"Pozvat ćeš stranca doma?", žena je postavila žensko pitanje, na što je dobila muški odgovor: "To nije stranac, to je Štefan, Jasenkin sin. Bija je na Forskoj ligi... I svi ga znaju otkad je hranija psa na branci…"
Žena je otišla na kviz, stranac Štefan Dulčić stigao je i počeo govoriti o iskustvu snimanja "Forske lige". Oduševljen cijelim procesom i konačnom produkcijom, Štefan nam je prepričao par scena sa snimanja koje ćemo sačuvati za neke buduće komedije. Mi smo mu tada počeli postavljati pitanja, redom o nogometu…
Ubrzo smo shvatili da je taj momak iz Rudina, po majci iz Poljica, mnogo više od nogometa. No tako je to kad u svoj dnevni boravak pozovete stranca visokog otprilike dva metra i koji teško prolazi kroz vrata, osim ako se okrene bočno… Ponekad vas iznenade.
Stranac Štefan sjeo je i počeli smo prolaziti pitanja…
Hoće li Hajduk osvojiti ligu?
– Gledajući igru na manjim utakmicama, prije bih rekao ne, ali igra se do zadnje i bit će napeto. Vidjet ćemo. Nisu ni Rijeka ni Dinamo puno bolji… Kompetitivno je, to je dobro. I na otoku je liga u zadnjih 15 godišć jako kompetitivna. Sad su četiri kluba u tri boda razlike, do prije jedno kolo bilo nas je pet. Mi (Vatra) izgubili smo prošlo kolo pa smo vjerojatno ispali iz utrke za naslov.
U Forskoj ligi na Hvaru sudjeluje 10 klubova, liga se igra od početka 20. stoljeća i ogroman je dio Hvara i Hvarana. Lani je Vatra, u stilu Vatrenih iz 2018., iznenadila sve i uzela naslov. Štefan, koji za Vatru brani od 2012., bio je važan čimbenik.
Kako to da ste sezone završavali kao sedmi, osmi, pa treći, pa prvi? Što se dogodilo?
– Postepeno smo razvijali pobjednički mentalitet. Nakon bolnog poraza u finalu kupa počeli smo ozbiljnije trenirati, došlo je pomlatka i tri godine kasnije osvojili smo kup. Bio je to onaj pandemijski iz 2020., ali igrao se 2021. Tako to ide, došli su mlađi, gladni igre, krenulo je dobro prvih par kola, nabrijali su se i uspjeli održati to do kraja sezone. Prvo se treba posložiti ekipa koja stvarno želi igrati, onda stiže sve drugo…
U jednoj epizodi "Forske lige" trener spomene da bi Štefan mogao braniti i na višim razinama. Zanimalo nas je je li ikada pokušao igrati izvan otoka. Jest, i bio je dobar, posebno u malom nogometu. S 18 godina branio je u MNK Torcida. A onda mu je noga upala u otvoreni šaht u Hvaru, ispao mu je skočni zglob i tu je njegova karijera izvan Hvara završila, no na otoku je jedna od nogometnih legendi pa se ne bismo čudili da čujemo neko dijete kako se nakon važne obrane dere: "Dulčić!!!!"
Dugo već braniš, znaš li kako tko po otoku puca?
– Napamet, doslovno. Dobro, sad ima mlađih koje još nisam naučio napamet jer sam manje nabrijan nego kad sam imao 20 godina, ali znam većinu igrača kako pucaju. Naravno, dobre se igrače ne može pročitati, to su ili-ili situacije… No ima dosta igrača kojima se s kilometra vidi gdje će pucati…
Koje su ti najjače strane kao golmanu?
– Penali i situacije jedan na jedan. To je sve ili-ili i ima mnogo detalja, mnogo odluka treba donijeti u kratkom roku. To je jako uzbudljivo.
A kakve je balune najteže braniti?
– Koji ne vidim od momenta kad je upućen...
Kad obraniš neki dobar udarac, bude li adrenalina kao kad napadači daju gol?
– Maksimalan je adrenalin u tom momentu. Toj obrani prethodi 10 sekundi prije… Gdje si bio, jesi li bio dobro postavljen… Kad sve to odradiš kako treba, budeš pun adrenalina. Tako golmani i mogu obraniti nekoliko zicera zaredom. Sve na adrenalin. Tako je Oblak imao tri obrane dok je igrao za Atletico Madrid…
Očito je Štefan proučavao vrhunske vratare kako bi razvio vlastite vještine, no na pitanje koji klub sada prati rekao je da slabo prati nogomet jer "nema čarolije, sve je taktika".
Dok su velike lige prije bile poznate po "čaroliji", male lige, poput ove na Hvaru, bile su i ostale poznate pod nazivom "mesarske". Tamo je očekivano da stoper od 35 godina objema nogama uklizi u koljeno perspektivnog mladog igrača. Pitali smo Štefana...
Ima li šanse da se neki mladi igrač razvije u otočnoj ligi prije nego što ga netko pretvori u origami?
– Mogu se razvijati mladi igrači. Ima još žestokih igrača, ovakvih kao ja, no može nas se nabrojiti na prste jedne ruke. Kad kažem žestokih, mislim na one koji idu u duele 100 posto. Ja preživim jer sam velik i težak, a i dueli na balun su mi dragi, tada se osjećam živ. Mlađe generacije više se oslanjaju na tehniku nego na snagu.
Pa kakve si sve ozljede pretrpio na terenu s takvim pristupom igri?
– Ništa strašno, jednom sam nokautiran na malom nogometu. Moja kriva procjena, uletio sam igraču u noge i pogodio me koljenom u sljepoočnicu. Nokaut momentalni… A i ja sam jedno 10 puta nekoga ozlijedio. Čak sam nokautirao i jednog od najboljih igrača u povijesti hvarske lige, koji mi je i kum sinu. Zakasnio sam, krenuo objema rukama izboksati balun, a Mario Lušić – igrao je za Vrbanj – dobio je dvije šake u glavu… Naravno, nikakve zle krvi... Vidjeli smo se odmah poslije na piću u gradu. Sve je to slučajno i sve je to dio igre...
I golovi su dio igre. Jesi li ikada dao gol kao vratar?
– Bome, i to više od jednoga. Dva! Prvi je bio kad sam ušao kao rezervni igrač i dao gol Slogi iz Dola 10 minuta prije kraja susreta. Drugi gol sam dao kad sam u zadnjim trenucima utakmice došao pred protivnički gol.
Davno, 2019., Štefan je kružio po portalima kao vratar s Hvara koji je hranio psa tijekom utakmice. Zanimalo nas je...
Koja je priča iza snimke?
– Igrali smo utakmicu i naši su bili puno bolji. Uru vremena nisam niti vidio balun. Navijači su taman bili ispekli meso… Ponudili su me, a znao sam da imam vremena pojesti u miru pa sam prihvatio. A pas, pa gdje mu neću dati komadić kad je već tako lijepo pitao. Sjećam se da je netko negdje u komentarima na Facebooku napisao da mi jedino piva fali… Bila je iza stative, nije se mogla vidjeti.
Otkrio nam je Štefan uz smiješak…
Struja, truba, gitara...
I sada, nakon što ste stvorili sliku o Štefanu kroz njegov odnos prema nogometu, vrijeme je da tu sliku malo promijenimo. Na Hvaru se ne živi od nogometa, svi igraju iz ljubavi. Pa tako Štefan ljeti radi kao konobar u restoranu "Pinetta" u Starom Gradu, a zimi radi sa strujom.
Otac mu je električar, pa je od njega naslijedio ljubav prema zanatu, ali vještinu nije ispekao u školi. Naučio je kroz rad, bio je šegrt iskusnom meštru za kojeg je radio sve, od A do Ž. To je odličan način da se nauči raditi, pa Štefan, sada već iskusan električar, planira otvoriti i vlastiti obrt. Time će otok, koji muku muči s kroničnim nedostatkom kvalitetnih i poštenih meštara, postati bogatiji za meštra koji nije naučen ići linijom manjeg otpora… A mi o struji ne znamo ništa.
Taj pristup životu – kad nešto volim i želim, to sigurno i mogu – Štefan pokazuje i na drugim područjima. Ne samo u nogometu, za koji kaže da povezuje sve što ljudi rade na otoku, nego i kroz posao. Vidi se to i po njegovim ostalim hobijima…
U Starom Gradu glazba je tradicionalno jako važna, pa ne čudi što je Štefan završio glazbenu školu za sviranje trube. Dugo je svirao i u bendu s prijateljima iz mjesta. Zvali su se "Grupa Island", a tamo je svirao gitaru – naravno, svirati je naučio sam. "Island" je imao i dosta nastupa, po poznatim mjestima, od Parka mladeži, preko "O‘Hare" do dočeka olimpijaca.
Svirali su funk rock, obrade i autorske pjesme. To je trajalo do 2015., kada su se malo počeli raspadati. Poslovi, žene, fakulteti… Sve to erodira vrijeme potrebno za probe. No veseli što se u grupi opet javlja želja da počnu svirati, pa bismo Štefana, osim uz nogometne terene, mogli opet gledati i na glazbenim pozornicama.
Za kraj smo htjeli nešto bombastično, nešto zbog čega će svi na otoku govoriti o ovom članku, pa smo pitali Štefana…
Tko je najbolji igrač Forske lige?
– Tu su tri najbolja. Neću ih imenovati da izbjegnemo skandal na Hvaru. Prepoznat će se oni sami…
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....