Dolidze radi kao vodič koji na biciklima vodi goste, najčešće Amerikance, na istraživanje Hvara. Njegovu suprugu, Lisu – punog imena Elizaveta Muradian, upoznali smo u "Maslini", najboljem hotelu na Hvaru, gdje je bila spa managerica.
Koliko je Konstantin staložen, smiren i muževan, toliko je Lisa staložena, nježna i ženstvena. Pravi par.
Oboje su iskusni u turizmu, oboje nisu samo iskusni, već i stvarno znaju raditi svoje poslove, ljudi su koji u timu ili firmi čine razliku. Ne time što su jeftini par ruku i nogu, već upravo suprotno, zato što su stručnjaci s vještinama kakvih u proljeće-ljeto državi kakva je naša uvijek treba.
Turisti ih obožavaju
No važnije od toga što rade je koga Kosta i Lisa odgajaju…
Djeca su im staložena, mirna, s toplinom i dubinom u očima. Djeca im govore hrvatski, idu u školu na hrvatskom. Lisa i Kosta govore hrvatski. Lisa i Kosta, njihova obitelj, savršeni su migranti u Hrvatskoj. Prihvatili su našu kulturu, naučili jezik, nisu zaboravili tko su i odakle su. Od kada su tu, nisu postali ništa manje Gruzijci, ali su postali puno više Hrvati. I puno, puno gostiju (onih kojima volimo tepati da su visoke platežne moći) je iz Hrvatske otišlo s lijepim uspomenama jer su došli u kontakt s Lisom ili Kostom.
Ovo je njihova priča…
Kad, kako i zašto ste se odlučili preseliti u Hrvatsku? Zašto baš u Hrvatsku?
– Preselili smo se u Hrvatsku 2019. godine. Dobili smo poslovnu priliku i to je bio glavni razlog našeg dolaska. Hrvatska nas je osvojila, način života, ljudi, priroda i atmosfera. Postupno smo se zaljubili u zemlju i odlučili da ovdje želimo ostati i graditi svoj život.
Što ste znali o Hrvatskoj prije toga?
– Iskreno, nismo znali puno. Hrvatsku smo uglavnom povezivali s nogometom i vrhunskim nogometašima, koji su poznati diljem svijeta. Također smo znali da je riječ o zemlji s prekrasnom prirodom i morem, ali to je bilo otprilike sve naše znanje prije dolaska.
Živjeli ste u Splitu, Starom Gradu i sad u Zadru, što vam je najviše pasalo u svakom od gradova?
– U Splitu nam se najviše svidjela energija grada živahan ritam, more, ljudi i osjećaj da se uvijek nešto događa. To je bio naš prvi kontakt s Hrvatskom i jako smo brzo osjetili lokalni način života.
Stari Grad na Hvaru bio je potpuno drukčiji, mirniji, opušteniji i bliži prirodi. Tamo smo naučili uživati u sporijem tempu života, autentičnosti mjesta i svakodnevnim malim stvarima.
Zadar nam danas pruža odličan balans između ta dva svijeta. Ima dovoljno života i sadržaja, ali i mir koji nam odgovara za obiteljski život. Osjećamo se stabilno i ugodno, kao da smo pronašli svoju ravnotežu.
Kvaliteta života
Oboje dugo i dobro radite u turizmu, pretpostavljam da ste radili i u drugim zemljama, kako je tekao vaš profesionalni put?
– Za mene je turizam bio potpuno novo iskustvo. Prije dolaska u Hrvatsku imao sam drukčiji profesionalni put i vlastiti posao, imao sam predstavničku tvrtku za autodijelove u Gruziji. Dolaskom ovdje otvorila se nova prilika i postupno sam ušao u svijet turizma i rada s gostima.
Lisa je i prije radila u turizmu, još u Gruziji, tako da je već imala iskustva u toj industriji. To nam je puno pomoglo u početku i zajedno smo postupno gradili svoj put u Hrvatskoj.
Kako se Hrvatska može usporediti s drugim zemljama u kojima ste radili, pozitivno i negativno?
– Hrvatska se ističe kvalitetom života, prirodom, morem, sigurnošću i opuštenijim načinom života. Ljudi su topli i gostoljubivi, što je velika prednost u turizmu. S druge strane, administrativni procesi ponekad znaju biti sporiji. Za nas su na kraju prednosti bile presudne i zato smo odlučili ostati.
Eto, fali nam još uhljeba da izbrišemo ono šta nam je Bog tu da…
Pruža li, u konačnici, po vašem mišljenju Hrvatska gostima ono što očekuju?
– Po našem mišljenju, Hrvatska u većini slučajeva ispunjava, pa čak i nadmašuje očekivanja gostiju. Priroda, more, autentičnost i atmosfera često ostave snažan dojam.
Naravno, uvijek postoji prostor za napredak, posebno u detaljima i organizaciji, ali ukupno iskustvo koje gosti dobiju vrlo je pozitivno. Posebno Dalmacija ima jedinstvenu atmosferu i način života koji ljudi vrlo brzo osjete i zavole. Upravo zato mislimo da je važno sačuvati tu autentičnost i poseban duh mjesta, jer je to nešto što gosti danas sve više traže i cijene.
Dobro, dosta posla, svi znate hrvatski, djeca idu u školu ovdje, na hrvatskom. Koliko je bilo teško naučiti?
– Djeci je, naravno, bilo puno lakše – brzo su se prilagodili i usvojili jezik kroz školu i svakodnevni život. Za nas je bilo malo zahtjevnije, ali smo imali jednu prednost. Oboje smo odrasli u Sovjetskom Savezu, gdje se govorio ruski jezik, pa nam je to znanje dosta pomoglo u razumijevanju i učenju hrvatskog.
Pohvala za vina
Ima li sličnosti između Gruzijaca i Hrvata kao ljudi?
– Da, mislimo da postoji dosta sličnosti između Gruzijaca i Hrvata. Oba naroda vrlo su vezana uz obitelj, tradiciju, hranu i gostoprimstvo. Ljudi vole provoditi vrijeme zajedno, družiti se i uživati u jednostavnim životnim trenucima. Također, i Gruzijci i Hrvati imaju kulturu okupljanja za stolom uz dobru hranu, vino i duge razgovore.
Gruzija je poznata po vinu, izmislili ste vino, vi ili Armenci – da se Lisa, podrijetlom Armenka, ne naljuti haha. Kako vam se sviđa vino u Hrvatskoj? Ima li tu sličnosti s gruzijskim vinima ili se grožđe i stilovi vina razlikuju?
– Vino je važan dio i gruzijske i hrvatske kulture, tako da nam je to odmah stvorilo osjećaj bliskosti. Hrvatska ima stvarno odlična vina i mnogo kvalitetnih lokalnih sorti, posebno u Dalmaciji.
Naravno, postoje razlike u stilovima i sortama grožđa. Gruzijska vina često imaju snažniji i specifičan karakter, posebno tradicionalna vina iz qvevrija (amfore zakopane ispod zemlje), dok su hrvatska vina, posebno dalmatinska, laganija i jako dobro odgovaraju mediteranskoj hrani i načinu života.
Ali ono što je možda najvažnije u obje zemlje vino nije samo piće, nego dio kulture, druženja i gostoprimstva.
Kad već pričamo o vinu, treba i o spizi, ima li neko dobro gruzijsko jelo koje se može doma napravit?
– Naravno. Jedno od najpoznatijih gruzijskih jela je hačapuri, domaće tijesto punjeno sirom, jednostavno, ali jako ukusno. Postoji mnogo verzija, ali najpoznatija je ona u obliku broda s jajem u sredini.
Tu su i hinkali, tradicionalne gruzijske okruglice punjene mesom i začinima, koje su također vrlo popularne.
Gruzijska kuhinja kroz povijest razvijala se pod raznim utjecajima. Gruzija je bila dio Puta svile, pa su kroz zemlju prolazili trgovci, začini i različite kulture. Također, kroz stoljeća su dolazili utjecaji Perzijanaca, Osmana, Mongola i drugih naroda, a Gruzijci su sve to s vremenom prilagodili i pretvorili u nešto svoje i autentično.
Zato je gruzijska kuhinja danas vrlo bogata okusima, začinima i različitim kombinacijama, ali i dalje ima svoj prepoznatljiv identitet.
Život u prirodi
Provodite baš dosta vremena vani, često na biciklima, koliko vam je važno da vam i djeca pokupe naviku biti aktivni?
– To nam je jako važno. Danas djeca provode puno vremena uz ekrane, zato mislimo da su sport, boravak vani i kretanje posebno važni za zdravlje i razvoj. Ne želimo ih prisiljavati, ali pokušavamo im kroz vlastiti primjer pokazati koliko aktivan način života može biti lijep i prirodan dio svakodnevice. Sport i vrijeme provedeno u prirodi za nas nisu samo fizička aktivnost, nego i način života.
Djeca se bave i judom, a Gruzija je poznata po hrvačima i borcima, i sad su u UFC-u neki od najboljih boraca Gruzijci. Do čega je, treniraju li svi u Gruziji neku borilačku vještinu?
– Borilački sportovi imaju dugu tradiciju u Gruziji i duboko su povezani s našom poviješću. Kroz stoljeća Gruzija je često morala braniti svoju zemlju od različitih invazija, pa su se razvijali ratnički duh, disciplina i fizička spremnost.
Zbog toga su hrvanje, judo i druge borilačke vještine postali važan dio kulture i odrastanja. Mnoga djeca od malih nogu treniraju neki borilački sport, ne samo zbog natjecanja nego i zbog karaktera, poštovanja i mentalne snage koje sport razvija. Mislim da upravo zato danas imamo toliko uspješnih gruzijskih sportaša u judu, hrvanju i MMA-u, uključujući i UFC.
Lisa je jednom spomenula da vam je sin počeo trenirati kako bi se naučio obraniti ako za tim bude potrebe. Je li različito stanje s međuvršnjačkim nasiljem u Gruziji i Hrvatskoj?
– Mislim da problem međuvršnjačkog nasilja danas postoji gotovo svugdje i nijedna zemlja nije potpuno izuzeta od toga. Ipak, naše iskustvo u Hrvatskoj je pozitivno i osjećamo da je okruženje sigurno za djecu.
Nama borilački sportovi nisu važni zbog agresije, nego upravo suprotno – zbog discipline, samopouzdanja i kontrole. Vjerujemo da dijete koje trenira sport lakše razvija poštovanje prema drugima i bolje se nosi s izazovima i pritiskom okoline. Za nas je najvažnije da djeca nauče kako biti mirna, stabilna i sigurna u sebe.
Dobri, mirni i samouvjereni
Sandro i Maria treniraju redovito. Je li po vašem i njegovom iskustvu rečenica – "Learn how to fight, so you never have to fight" (Nauči se boriti pa se nikada nećeš morati boriti) – istinita? Kako ste postigli da bude tako staložen, je l‘ do osobnosti ili odgoja?
– Mislim da u toj rečenici ima puno istine. Kada dijete ima samopouzdanje i zna da se može obraniti, obično nema potrebu dokazivati se ili ulaziti u sukobe. Prava snaga često dolazi kroz mirnoću i kontrolu, a ne kroz agresiju.
Sport, posebno borilački sportovi, puno pomažu u tome. Djeca kroz trening uče disciplinu, poštovanje i kontrolu emocija. Naravno, važni su i odgoj i karakter, ali vjerujem da upravo kombinacija obitelji, sporta i okruženja najviše oblikuje dijete.
Nikad ne znamo u kakvoj se situaciji čovjek može naći u životu, zato mislimo da je dobro imati znanje i sposobnost obraniti sebe ili nekoga drugoga ako to ikada bude potrebno. Nama je najvažnije da naša djeca izrastu u dobre, mirne i samouvjerene ljude.
Ako je suditi po primjeru njihovih roditelja, za Sandra i Mariu nema straha. Izrast će u fizički i karakterno moćne ljude koji su čvrsto na zemlji, ne boje se rada i njeguju vrijednosti koje daju nadu u bolje sutra. Pa neka im je dobra Lijepa Naša, njima i svima koji u nju stignu s jednakom energijom i kvalitetama.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....