Napušteno selo na Braču je prava atrakcija. Veliku ulogu odigrala je ova obitelj: ‘Posla ima, a rezervacija je sve više‘

Podhume je napušteni zaseok koji je od Milne, središnjeg mjesta na zapadnoj strani Brača, udaljen četiri kilometra. Do njega se dijelom stiže betoniranim putom, a dijelom makadamom kako i priliči povratku u ona vremena kada su magarci, konji i ostale domaće životinje život značile.

U tom zaseoku život je stao kada su ga posljednji njegovi stanovnici Deslav i Ecija Lekšić napustili i preselili se u Milnu. Bilo je to 1965. godine.

I tako dok su Podhume napustili njegovi stanovnici, u posljednje vrijeme vraćaju mu se turisti željni autohtonog domaćeg ugođaja, tišine i nepatvorene ljepote. Za to je zaslužna obitelj Lekšić, potomci Deslava. Njegov sin Nenad i unuk Mislav sa svojim suprugama Elizabetom i Ružicom oformili su obrt i otvorili konobu nazvavši je "Nono Deslav" po svome pretku.

Temeljita obnova

– To je iz zahvalnosti jer sve što mi ovdje u Podhume koristimo on je stvorio – kazala je odmah na početku Elizabeta koja je po profesiji kuharica i zbog čijih se delicija gosti više puta vraćaju. Očito je kako se dobar glas daleko čuje, a glas o dobrim i ukusnim jelima čuje se još i dalje.

U tom obiteljskom poslu koji su pokrenuli prošloga ljeta svatko zna svoj posao. Za spizu je odgovorna Elizabeta, Ružica prima i poslužuje goste, sin Mislav je zadužen za peke i komin, dok suprug Nenad prevozi gost od Milne do Podhuma i nazad.

– Prijevoz za naše goste je u dolasku i odlasku besplatan. Dio ceste je, naime, čisti makadam, dosta je uzak, gosti znaju malo i popiti pa je najsigurnije da mi obavimo prijevoz u oba smjera – pojasnila je Elizabeta.

Sve se to događa u kući koja je stara preko 400 godina. U Drugom svjetskom ratu bila je zapaljenja uslijed čega se urušila, ali su je djelomično obnovili da bi u njoj mogli živjeti do 1965. godine. Ipak, u temeljitu obnovu s istim kamenom i u istim gabaritima Nenad i Elizabeta krenuli su 1995. godine. Obnavljali su je shodno financijskim mogućnostima sve do 2002. godine kada su stavili novi krov.

Obitelj Lekšić imala je hrabrosti usred praznoga sela, uslijed ničega otvoriti konobu te ponuditi autohtoni ugođaj i domaću spizu. Ipak, kad je u pitanju ugostiteljstvo oni imaju dosta "utakmica u nogama" jer su 17 godina držali u zakupu ACI-jev restoran u Milni.

Međutim, oni kažu:

"Ovo su posve novi izazovi i posve nove okolnosti na koje se treba priviknuti i s kojima se treba znati nositi".

Međutim, ono što je za njih najvažnije, posla ima i rezervacija je sve više. U tome im pomaže i Turistička zajednica Milne, a oglašavaju se na Googleu, Facebooku i drugim društvenim mrežama. Recenzije gostiju su im odlične.

"Krešendo" njihove ponude je janjetina iz domaćeg uzgoja spravljena na bezbroj načina. Može u "cilo", na špici, na gradele, ali je najtraženija ispod – peke. Na Braču je peka ritual, ne recept.

Užitak pod pekom

– Janjetina ispod peke nije samo jelo, već način okupljanja. Peče se polako, pod željeznim zvonom prekrivenim žarom, a cijeli proces može trajati i do tri sata. Upravo to sporo gorenje daje mesu onu čarobnu mekoću, miris dima i sokove koji se stope s krumpirom i povrćem, pojasnio je peka-majstor Mislav, a na naš upit koji je najbolji dio janjetine za pod peku brzo je odgovorio:

– Za mene je to plećka.

Osim janjetina, ispod peke se nudi i teletina i hobotnica. Međutim, prema želji i dogovoru s gostima Elizabeta bez problema može spremiti janjetinu s bižima, vitalac, tripice… Od slatkih jela tu je rožata iz domaće kuhinje, po starinskom receptu.

Povrće uzgajaju u vrtu koji se nalazi uokolo kuće.

– Ako mi pofali povrća ja odem u vrtu i uberem, i to naočigled gostiju, te odnesem izravno u kuhinju – veli kuharica Elizabeta te je još dodala:

– U našoj kuhinji nema sojina ulja. Ono za nas ne postoji. Koristimo isključivo naše maslinovo ulje jer imamo maslinik s petsto stabala.

Rijedak je primjer naići na kuhinju u kojoj se sve spravlja na zdravom maslinovu ulju.

Isto tako rijedak je primjer da jedan ugostiteljski objekt ima prostor koji je namijenjen isključivo – zaljubljenima. U Podhume onima koji su zaljubljeni i žele vrutke samoće na raspolaganju stoji intimni kutak s terasom koji nazivaju "kutak za zaljubljene".

S te pozicije zaljubljeni okruženi i zaklonjeni zelenilom i cvijećem vide sve oko sebe dok su oni s druge strane zaštićeni od bilo kojih pogleda i ljudske znatiželje. Odatle im puca pogled na Milnu i Milnarski zaljev te otoke Hvar, Šoltu, Mrduju i Vis. Taj kutak nalazi se na prvome katu i do njega se stiže kamenim stepeništem.

Protokol za zaljubljene

– Lanjske godine imali smo nekoliko parova koji su bili na medenom mjesecu pa su za svoju večeru izabrali upravo taj diskretni kutak. Osim njih ima i drugih koji se zažele biti sami i uživati u ljubavnoj samoći – pojasnila je Elizabeta te nastavila kako za prilaz zaljubljenima postoji pravi protokol. Prije nego osoblje priđe k njima prikladnim zvoncem im dajemo znak da stižemo. Ako gosti nemaju ništa protiv, tada prilazimo, poslužujemo ih jelom i pićem te odgovaramo na njihova pitanja.

Taj posao zajedno obavljaju Elizabeta i njezina snaha Ružica.

Po govoru niste Bračka, upitao sam Ružicu i evo kakav sam odgovor dobio:

– I nisam. Ja sam ovdje došla iz srednje Bosne, iz Jajca, tijekom ljeta na posao. Ubrzo sam upoznala moga Mislava. Bila je to ljubav na prvi pogled koja je ubrzo zaključena brakom. Imamo dvoje djece, sina i kćerku. Ovdje sam zadovoljna i sretna.

Dok gosti čekaju narudžbu mogu se prošetati napuštenim mjestom ili pratiti zalazak sunca, a mogu vidjeti i upoznati konje. Uokolo imanja Lekšića, naime, pase jedan pastuh i dvije kobile s dvoje mladih potomaka od tri i devet mjeseci. Ako ih gosti počaste fetom kruha rado će pojesti. Čim osjete goste, eto i njih, kao da im i oni žele poželjeti dobrodošlicu. Gosti znaju sa sobom donijeti mrkvu ili jabuku pa se na taj način brže zbliže s tim životinjama.

Nešto dalje mirno i bezbrižno pase travu par ponija. To je Gringo i njegova Eva koja će uskoro na svijet donijeti prinovu.

Ranije su paunovi slobodno šetali dvorištem, ali ih više ne puštaju jer prave štetu na povrću u vrtu. Još uzgajaju guske i koke.

Njihova kuća sva u kamenu s prostranim dvorištem doima se poput prave ljepotice u tom napuštenom i zapuštenom naselju. Dvor oko kuće i objekti svjedoče o načinu života bračkih obitelji iz 17. stoljeća, koje su se pretežito bavile stočarstvom.

Mali vremeplov

U njihovoj kući turisti imaju prilike razgledati prave antikvitete poput starinskog frižidera, starinskog sobnog kompleta s umivaonikom, dasku za pranje robe s maštilom, škrinju… Mogu uživati u starim gustirnama i kamenim bucalima, alatima, nepokorivoj prirodi koja je zagrlila napuštene domove.

Izlet u Podhume je izlet u prošlost, i to onu autentičnu. Ovdje se doima kao da se vrijeme umorilo i stalo.

Podhume skrivaju mali vremeplov koji posjetitelje vraća u prošla vremena koja su ostala u sjećanjima i pričama njihovih domaćina.

Obitelj Lekšić odlučila je udahnuti novi turistički život Podhumu. Gosti kod njih ne dolaze samo jesti i uživati u domaćim delicijama već žele doživjeti Brač onakav kakav je nekada bio.

I još nešto. Podhume ožive jedanput godišnje kada na svetkovinu Gospe Lurdske (11. veljače), njihove nebeske zaštitnice, potomci tog bračkog zaseoka i stanovnici Milne hodočaste i sudjeluju u misnome slavlju u crkvi koja je sagrađena 1925. godine.

Nono Deslav je uvijek toga dana širom otvarao vrata svoje kuće i konobe, te jelom i pićem častio sve hodočasnike. Poslije njegove smrti taj običaj i svojevrsni zavjet preuzeo je njegov sin Nenad.