Hvar zimi poseban je grad. Sada nema onih koji na račun mjesta s takvom dušom grade svoja bogatstva ili ugled. Ne… Zimi su u Hvaru samo oni koji Hvar stvarno vole. A Hvar takvu ljubav zna uzvratiti…
Ovaj put je to učinio koncertom Amire Medunjanin, drugim u šest godina. Pred najstarije pučko kazalište u Europi stigli smo 30 minuta prije početka koncerta. Dočekala nas je horda ljudi pred ulazom. Bilo je nemoguće ne primjetiti mladog, profinjenog gospodina koji je s cigaretom i čašom plavca upijao Hvar…
Kada je horda ljudi s terace ušla u kazalište, dočekala nas je organizatorica Jelena Mičić, ravnateljica Javne ustanove u kulturi Hvar 1612. Kao pčelica je oblijetala gužvu, kordinirala fotografe i snimatelje, usmjeravala rijeku ljudi…
Izvukli smo je od gužve i pitali kako to da je Amira Medunjanin opet u Hvaru…
- Amira je kod nas bila 2019. na Hvar Summer Festivalu, no dogodilo se nešto nevjerojatno, pljusak je prekinuo koncert nakon nekih 40 minuta. Amiru smo jedva maknuli s pozornice… Za one sretnike koji su ostali, Amira je u kapelici svirala još dobrih sat i po vremena. No, nama je ostao osjećaj da smo dužni publici taj koncert.
Tako nam je Amira pala na pamet kad smo razmišljali o imenima i ovaj predivan prostor hvarskog kazališta koji njezinu glazbu oplemenjuje. Zbog velikog interesa razmišljali smo se prebaciti koncert u Arsenal, no ipak je razlika Arsenal i kazalište. Zadržali smo se na kazalištu na jednom intimnom koncertu i mislim da nećemo pogriješiti…” - rekla je Jelena Mičić.
Sakrili smo se u jednu od lođa, gledali kako se kazalište puni kao da pjeva jedna od ikona sevdaha i iznenadili se kada su već u 20:10 na pozornicu izašli violinist Leopold Stašić, basist Mario Rašić i harmonikaš Antonio Vrbički, mladić koji je netom punio dušu Hvarom na teraci pred kazalištem… Minutu kasnije pridružila im se Amira Medunjanin u elegantnoj crnoj haljini. Nije iskoristila ni akademskih 15, čime je pokazala koliko drži do publike i koliko je prizemna. U tom trenutku nismo ni znali da ćemo se u to dodatno uvjeriti nakon koncerta. No nećemo žuriti, nije ni Amira…
Koncert je tekao uobičajeno za Amiru...
Koncert je otvoren pjesmom “Kad bih bila” s novog albuma “Homeland” u kojoj je Amira mogla pokazati svu čistoću svoje dikcije, a mladić koji je netom upijao Hvar početi bacati publiku u trans čim se stopio s harmonikom.
Nakon prve pjesme Amira se prisjetila koncerta iz 2019. na Venerandi, a potom nošena besprijekornom, ali besprijekornom, glazbenom pratnjom nastavila lebdjeti kazalištem. Koncert je tekao uobičajeno za Amiru. Malo razgovora s publikom, puno pjesme, pokoja suza i gromoglasni pljesak. I tako u krug… Preko dva sata.
Kasnije smo pitali Amiru koja joj je pjesma s novog albuma najdraža, pogledala nas je kao majka koju pitate da izabere najdraže dijete… No mi nismo stvorili te pjesme pa možemo reći da je “Eh da mi je…”, pjesma posvećena Amirinu ocu, skoro potjerala suzu niz naše lice. Tu smo izdržali, možda zato što smo znali da nas naša mala curica čeka kod kuće.
Ali onda je Amira zapjevala “Voljelo se dvoje mladih”, a kada netko tko kroz sebe može provesti toliko energije koliko mogu Amira i njezini čarobni vilenjaci, teško je ne osjetiti bol mladića koji shvaća da njegova odabranica više ne živi na istom svijetu kao on. Tu nismo izdržali…
Netom nakon Amira je najavila pjesmu “Alma” - pjesmu posvećenu svim dušama, svim ženama. Tu Amira nije izdržala… Srećom netko u prvom redu je imao maramicu.
A i u hvarskom kazalištu je sve kao da ste u prvom redu. Doživjeti koncert takvog kalibra u takvom prostoru, uz još samo 160 duša, iskustvo je na kakvima se može graditi zimski turizam u Hvaru.
Do kraja koncerta Amira je razgovarala s publikom, dopuštala violinistu i harmonikašu da zasjaju u punom sjaju dok je basist sve držao pod kontrolom. Pokušavala je Amira publiku navesti da pjeva, no prisutnima je bilo teško pustiti glas. Kada se nađete na gotovo privatnom koncertu takve umjetnice, izgubite potrebu pjevati i samo ostanete šokirano upijati sve što vam je spremna dati.
Slušali bi je do sezone...
O tome koliko je Amira spremna dati publici govori i njezina rečenica kojom je nasmijala većinu publike: “A koliko vi vremena imate, generalno?” Na što je publika odgovorila: “Do sezone!” čime su pokazali da je Amira sada jedna od njih, jedna od onih koju bi prihvatili i zimi, a to je čast. Jer to znači da te biraju oni koji Hvar vole, ne oni koji ga iskorištavaju.
Koncert je završen pjesmom “Ako znaš bilo što” u kojoj je svaki od glazbenika imao solo dionicu. Autorovo poznavanje glazbe prema njihovoj vještini je makovo zrno pored planine pa vam ne možemo dati nikakve tehničke detalje. No jedno je sigurno… Antonio Vrbički, Leopold Stašić i Mario Rašić u tih par sati na otoku su odlično upili Hvar i vratili njegovu energiju publici, začinjenu vlastitim dušama, zapakiranu u glazbu koja bi i iz stine iscijedila barem kap.
Nakon koncerta uslijedile su ovacije publike, a glazbenici nestali jednakom lakoćom kakvom su i dolebdjeli na scenu. Publika se iz kazališta razlila hvarskom pjacom i kalama, a mi smo ostali čekati da nam Jelena Mičić javi da je Amira spremna dati izjavu.
Amira nije ni glazbena diva ni kraljica sevdaha
U međuvremenu smo čak imali čast skupiti Amirin mikrofon s pozornice, a Amira nas je pozvala u svoju garderobu čim je “nešto stavila u kljun”. Tamo nas nije dočekala čarobna vila sevdaha u elegantnoj haljini, dočekala nas je Amira. U tuti. Grizla je sendvič. Pila plavac.
Najnormalnije stvorenje koje možete zamisliti. Dok ne progovori…
Čisto bosansko gostoprimstvo u Amiri nas je ponudilo svime što je imala. Pristali smo probati gutljaj vina i već se ustali da odemo po čašu u susjednu garderobu. Amira nas je pogledala kao: “Sinko, di ćeš?” i pružila nam vlastitu čašu…
Sve je to vjerojatno trajalo dvije sekunde, no iznutra smo se pretvorili u djevojčicu od 12 godina koja je vidjela Justin Biebera prije 15 godina. Naravno, odglumili smo da je napiti se iz čaše jedne od najupečatljivijih glazbenica ovih prostora nije ništa specijalno… Moramo čuvati ugled Dalmatinaca…
Kada su se naši doživljaji smirili, Amira je taman dovršila sendvič i počela dijeliti svoje doživljaje i misli…
Čim s Amirom razmijenite dvije riječi, postaje vam jasno da njezina duša besprijekorno razumije glazbu i svoju ulogu na ovome svijetu. I tijekom tog razgovora skoro nismo izdržali, no morali smo čuvati ugled Dalmatinaca da Amira ne bi okolo pričala da Hvarani smo kapaju iz očiju.
Prvo je pohvalila prostor, kaže da je kazalište “ko bombonce, kao iz filmova, kao kraljevski teatar”. Potom smo malo proćakulali o osvijetljenju i saznali da Amira voli vidjeti lica publike dok pjeva jer tako može čitati njihove duše, kaže da lica ne mogu sakriti emocije.
- Vidjeti lica publike koja uživa u nastupu je dodatna motivacija da to što se govori kroz pjesmu bude još bolje izneseno i da proizvede razne emocije, od suza do smijeha…” - rekla je Amira.
Zanimalo nas je koliko je iscrpljujuće pjevati na takvoj emotivnoj razini…
- Koliko god zvučalo suludo, stvarno se čovjek potroši puno, naročito emotivno. Kad smo cijeli u tome i kad smo cijeli u performansu, davanju nečega što je tako intimno, onda smo ogoljeni do kosti. To je jako teško. Zato je povratna informacija od publike jako važna, u tim trenucima dođe kao hrana - otkrila nam je.
Saznali smo i da bira pjesme za koncerte tako da svima pokuša pokloniti nešto što traže. Kombinacija pjesama s novog albuma, starih hitova i pokoja obrada recept su kojim postepeno nove pjesme usađuje duboko u srca publike kako bi u dogledno vrijeme i one bile među onima koje publika traži…
Kaže da ljudi uvijek traže “Što te nema”, no otkrila je da gleda na pjesme kao na živa bića te da postoje pjesme koje su jake individue, jakog karaktera pa nekada jednostavno nema snage da ih iznese na razini na kojoj moraju biti.
“Što te nema” jedna je od pjesama tolike snage, a hvarska publika mogla je uživati u njezinoj iznimnoj izvedbi što je pokazalo koliko Hvar hrani Amirinu dušu. I daleko od toga da je to jedina pjesma tolike snage koju je izvela, za 20 godina “Alma” će imati jednaki status, a Amira je iznijela dostojanstveno i moćno.
Onda je Amira rekla nešto što nas je iznenadilo: “Ja nisam pjevačica, ja sam pripovjedačica…”
Skupili smo obrve u upitnik…
“...koja ima svoj život i mimo pozornice. Koja prolazi i kroz svoje teške trenutke, ali moram uvijek biti tu i uložiti dupli napor da budem na razini, a i ne želim opterećivati druge ljude svojim problemima i situacijama. Zbog toga je nekada, ne uvijek, još teže iznijeti koncert. Ipak, na svijetu ne postoji ništa što bih voljela raditi više od ovog.”
To se stvarno osjeti. Amira nema tu bahatu distanciranost od publike kakvu neke zvijezde imaju. Pitali smo je je li oduvijek bila takva, a Amira je pokazala da je još veća od nego smo do tada mislili…
- Prvo, ja nisam nikakva zvijezda. Za mene su zvijezde na nebu. Sevdah i onaj tko ga pripovijeda, svi mi koji imamo mogućnost izvoditi te pjesme, mi smo u službi muzike. Mi smo podanici. Nikada ne možemo biti ni kraljevi ni kraljice. Mi smo ekskluzivno podanici. I ne samo sevdah već glazba općenito. To je Božja kreacija… Pa kako onda ja, ili bilo tko, može biti kralj, kraljica, diva, vladar nečega što je Božansko…”
Nakon što netko tko zaslužuje sve moguće titule kojima ih kolege, obožavatelji i kritičari kite, pred vama to sve skine i pokaže se u svom čistom, svjetlosnom obliku, riječi postaju suvišne, komunicira se pogledima…
Kada napokon uspijete odvojiti pogled od takvog stvorenja, ustanete, pružite joj ruku, naklonite se i rečete kao da se obraćate nekome koga znate oduvijek: “Svaka čast, Amira. Vidimo se opet.”
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....