Život nas je natjerao da napustimo Hvar i uputimo se u Split. To bi nam mnogo teže palo da se ne radi o jednonoćnom izletu i da trajekt Faros nije bio pun. Doduše, tko god je zadužen za klimu u trajektu očito nije bio u salonu jer je bilo pakleno vruće…
Nekoliko trenutaka kasnije, domaća gospođa nas je pitala da sjedne nasuprot nas. Nakon što je sjela, započeli smo izrazito ugodan razgovor.
Sandra Mileta - Pitve imaju najbolje očuvanu arhitekturu na Hvaru, ali treba čuvati i jezik
Rodom iz Dubrovnika, Sanda Mileta je u Pitve stigla osamdesetih, nakon što se udala. Sa suprugom se upoznala na fakultetu, oboje su pravnici. Nakon završenog faksa otišli su živjeti u Zagreb, no uvijek su znali da će se jednom vratiti u Pitve. „Zagreb nikada nije bio plan do kraja života, samo smo čekali da djeca završe škole“, rekla je teta Sandra.
Imaju petero djece. Najstarije ima 44 godine, a najmlađe 27. Suprug je odvjetnik u mirovini, a ona je većinu vremena posvetila obitelji. Kad su djeca narasla radila je sa suprugom. Teta Sandra kaže da je povratak u Pitve bio je prirodan korak. „Pitve su mi oduvijek bile čudo u odnosu na Zagreb. I kao mlada sam voljela ovdje boraviti. Naravno, sada je nešto manje ljudi nego prije, neki su otišli, neki umrli, ali meni je i dalje ovdje prekrasno“, kaže.
Obitelj ima kuću s vrtom. Imaju svoje masline i trešnje koje njezin muž obožava. Sve što uzgajaju uzgajaju biodinamički, gospođa i sada, dok mi pišemo, sjedi i čita knjigu o prirodnom liječenju. Naša prva sugovornica aktivna je i u Kulturno-umjetničkom društvu „Jelsa“, gdje svira gitaru u mandolinskom sastavu. Probe i druženja ispunjavaju je veseljem: „Sviramo, pjevamo, družimo se - to je ono što život čini lijepim.“
Kaže da ljeto u Pitvama provodi mirno... „Mi se ne bavimo turizmom. Idemo u Pitovsku plažu (Zavala), uživamo u moru i miru. Kupamo se na istoj plaži na kojoj se suprug kupao kao dijete.” Na pitanje je li joj zima dosadna, teta Mileta odmahuje rukom: “Ljudi misle da je zimi pusto, ali zapravo tada ima još više druženja i života među nama mještanima.”
Teta Sandra je željela naglasiti nešto o čemu nismo prije razmišljali…
“Domaća arhitektura je najočuvanija baš u Pitvama, jer nije bilo toliko interesa da se sve ruši i prepravlja. Pitve su u tom smislu posebne. Kad pogledate kuće - većina ih je i dalje u izvornom obliku.”
Zahvalili smo teti Sandri i krenuli zvjerkati okolo u nadi da ćemo naći još ugodnih sugovornica… Teta Sandra je sada imala pitanje za nas. Pošto smo razgovor vodili na pitavskom i zastražiškom, zanimalo je pišemo li na standardnom jeziku ili čakavici. Odgovor je bio da pišemo na standardnom jeziku iako ga zapravo ne znamo govoriti.
„Naš čakavski jezik zaista se zatire na svakom koraku, a nije mi jasno zašto nazivi mjesta moraju biti pisani na standardu, a ne onako kako ih ljudi izgovaraju. Primjerice, kod Zagreba imate Sveta Nedelja i tako i piše, a kod nas je Jelsa, a u stvari je Jesa; Hvar je For, Vrbanj je Varbonj. U čakavici ‘R’ nikada ne može biti samoglasnik i zato uvijek imamo ‘A’, pa je jezik puno pjevniji i ljepši za govoriti od standarda, koji je jako ukočen.”
Kimnuli smo glavom u znak odobravanja, zahvalili se teti Sandri i okrenuli se lijevo prema curi koja je fokusirano nešto pisala… I to rukom u bilježnicu.
Buduća dr. Domitille Dufour - “Višani moraju bolje educirati turiste o potrošnji vode…”
Cura je iz Francuske. Ima 25 godina, radi na doktoratu, a mi smo je prekinuli u pisanju dnevnika. Rekla je da piše za sebe kako ne bi zaboravila što je radila…
Zanimalo nas je što je to radila…
“Došla sam tek jučer ujutro na Hvar. Išla sam se kupati, ići na planinarenje, posjetila sam poluotok (Kabal). Također sam išla u Starogradsko polje da vidim malo antička polja.” - rekla je Domitille Dufour.
Rekla je i da joj je ovo prvi put u Hrvatskoj, a nas je zanimalo kako je odabrala baš Lijepu Našu…
“U početku je to bilo zbog posla, a sada je radi zadovoljstva. Prvo sam tjedan dana bila sa svojim mentorom doktorske disertacije.” - rekla je Domitille Dufour, cura koja će s 29 biti doktorica.
Čestitali smo joj na inteligenciji i marljivosti, a ona je spomenula da njezin mentor surađuje na projektu sa Sveučilištem u Splitu. Rade na istraživanju i očuvanju vode na Visu, jedinom srednjedalmatinskom otoku koji nije cijevima spojen s kopnom jer imaju dovoljno svojih izvora vode. Pitali smo o čemu piše doktorat i sazali da je Hrvatska barem po nečemu ista kao Švicarska…
“Moj doktorat neće biti o ovome projektu, nego o Švicarskoj, ali ovdje sam stekla vrijedno iskustvo jer je i tamo i ovdje vapnenac, krško okruženje, porozno tlo kroz koje prolazi voda, slične špilje…” - osjetilo se da Domitille zna o čemu priča pa smo htjeli saznati kako bi laiku opisala svoj posao…
“Istražujem izvore i bilježim podatke. Primjerice koliko vode ima, kakva je kvaliteta vode. Želim moći vidjeti odakle voda dolazi do izvora. Ako se radi o kišnici koliko dugo nakon kiše treba da voda dođe do izvora. A s promjenom klime i s puno turizma, pitanje je hoće li biti dovoljno vode u budućnosti.”
Sad smo se već počeli brinuti pa smo je pitali kakva su joj predviđanja za otok Vis i vodu.
“Projekt je tek na početku, nije završen. Ovisi o tome kako će turisti trošiti vodu. Ako i dalje budu trošili puno, jednom će doći do problema. Ne može se povećavati broj ljudi, a imati istu količinu vode.”
U nadi da ćemo dobiti neku slamku spasa pitali smo što možemo napraviti da bismo sačuvali vodu…
“Mislim da je važno ljudima objasniti da voda dolazi s otoka i da je količina ograničena. Jer prosječan turist to ne zna. Jednostavno otvore slavinu i voda poteče. To je super, ali ljudi ne znaju uvijek da sve ima svoju cijenu i da je količina vode ograničena. Smatram da je ključ u boljoj edukaciji, osobito turista koji stižu na dan dva. Nisu svjesni vrijednosti vode i ponašaju se kao da je ima beskonačno…” - rekla je naša druga sugovornica, buduća dr. Domitille Dufour.
Naš razgovor je slušala teta Sandra, ipak smo svi bili oko istog stola, koja je dodala da je korištenje pesticida velik problem za vodu, naročito na krškim područjima. Stručnjakinja iz Francuske se složila, a mi smo ih ostavili da razmjenjuju iskustva i dobru energiju…
Do iduće sugovornice nam je trebao samo jedan korak. Za stolom do sjedila je plava, preplanula cura za koju smo mislili da je Amerikanka. Ispostavilo se da nije…
Emelia - “Živim od konja, a na Hvar ću se sigurno vratiti.”
Također jako otvorena za razgovor mlada cura je rekla da je i ona s otoka, doduše malo većeg. Stiže iz Ujedinjenog Kraljevstva. Na otok je stigla s rodicom kako bi se malo odmorile od posla.
“Stvarno sam uživala, boravile smo na Hvaru, u Starom Gradu u hotelu Valamar Places. Bilo je prekrasno i sigurno ću se vratiti. Bile smo sedam dana… Premalo.” - rekla je Emelia iz čije je kože sjalo naše sunce, ali za širok osmijeh ne možemo preuzeti nikakve zasluge.
Pitali smo je kako su provele godišnji, na što je odgovorila je da su imale jako miran i opuštajuć odmor. Provodile su dane šetajući i obilazeći mjesta oko hotela. Priznala je da su ipak najviše vremena provodile sunčajući se. Našalili smo se da razumijemo jer joj u Britaniji vjerojatno fali sunca.
“Upravo tako. Zato mi se i ne ide kući, stvarno sam uživala.” - rekla je Emelia, a mi nismo izdržali. Morali smo pitati čime se bavi. “Radim s konjima.” - odgovorila je. Vidno zbunjeni smo pitali kako netko može živjeti od rada s konjima.
“Jašem konje... Brinem se o dvadeset konja, svaki dan ih jašem i sudjelujemo u natjecanjima u jahanju i organiziramo razna događanja s konjima. Posao je odličan ako volite biti vani, a konji su stvarno plemeniti i blagi kao što ih se predstavlja. Brinem uglavnom o čistokrvnim pasminama irskih konja, no ima i drugih pasmina.” - nasmijala se Emelia, a nama je površinom uma prošla misao: “Ako se svi u Britaniji tako smiju, sunce vam ni ne treba.”
Nešto ispod površine provukla se misao o zaradi u poslu s konjima. Emelia je prva osoba koju smo upoznali da živi od konja pa nas je zanimalo kako taj poslovni model funkcionira.
“Dobro pitanje. Postoji mnogo vlasnika konja, a mene i kolege plaćaju da se brinemo o njima. Oni ih posjeduju i natječu se.” - objasnila je Emelia, a mi nismo mogli ne reći da nam to djeluje kao da je dadilja za konje. Izvukli smo još malo britanskog sunca iz nje, zahvalili joj na razgovoru, posjeti Hrvatskoj i Hvaru te je ostavili da se skupa s ostatkom putnika kuha na Farosu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....