Kako je Hvar ispisao povijest Domovinskog rata: ‘Izoliranost škoja nametnula nam je spoznaju...‘

U povodu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja, kada se cijela Lijepa naša prisjeća vojno-redarstvene operacije "Oluja" i oslobađanja okupiranog Knina, mi se s ponosom i dubokim pijetetom okrećemo prema otoku Hvaru.

Nakon što smo kroz povijesnu prizmu valorizirali vjersku i moralnu vertikalu u liku kardinala Alojzija Stepinca te antifašistički otpor kroz lik Stjepana Filipovića, pravedno je i nužno osvijetliti još jedan ključan stup naše slobode – legitimnu borbu hvarskih branitelja za neovisnu i demokratsku Republiku Hrvatsku.

Time pokazujemo da jednako cijenimo sve ljude, njihova plemenita stremljenja i žrtve koje su utkane u temelje moderne i slobodne države.

Masovni odaziv

Znamo da je Hvar otok sunca, otok ulja, lavande i vina. No, u presudnim povijesnim trenucima, on je prije svega – Otok ponosa. Iako geografski udaljen od izravnih linija kopnenih bojišnica, ovaj škoj je u Domovinskom ratu pokazao iznimno visoku nacionalnu svijest i borbeni moral. Prema službenim podacima, u obranu domovine aktivno se uključilo gotovo 1000 Hvarana. Ova brojka predstavlja značajan postotak u ukupnoj populaciji otoka, što znači da je praktički svaki deseti stanovnik Hvara bio dio obrambenih snaga.

Naravno, uvijek je na početku iznimno teško, a o tom vremenu neizvjesnosti tijekom jeseni 1991. svojim riječima svjedoči i Panajoti Gilve, tadašnji načelnik Zapovjedništva obrane otoka Hvara i kasniji autor monografije o otočnom ratnom putu:

"To je bilo vrijeme neizvjesnosti, pomorskih blokada, zračnih napada i prijeteće ugroze neprijateljskih snaga u neposrednoj blizini otoka. Tradicionalna izoliranost škoja nametnula nam je spoznaju da se u organiziranju obrane prvenstveno moramo osloniti na vlastite snage, resurse i ljude."

Prve naoružane grupe dragovoljaca pričuvnog sastava ZNG-a ustrojene su već tijekom ljeta 1991. na aerodromu kod Staroga Grada i nešto kasnije u Sućurju. Temelji organizirane obrane otoka iskovani su u dramatičnim danima u rujnu te godine, kada se pod zajedničkim Zapovjedništvom obrane otoka (koje je vodio Nikola Šimunović, a zamjenik bio Tomo Buzolić) formiraju takozvane oružane postaje.

Bio je to vizionarski potez spajanja snaga policije i prvih dragovoljaca ZNG-a da bi se maksimalno iskoristio svaki komad skromnog naoružanja i zaštitio svoj škoj. Na čelo tih četiriju obrambenih točaka otoka koje su objedinile tadašnji obrambeni potencijal stali su djelatnici policije koji su organizirali stražu, ophodnje i protudesantnu obranu: Stipe Marić u Hvaru, Mirko Crnčević u Starome Gradu, Ivko Gavranić u Jelsi i Franko Jakas u Sućurju.

Mornaričko pješaštvo

A upravo ta prva sinergija i čvrsta organizacija stvorila je bazu iz koje su se, kroz kasnija masovna javljanja otočana, "rodile" i razvile četiri kompaktne pješačke satnije, na čijem čelu su bili: Antun Tonči Šćepanović (Hvar), Antun Tonko Petrić (Stari Grad), Lukin Peronja (Jelsa), a kasnije Stjepan Peronja, te Branko Franičević (Sućuraj). Spomenute satnije su, na temelju zapovijedi zapovjednika HRM-a, admirala Svete Letice Barbe, činile jezgru bataljuna mornaričkog pješaštva (kasnije Mješoviti odred mornaričkog pješaštva "Zvir" – o. Hvar) i Obalne topničke bitnice Pelegrin.

Na otoku je u okviru Policijske postaje Hvar već početkom godine aktiviran djelatni i pričuvni sastav policije, iz čijih redova je i dio koji je ušao u sastav Specijalne policije BATT te do kraja rata bio angažiran na bojišnicama diljem Lijepe naše.

Pojedini dragovoljci s otoka bili su i u sastavu legendarnih gardijskih brigada. Također se ne zaboravlja ni sudjelovanje otočana u službi motrenja i obavješćivanja koja je uspostavila mrežu promatračnica i radarskih postaja na cijelom škoju da bi se u danima pomorskih blokada danonoćno pratilo stanje u okolnom akvatoriju i zračnom prostoru.

Ipak, okosnicu vojnog organiziranja činio je Mješoviti odred mornaričkog pješaštva "Zvir" – otok Hvar. Ti hvarski momci ubrzo su napustili sigurnost svoga otoka te s mora otišli na surovi kopneni teren, držeći ključne položaje i ratujući u teškim bitkama u zadarskom zaleđu i na Velebitu.

No, potrebno je naglasiti i to da je sloboda koju danas živimo jako skupo plaćena. Hvarani su u obrambenoj borbi podnijeli najveću moguću žrtvu – dali su živote svojih ljudi.

Kada u povodu Dana pobjede polažemo vijence ispred središnjih križeva diljem škoja, s ponosom, tugom i vječnom zahvalnošću izgovaramo imena jedne heroine i šest palih hvarskih vitezova. Stoga ih ovdje nužno i spominjemo: Ružica Malla (rođena Belić), bolničarka u 204. vukovarskoj brigadi – naša hrabra otočanka koja je u Vukovaru dala život u obrani domovine, utkavši svoju hrabrost u temelje slobode.

Zatim Ante Franičević – dragovoljac i pripadnik HRM-a. Ostao je zapamćen po povijesnoj akciji oduzimanja desantno-jurišnog čamca JRM-a, koji je postao prvi ratni brod pod hrvatskom zastavom. Danas nova trajektna luka u Sućurju s ponosom nosi njegovo ime.

Ivica Stipišić, pripadnik 4. gardijske brigade "Pauci" – hvarski branitelj s ovog popisa ponosa, bez kojeg sjećanje na doprinos otoka u Domovinskom ratu ne bi bilo potpuno.

Tomislav Toni Petrić, pripadnik 1. gardijske brigade "Tigrovi" – heroj i prerani gubitak u 19. godini.

Jednako vrednovanje

Predrag Bogdanić – pripadnik Mješovitog odreda mornaričkog pješaštva "Zvir" – o. Hvar – hvarski vitez koji se uredno odazvao zovu domovine i položio život na svome ratnom putu kod Novigrada (tada su zajedno s njim teško ranjeni i njegovi suborci Antun Stipišić i Đoni Lučić-Lavčević), te Andrej Plenković – 6. dp Split i Denis Bajlo – 112. brigada Zadar – branitelji čiji su roditelji podrijetlom s otoka Hvara.

Njihova imena i obitelji zaslužuju trajno mjesto u kolektivnoj memoriji otoka Hvara, kao vječni podsjetnik na cijenu slobodne i neovisne Hrvatske.

Napisati riječ zahvale za hvarske branitelje znači zatvoriti krug povijesne pravednosti. Otok Hvar nikada nije šutio kada je trebalo ustati za pravdu, slobodu i ljudsko dostojanstvo.

Bez obzira na to govorimo li o povijesnoj borbi hvarskih pučana za pravdu i jednakost pod vodstvom Matija Ivanića, očuvanju kršćanskog i moralnog identiteta, borbi protiv okupacije i ugnjetavanja u Drugom svjetskom ratu ili o konačnom, pobjedonosnom ostvarenju tisućljetnog sna o samostalnoj Republici Hrvatskoj u Domovinskom ratu – Hvarani su uvijek iznova pokazivali spremnost na žrtvu i zato neka im je vječna slava i hvala!