Dok se približavamo utočištu “Naše malo misto” koje vodi udruga ‘Bračke šape’, prvo što upada u oči je to da životinje gotovo ništa ne dijeli.
Konji mirno pasu uz koze, ovce dijele prostor s konjima, a među njima se slobodno kreću guske, zec, prasci i mačke. Naziv “Naše malo misto” nije odabran slučajno. Kada su u utočište stigli praščići Luigi i Bepina, nazvani po likovima iz kultne serije, ime se nekako samo nametnulo. U svijetu u kojem su životinje najčešće odvojene po vrstama, ovdje vlada neka sasvim druga logika.
– Možda smo posebni baš zato što su svi zajedno i što su slobodni. Ovo je naše malo misto, naše kao udruge, volontera, ljudi koji nam pomažu, ali i svih onih koji su ovdje pronašli novi dom – govori Tina iz udruge Bračke šape.
Konj Šarko i njegova družica kobila Nirvana predvode glavno krdo. Uz njih je i mala Nevera, koja se oždrijebila upravo u utočištu, te guska Lady Gaga. Upravo oni predvode ovu neobičnu životinjsku zajednicu. Kada osjete opasnost, poniji im se bez razmišljanja priključuju. Magarci, priča Tina, uglavnom vode neku svoju politiku i drže se po strani. Tu je i bijeli arapski konj Mabrouk koji je ostao bez svog dugogodišnjeg prijatelja, ali je s vremenom prebrodio tugu i nastavio živjeti u skladu s ostalim životinjama.
Očeva zemlja
Danas u utočištu živi oko 25 životinja. No njihov broj zapravo je teško precizno odrediti.
– Prošle godine otrovano je više od 30 mačaka. Nisu sve živjele ovdje, ali su svakodnevno dolazile po hranu. Jednog dana prestale su dolaziti. Osam mrtvih pronašli smo u blizini utočišta, a za ostale pretpostavljamo da su stradale negdje drugdje – govori Tina.
Taj teški događaj bio je podsjetnik da priča o zaštiti životinja na Braču nije samo priča o spašavanju nego i o problemima o kojima se rijetko javno govori.
Bračke šape osnovane su 2013. godine, a prvih godina rada bavile su se uglavnom kastracijama i zbrinjavanjem mačaka. Sve se promijenilo kada se pojavila potreba za spašavanjem jednog magarca.
– Ja sam od svog oca naslijedila ovu zemlju i odlučila je prenamijeniti u utočište. Okupili smo volontere iz cijelog svijeta i u petnaestak dana napravili štalu. Došao je prvi magarac, pa konj, pa jedna stara koza. Mislila sam da će na tome stati, ali ljudi su nastavili zvati.
Većina životinja koje danas žive u utočištu nisu spašene s ulice. Njihove su priče često mnogo tiše i manje vidljive. To su životinje koje su ostarjele, razboljele se ili jednostavno više nisu bile korisne svojim vlasnicima.
Među njima je i ponica Roza koja boluje od laminitisa, bolne upale kopita. Nekada je služila za ispašu ispod maslina, no zbog bolesti više nije smjela boraviti na zelenoj travi.
– Kad su ljudi shvatili da ima problem upravo zbog paše, našli su se pred izborom. Ili će joj pronaći novi dom ili će je morati ubiti jer za nju više nisu imali rješenje. Tako je završila kod nas – priča Tina.
Kad tovar postane višak...
Slična je sudbina mnogih životinja koje danas žive u utočištu, a posebno zabrinjava ono što se posljednjih godina događa s magarcima. Nekada su hranili brojne obitelji na Braču i bili neizostavan dio otočnog života. Danas ih se sve češće uzgaja zbog mlijeka, a problem nastaje s mužjacima.
– Muški magarci postaju višak. Nemaju mlijeko, ne donose zaradu i samim time gube svoju gospodarsku vrhu. Bojim se da ćemo vrlo brzo imati ozbiljan problem s time.
– U takvom uzgoju mužjaci nisu korisni, dovoljan je jedan magarac na 30 ženki u svrhe oplodnje. Takvim uzgojem odjednom imate velik broj muških magaraca za koje nitko nema plan. Hoće li pronaći svoje mjesto pod suncem ili će ostati samo višak, pitanje je koje će nas vrlo brzo sustići – upozorava.
Kristina smatra kako društvo još uvijek nije pronašlo odgovor na to što učiniti sa životinjama koje više ne stvaraju ekonomsku vrijednost. Kao primjer navodi i istarske magarce, pasminu koja je svojedobno bila pred izumiranjem.
– U jednom trenutku tražili su način kako očuvati pasminu pa se odlučili za proizvodnju mesa. To pokazuje koliko je teško pronaći održivo rješenje za životinje. Većini ljudi u Dalmaciji teško je i zamisliti da bi magarac, životinja koja je desetljećima hranila obitelji i bila sastavni dio života na otoku, završio na tanjuru – kaže Tina.
– Oduvijek su se magarci, konji i mazge, kad bi odradili svoj posao, slali u Italiju za mortadelu. Ali prije toga imali su život. Imali su svoje ljude koji su se o njima brinuli.
Pravila se znaju
Unatoč tome što zajedno žive potpuno različite vrste, sukoba nema i među životinjama postoji vrlo jasan red.
– Sva pravila se znaju. Ja sam glavna. Muž Denis tu i tamo – smije se Tina. – A oni između sebe imaju svoj red. Kad nekome želiš ispričati neku predivnu priču, možeš reći da se svi međusobno vole. Ali ja mislim da to nije tako. Oni imaju nešto što smo mi ljudi davno izgubili, a to je respekt. Kod njih to funkcionira savršeno i imaju svoju hijerarhiju.
– Kad imaju ono što im treba, dovoljno hrane, vode i prostora, nemaju razloga za svađu. Mi ljudi bismo od njih mogli puno naučiti.
Tina kaže kako se iznenadila koliko im je bitno zajedništvo.
– Znala sam se šokirati koliko mogu biti vezane jedna uz drugu. Dogodi se da životinja nakon gubitka svog dugogodišnjeg društva doslovno ugine od tuge.
Danas više ne može gledati usamljene konje ili magarce na velikim pašnjacima kao nekad.
– Nekad sam mislila da je to idealan život. Danas znam da ih samoća može ubiti.
Iza mirnih prizora krije se svakodnevna borba za financiranje. Utočište se financira gotovo isključivo donacijama, zbog čega je svaka nova nabava hrane, sijena ili veterinarska intervencija svojevrsna neizvjesnost.
– Uspijevamo iz mjeseca u mjesec, ali nemamo sigurnost da ćemo uspjeti pokriti troškove i sljedećeg – priznaje Tina.
Za osnovne potrebe životinja potrebno je oko 1200 eura mjesečno. Sijeno, žitarice, voda, održavanje prostora i veterinarski troškovi financiraju se gotovo isključivo donacijama. Posljednjih godina uspjeli su urediti pristupni put i dio terena, no veći infrastrukturni zahvati i dalje predstavljaju velik izazov.
Pomoć općine
Općina Nerežišća pomogla je u nekoliko navrata, a iz udruge se nadaju da će uspjeti naći način da nabave sredstva za ravnanje terena jer su zbog blata bili primorani teren nasuti sa kamenjem od obližnjih suhozida.
Tina smatra kako se udruge za zaštitu životinja posljednjih godina nalaze pod sve većim pritiskom. S jedne strane rastu troškovi veterinarskih usluga, hrane i skrbi, a s druge su građani sve iscrpljeniji stalnim apelima za pomoć.
– Zaštita životinja u Hrvatskoj nikada nije bila na lošijoj razini. Stalno svjedočimo slučajevima zlostavljanja, napuštanja i zanemarivanja životinja, a najveći dio tereta i dalje pada na udruge i građane. Ljudi pomažu koliko mogu, ali svi su već pomalo iscrpljeni – kaže.
Dodaje kako bi veću ulogu u financiranju trebale preuzeti tvrtke i poduzetnici.
– Bilo bi lijepo kada bi se više tvrtki uključilo i podržalo organizacije za koje procijene da rade dobar posao. Mogu doći, vidjeti kako radimo i uvjeriti se gdje odlazi njihov novac. Njima je to i porezno priznati trošak, a nama bi takva podrška značila jako puno.
Kako je utočište sve više počelo primati domaće životinje, pojavili su se problemi o kojima se rijetko govori.
– Psa možeš odvesti na rendgen, izvaditi mu krv, napraviti pretrage. Kod domaćih životinja stvari su puno kompliciranije.
Veterinarska skrb za konje, magarce i druge velike životinje na otoku često je ograničena.
Birokratski apsurdi
– Što da napravim s konjem od 500 kilograma? Ne mogu ga samo tako ukrcati i odvesti na rendgen. Ljudi nisu svjesni koliko je teško pružiti ozbiljnu zdravstvenu skrb takvim životinjama.
Problemi ne počinju tek kada se životinja razboli, nego često i kod zahvata koji se u stočarstvu smatraju rutinskima.
– Kastracija ovna kod nas se još uvijek radi bez anestezije. To je jednostavno tako uvriježeno u narodu. Dođeš, obaviš posao i nitko to ne preispituje. A onda ti veterinar hladno objasni da se ovce zapravo od šoka često onesvijeste pa zato ne reagiraju glasno. Kod jarčeva je druga priča, kod njih nastane prava deračina – govori Tina.
Upravo takva iskustva, kaže, pokazuju koliko su domaće životinje često zanemarene u odnosu na pse i mačke te koliko se malo govori o njihovoj dobrobiti.
Kada je u utočištu uginula koza teška četrdesetak kilograma, Tina je očekivala da će njezino zbrinjavanje biti rutinski postupak. Umjesto toga, otvorilo se novo poglavlje birokratskih apsurda.
Nakon što je kontaktirala Agroproteinku, dobila je odgovor da više ne dolaze na otoke koji nemaju most.
– Živimo u zemlji s više od tisuću otoka i tri mosta, a oni ne dolaze na otoke. Istovremeno dolaze po otpad iz trgovina i mesnica. Dakle, dolaze na otok, ali po uginule životinje ne dolaze.
– Toga puta je uginula koza od 40 ili 50 kilograma. A što ću sutra kad mi ugine konj od 500 kila? Hoću li zvati bager? Za to bih također trebala tražiti dozvolu. Ako životinju sama zakopam, veterinarska inspekcija može me kazniti. Nakon višednevnog natezanja i uključivanja veterinarske inspekcije problem je riješen, no danas udruga dodatno plaća i trajekt za djelatnike koji dolaze po uginule životinje.
– Država im plaća zbrinjavanje po kilaži životinje, a ja još plaćam 75 eura za trajekt. To je takav apsurd.
Tina smatra da činjenica kako na Braču nema velikog broja pasa lutalica ne znači da problema nema. Vjeruje kako su mnoge bračke jame pune pasa kojih su se vlasnici odlučili riješiti. Prema riječima Tine, trovanja pasa na Braču nisu izolirani incidenti, već problem koji se godinama ponavlja, ali rijetko završava prijavama ili sankcijama.
’Mislim da imamo šansu’
Kaže kako se na malim sredinama često zna tko stoji iza pojedinih slučajeva, ali rijetko tko želi javno govoriti.
– Na otoku je svatko nekome prijatelj, susjed ili rođak. Ljudi šute jer ne žele ulaziti u sukobe. A i kada se pronađe otrov, vrlo je teško dokazati namjeru i odgovornost.
Upravo zato smatra da je priča o zaštiti životinja na Braču mnogo složenija od samog spašavanja i udomljavanja. Unatoč svim problemima, od financiranja i veterinarske skrbi do birokratskih prepreka, Tina vjeruje da ovakva utočišta imaju budućnost.
– Možda sam preveliki sanjar, ali probala sam i vidim da vrijedi. Mislim da imamo šansu – kaže.
Posebno je ohrabruju reakcije ljudi iz inozemstva koji posjećuju utočište.
– Ljudi koji dolaze izvana često su zgroženi zoološkim vrtovima, “petting zoo” sadržajima i mjestima gdje su životinje tu da zabavljaju ljude. Ovakva utočišta vide kao nešto sasvim drugačije.
Vjeruje kako je upravo u tome njihova najveća vrijednost.
– Ovo možda izgleda kao nešto novo, ali zapravo je povratak nečemu što smo nekad imali. Vraćamo se odnosu u kojem živimo sa životinjama, a ne od njih. Ovakve oaze mira, zadovoljstva i sreće danas nam nedostaju više nego ikad.
Dok se razgovor privodi kraju, među životinjama vlada uobičajeni mir. Šarko i Nirvana predvode svoje krdo, magarci vode neku svoju politiku, a ostali stanovnici “Našeg malog mista” uživaju u još jednom običnom danu.
Možda je upravo to ono što Tina pokušava sačuvati – mjesto na kojem ljudi i životinje mogu jednostavno biti zajedno.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....