Vrijednu knjigu o jednoj autohtonoj dalmatinskoj vinskoj sorti i jednom otoku, dapače, pravi nježni, ljubavni roman o Šolti i njezinu Dobričiću, s vagun znanstvenih i iskustvenih podataka napisao je Vicko Kaštelanac, dugogodišnji entuzijast nove vinske ere na ovome škoju, vinar i maslinar iz Gornjega Sela.
Dobričić je najcrnje dalmatinsko vino, jedan od roditelja plavca malog, autohtona sorta koje najviše ima na otoku Šolti, genetičkim istraživanjima utvrđeno je da su Dobričić i Tribidrag (Crljenak kaštelanski) roditelji Plavca malog, najpoznatije dalmatinske vinske sorte, a genetički je povezan i s ostalim dalmatinskim sortama.
To je znanost, a sve ostalo u ovoj knjizi je mediteranska posveta povijesti, neizmjernoj ljubavi i krvavom težačkome trudu na kamenitome, sušnome otoku, čiji su ljudi usprkos svemu bili i ostali mirni i sretni, što se posebno očitovalo u Kaštelančevu Gornjemu Selu, mjestu na jugoistoku otoka, s mještanima, vrijednim i pripobožnim, što su stoljećima živjeli po onoj benediktinskoj "moli i radi".
- Dobričić je sorta o kojoj se malo pisalo i kojoj se općenito malo zna, od njegova nestanka s tržišta osamdesetih godina prošlog stoljeća do 2006. godine kad je počela njegova revitalizacija, od potpunog zaborava sačuvalo ga je tek nekoliko članaka koje su napisali Želimir Bašić i Dobroslav Elezović. No, glavni razlog nastanka knjige je moja želja da opišem vezu između jednog otoka i jedna vinske sorte koja je bila i ostala neraskidiva.
Želja mi je da ostane zabilježeno koliko je Dobričić kroz prošlost bio važan za Šoltu i koliko je utjecao na razvoj otoka, standard, demografiju i način života. S vinom od Dobričića se veselilo i tugovalo, a od njega i živjelo. Dobričić je najviše utjecao da se otok naseli i izgradi, a njegova uloga u brzom razvoju Šolte od 1850. do 1914. godine je neizmjerna – objašnjava Vicko Kaštelanac, dodajući kako se u zlatno doba Dobričića na otoku živjelo u punom suglasju s prirodom, obrađivalo se sve što je bilo moguće, a čak su i šume bile kultivirane jer su se koristile za ogrjev i energent za proizvodnju vapna: na slobodnim površinama pasla je stoka, a požari se gotovo nikad nisu događali.
"Zvono na neveru"
- Taj vinski kultivar je itekako utjecao i na moj život jer je naša obitelj dugo vremena bila najveći proizvođač sorte Dobričić na otoku. Sjećam se teškog, gotovo neprestanog rada u vinogradu i straha od nevremena kad se "zvonilo na neveru". Naime, tada se vjerovalo da zvuk crkvenih zvona može zaustaviti opasne oblake koji donose tuču – prisjeća se Kaštelanac, a slučaj je htio da se u istraživanje o porijeklu kalifornijskog zinfandela stručnjaci nađu u njegovu vinogradu gdje je obilježena jedna loza za koju su smatrali da je kaštelanski Crljenak, ali je ubran i uzorak Dobričića za kojeg će se kasnije razjasniti da je drugi roditelj Plavca malog.
Uvodnu riječ Vickovoj knjizi napisala je naša kolegica Meri Šilović, dugogodišnja urednica časopisa "Maslina", koja ističe kako je malo otoka sretnih da imaju svoju vinsku sortu, kao što Šolta ima svoj Dobričić.
- Gusto, crno vino, pomalo trpko, moćno i aromatično, pamte svi koji su posjetili Šoltu. U vremenima prije renesanse Dobričića, ostajalo je svima koji su ikad bili na Šolti, sjećanje na domaće vino iz težačkih konoba koje je bilo kao ni jedno drugo. Dobričić je jedna od najljepših priča nove ere i obnove hrvatskog vinarstva, to je loza, sorta koja je imala sreće da joj se potrefe sve sretne zvijezde i spase ga skoro u zadnji čas.
Otkriće da je šoltanski Dobričić, uz kaštelanski Crljenak, roditelj Plavca malog, sorte koja je ponos Dalmacije, vratilo ga je na vinsku scenu u velikom stilu. Izvrsni mladi znanstvenik dr. sc. Goran Zdunić sa splitskog Instituta za jadranske kulture posebno se uhvatio istraživanja i revitalizacije, dok je Vicko Kaštelanac koji je oduvijek sanjao veliku budućnost Dobričića, čekao taj trenutak kao zapeta puška. Od tog vremena kreće novi život crnog kraljevića Šolte – navela je Meri Šilović, zaključivši kako je šoltanski Dobričić vino koje vrijedi knjige.
Marulićevo rujno vino
Kaštelanac je u knjizi "zakopao" duboko u povijest, piše o vinogradarstvu na Šolti od antičkog doba do druge polovine 19. stoljeća. Prve loze na jadranskim otocima pojavile su se još u doba starih Grka, pa tako Strabon stotinu godina prije Krista piše da se na istočnoj obali Jadrana "uzgaja mnogo vinove loze", a na Šolti su ostaci rimskih vinskih preša i posuda arheološki dokazi za razvijenu antičku fazu vinogradarstva i vinarstva. Marko Marulić koji je dvije godine proveo u Nečujmu, poziva 1510. godine prijatelje da ga posjete i kušaju šoltansko "rujno vino".
- Najraniji pisani trag o vinogradarstvu na Šolti je u Splitskom statutu iz 1312. gdje stoji da svi koji nasađuju vinograde moraju na svakom vritu (850 kvadrata) zasaditi i šest maslina. Razdoblje od 1780. do 1850. je era razvoja maslinarstva na otoku a godišnja je proizvodnja dosizala u prosjeku 300 tisuća litara, no u to se doba maslinovo ulje koristilo više za rasvjetu uljanicama, nego za prehranu. Sredinom 19. stoljeća potražnja vina na tržištu vrtoglavo raste, cijene također, pa šoltanski težaci krče makiju i sade vinograde umjesto dotad uobičajenih žitarica.
Na otoku raste životni standard, živi se bolje nego ikad. Šoltansko vino dobro je prihvaćeno u Europi pa se površine pod vinogradima povećavaju, a pozitivan trend nisu zaustavile ni opasne bolesti, poput luga i peronospore, čak ni filoksera koja je krajem 19. stoljeća gotovo potpuno uništila europsko vinogradarstvo.
Krajem tog stoljeća površine pod vinovom lozom na otoku dosižu danas nevjerojatnih 300 hektara čistog nasada i oko 900 hektara u mješovitom nasadu s maslinama, smokvama, rogačima... Dakle pod vinogradima je bila gotovo četvrtina otoka, čak oko osam milijuna trsova! Bilo je to vrijeme velikog procvata otoka, gradnje većih kuća, razvoja uslužnih djelatnosti, brodarstva, ali i broja stanovnika – iznosi Vicko Kaštelanac.
Zlatno doba otoka
Zlatnim dobom Dobričića nazvao je razdoblje od početka 20. stoljeća pa do 1914. godine, kad Šoltani otkupljuju posjede od splitskih gospodara kojima su dotad davali trećinu prihoda. Filoksera je na Šoltu stigla, ali ipak kasnije nego na drugim otocima, na Silbi je primerice zabilježena 1894. a šoltanske je vinograde poharala od 1915. do 1918. godine. No, četiri godine ranije otkup šoltanskog vina je rekordan i dostiže 26 tisuća hektolitara.
- Prihodi od vina bili su toliki da veći vinogradari samo od jedne berbe podižu kuće, najveći broj kamenih kuća izgrađen je upravo tada. Dolazak filoksere značio je i ekonomski slom otoka. Nakon godina obilja nastupa glad. Otočani se masovno iseljavaju u Ameriku – navodi.
Šoltansko vinogradarstvo se obnavlja dvadesetih godina, novim metodama sadnje i navrtanjem, pa do Drugog svjetskog rata otkup vina dosiže 15 tisuća hektolitara, a na otoku raste tri milijuna loza. Nakon rata šoltansko vinogradarstvo se gasi, proizvodnja postaje ekonomski neodrživa i 1988. dogodio se zadnji otkup vina na otoku.
Dobričić se revitalizira tek početkom 21. stoljeća, kad je na otoku bilo tek 20 tisuća trsova, dok se danas uzgaja oko 100 tisuća trsova.
Putokaz vinopiscima
U svojoj ukoričenoj posveti Dobričiću, autor se bavi i drugim zanimljivim aspektima dalmatinskog otočkog vinogradarstva i vinarstva, pa tako piše o načinu obrade vinograda u 19. stoljeću, tradicionalnim metodama proizvodnje vina, suhozidima kao spomenicima vinogradarstva, razlozima za veliki postotak mješovitih nasada, pitanjima otkupa vina i transportu s otoka, svojim iskustvima u uzgoju Dobričića, povoljnim pozicijama za uzgoj, tržišnom potencijalu, ali i prvim službenim spomenom Dobričića iz 1822. godine. Donosi i zanimljive pučke nazive iz Dobričićeve prošlosti: Šoltanac mali i veli, Kručalin, Okručanac, Dobrovoljčić, Plavac šoltanski... Sadio se na Hvaru i Braču, ali i u kaštelanskom i trogirskom polju.
Pri kraju knjige "Dobričić – Priča o otoku i jednoj vinskoj sorti" objavljenoj u nakladi Kulturno-informativog centra Šolte, prilog je i dr. sc. Gorana Zdunića o projektu revitalizacije Dobričića, ali zanimljivo svjedočanstvo Ante Buktenice Pecula (93) o najstarijem nasadu Dobričića na Šolti posađenom između 1908. i 1911. godine.
Ukratko, Kaštelanac je stvorio djelo koje može biti uzor svim hrvatskim vinopiscima i putokaz kako se voli svoje!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....