Bitka i utrka s morem, vjetrom i ribom traje otkad je čovjeka. I danas je biti ribar težak posao, a kako je tek bilo prije stotinu i više godina? Pogled na tadašnje ribarske brodove i brodice sve kazuje.
"U ribara mokre gaće, za večeru ne zna što će" – pjesma je to posvećena teškom ribarskom životu u kojoj je puno toga izrečeno. Njima sat nije trebao da otkucava vrijeme, već da pokazuje na plimu i oseku te doba dana kada ribe najbolje grizu.
Stari jadranski ribari jedan po jedan tiho i neprimjetno su nestali iz naših obalnih i otočnih mjesta i luka. Ipak, ostala su sjećanja i uspomene. Bračko mjesto Sutivan i istoimena općina na sjeverozapadnom dijelu otoka odlučili su odati trajnu zahvalnost generacijama ribara bez kojih Sutivan nikada ne bi bio ono što jest. Na njihovu trudu i muci, licima izbrazdanim udarima bure i morskom solju te žuljevitim rukama i neprospavanim noćima, odgojene su generacije stanovnika Sutivana.
Svrha spomenika
U srcu stivanskog porta, njima u čast i sjećanje, postavljena je kamena kolona na kojoj je odložena "berita", odnosno kapa "francuzica", koju je jedan od nebrojenih ribara zaboravio na koloni prije ili nakon odlaska na more. Taj jedva primjetni znak postojanja upisan je sada u urbano tkivo Sutivana kao stalni podsjetnik na vremena koja su prošla i koja se ne mogu vratiti.
Čitava jedna tradicija, način života, način govora i ponašanja, način bivanja i interakcije s prirodom i društvenom zajednicom, način postojanja i preživljavanja, način privređivanja i ponekad, iako rijetko, uživanja, preselio se iz stvarnog u virtualni svijet. Iz svijeta svakodnevice u svijet uspomena.
– Rijetki će ovaj spomenik zahvalnosti zapaziti u svojoj šetnji rivom, a još rjeđi shvatiti njegovo značenje i poruku. A kako i očekivati od nekoga danas da shvati neizvjesnost i strepnju svakog odlaska na more, svakog podizanja parangala ili mreža, svakog zapasa i šijavanja, svakog bljeska pri dnu ili u krijesti vala, svakog opreznog pogleda u nebo i na horizont. Sreću svakog povratka u luku, ponekad s punim, a češće s polupraznim kašetama – pojasnio je Franjo Mlinac, ravnatelj Narodne knjižnice i novovjeki stivanski kroničar koji je čvrsto usidren u korijene svoga mjesta.
Na naš upit pa kakva je svrha ovakvog spomenika, Franjo Mlinac je odgovorio ovako:
– Upravo ta, da bude neprimjetan i priča svoju priču samo onima koji su pozvani da je čuju, onima koji su još u stanju prepoznati tragove i odgonetnuti obrasce mijena koji oblikuju svijet u kojemu živimo. U kojemu trebamo nešto banalno poput zaboravljene kape da bismo se otisnuli na put.
Spomenik koji potpisuje brački akademski kipar Đani Martinić izrađen je u sklopu projekta "Spomenica stivanskim ribarima", koji zajednički provode Narodna knjižnica, Općina Sutivan i Turistička zajednica uz financijsku podršku FLAG-a Brač.
Franjo Mlinac je i autor "Spomenice stivanskim ribarima", koja će biti završena i predstavljena u nadolazećem ljetu. Zahvaljujući njegovoj susretljivosti prvi smo zavirili u knjigu i izdvojili nekoliko zanimljivih činjenica i podataka.
Prosvjed protiv ‘migavica‘
Prvi pisani izvor o stivanskom ribarstvu datira iz davne 1743. godine. Zabilježen je u izdanju "Brač i njegovo pomorstvo" J. Gospodnetića, a vezan je uz spor ribara Hvara i Visa protiv konta Jerka Janka Marjanovića, koji je svojim tratama (mrežama) lovio u njihovim vodama. Iako je posada na njegovim brodovima bila stivanska, spor je nastao jer konte nije pretežito boravio u Sutivanu, što je bio uvjet za dobivanje prava na ribolov. Ovaj događaj ilustrira stroga pravila i važnost lokalne pripadnosti u ostvarenju ribolovnih prava.
Stivanski ribari žestoko su protestirali protiv korištenja mreža migavica danju na lovištima rezerviranim za noćni lov. Smatrali su ih "samovoljnom pljačkom mora" jer su uništavali riblju mlađ.
Njihov prosvjed urodio je plodom kada je Vlada Dalmacije 1830. godine donijela dekret kojim se upotreba migavice ograničila na milju od obale, što je praktički značilo zabranu. Upotreba mreže migavice je i danas, kao i u 19. stoljeću, vrlo sporna i strogo regulirana tema. Nije u potpunosti zabranjena, ali njezina je uporaba predmet stalnih debata i ograničenja.
U svojoj "Povijesti otoka Brača" D. Vrsalović navodi podatke da 1900. godine Sutivan ima 15 od 56 upisanih ribarskih čamaca na Braču, a 1911. godine 14 ribarskih brodova i 69 zaposlenih ribara. Ovi podaci svjedoče o važnosti ribarstva kao gospodarske grane u tadašnjem Sutivanu.
Prema zapisu u ljetopisu stivanskog župnika don Tome Ivanovića, devet ribara u leutu Ante Gvozdanovića uhvatilo je strašno nevrijeme kod uvale Deralo. Borili su se s valovima 10 sati i zavjetovali se svecima. Spašeni, ispunili su zavjet slušajući misu, što svjedoči o dubokoj vjeri i posvećenosti ribara svojim svecima zaštitnicima.
Prema "Izvještaju općinskog komiteta KPH Sutivan" iz svibnja 1943. godine, talijanska je vojska oduzela Stivanjanima ribarske brodove, ostavivši oko 40 ribarskih obitelji bez izvora zarade, a ostatak mjesta bez prehrane ribom.
Najpoznatija fotografija stivanskih ribara na kojoj potežu mrežu snimljena je 1953. godine, a nosi naziv "Dalmatinska elegija". Autor je znameniti fotograf Petar Jović, a ta je fotografija korištena na albumu "Još bi tija" Tomislava Bralića i klape "Intrade".
Zanimljivo je spomenuti i to da se u crkvici sv. Roka u Sutivanu čuva najstarija hrvatska maketa zavjetnog broda, izrađena 1819. godine. Radi se o maketi dvojarbolnog jedrenjaka tipa "brik", s križnim i sošnim jedrima, kojemu je na krmi upisana godina 1819. I to svjedoči o neraskidivoj povezanosti Sutivana s morem.
Jače od svega
Danas kada su u pitanju ribari, knjiga je spala na jedno slovo. Jedini aktivni profesionalni ribar u Sutivanu je Nedo Ivanović (39). Njemu je more i ribarstvo u genima. I otac, i nono, i barba... svi su bili ribari.
– Rođen sam u ribarskoj obitelji i nono me kao maloga vodio na more. Imali smo dvije koće i brod za migavicu. Nismo imali ni polja ni vinograda. Odmalena sam želio završiti školovanje koje će me vezati uz more te nastaviti porodičnu tradiciju. Taj moj dječački san postao je stvarnost – kazao je Nedo Ivanović, koji je diplomirao na Sveučilišnom odjelu za studij ribarstva – smjer morsko ribarstvo u Splitu.
S ribarskom diplomom magistra ribarstva u džepu vratio se u Sutivan, gdje je tri godine ribario, a potom je dobio posao stručnog suradnika na Institutu za oceanografiju u Splitu. Radio je na tim poslovima šest godina i stekao puno znanja i iskustva u izravnim kontaktima s ribarima diljem naše obale.
Međutim, zov rodnoga mjesta, mora i ribolova bio je jači od svega. Nedo se odlučio vratiti, u Sutivanu je zasnovao obitelj i dobio kćer. Kupio je plastični brod dug 6,75 metara koji pokreće motor jakosti 40 kilovata. Nazvao ga je Lara-Marija, po imenu svoje kćeri. Brod je opremljen mrežama stajaćicama, što znači da lovi bijelu ribu te glavonošce kao što su sipa i hobotnica.
Svaki dan je na moru, a spriječiti ga mogu samo loše vremenske prilike. Ustaje u 4 sata ujutro, pola sata kasnije već je u brodu i onda kreće u pravcu pošte dignuti mreže, a one su najčešće potopljene uokolo Šolte, Drvenika i Hvara. Do njih mu treba dva do dva i pol sata vožnje. U Bračkome kanalu, ispred njegova Sutivana, tvrdi, sve je manje ribe. Najčešće u ribolov odlazi sam. Ima vitlo uz pomoć kojega podiže mrežu iz mora.
Svu ulovljenu ribu proda odmah na brodu. Njemu ne trebaju otkupne stanice.
– Hvala mojim Stivanjanima koji mi na taj način pomažu u mome poslu. Oni znaju što je riba i vole dobru, ponajčešće oboritu ribu – veli Nedo, koji zajedno sa svojim ocem drži restoran, tako da u ljetnoj sezoni riba uglavnom završi na stolovima gostiju.
Sedam kilometara mreža
Doznali smo da ima šest-sedam kilometara mreža različitih vrsta, a koristi ih sukladno zakonima i dozvolama. Smatra da bi kontrole i inspekcijski nadzori na moru trebali biti učestaliji pa bi i krivolovaca bilo manje. Mreže ne krpa jer nema vremena, ali ima osobu koja to radi.
Na upit može li se živjeti od ulova, dobili smo ovakav odgovor:
– Uz veliki trud i veliku ljubav može se solidno živjeti. Oni koji krenu u profesionalne ribarske vode moraju biti spremni na mnoga odricanja. Mladima poručujem da moraju biti uporni, uvijek će biti praznih, ali i punih mreža. Svi smo mi nezadovoljni kada se s mora vraćamo bez ulova, ali to ubrzo zaboravimo kada stigne dobar ulov.
Težak je ribarski posao, iziskuje velike žrtve i odricanja. Usprkos svemu tome, ja ga ne bih ni za što mijenjao. Naprosto ne mogu sebe zamisliti u nekom drugom poslu – zaključio je Nedo Ivanović, jedini aktivni stivanski profesionalni ribar.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....