Možete li trčati 5 km po neravnom, nepredvidivom terenu? A 10? A 24? Možete li to sve odraditi u dva dana? Još kimate glavom gore-dole? Svaka čast!
Možete li svaku od tih dionica proći i ako ima raznih prepreka koje će testirati svaki dio vašeg tijela i uma? Možete? Svaka čast. Spremni ste kao Viking.
A možete li to sve napraviti zatvorenih očiju? Da. Pitali smo što smo pitali. Možete li prijeći ukupno 39 km s preprekama po krškom terenu, zatvorenih očiju?
Frodo i Sam
Postoji čovjek koji može. Šveđanin koji je većinu svog života proveo kao Hans Löfdahl dok mu se nije dogodilo nešto od čega vam se koštana srž naježi. U svojoj 39. godini, gotovo preko noći, Hans je postao slijepac. I mnogima bi to bio zadnji stadij evolucije. No Hans nije mnogi. Hans nije niti rijetki. Hans je jedinstven.
Iz ponora u koji ga je životna tragedija gurnula izvukao se tako što je odbio biti samo slijepac i postao jedna od najinspirativnijih osoba koje smo u životu sreli. Hans je postao Slijepi Viking.
No uz Hansa smo upoznali još jednu od najinspirativnijih osoba koje smo sreli. Christoffer Andersson, Hansov vodič tijekom utrka. Da. Čovjek trči sa Slijepim Vikingom, prođe sve što prođe i Hans, Christoffer je Hansove oči. Hans je zasigurno jedan od mentalno najsnažnijih muškaraca koje znamo, no Christoffer, taj je čovjek jedan od najplemenitijih.
Sebe izložiti takvoj muci kako bi pomogao nekome drugome ostvariti svoje snove, i to dok si cijelo vrijeme u pozadini i dobivaš apsolutno nula pažnje. Hans bi za usporedbu mogao biti Frodo iz "Gospodara prstenova", njegova rijekta bolest retinitis pigmentosa mogla bi se onda gledati kao prsten, a Christoffer bi u toj priči bio Sam, netko tko ne može nositi prsten, ali je ključan za život nositelja prstena.
Primijetili smo ih na Spartanu u Hvaru i kad smo pročitali "trkač vodič" na Christofferovim leđima, mislili smo da je on "zec" koji, osim što podiže tempo utrke, pokazuje trkačima kuda idu. Da nam prijatelj i vodič nije rekao - "ma tu ti je neki slipi lik koji trči, taj vodič je vjerojatno njegov vodič" – možda bismo zbog vlastite zablude propustili pogledati u oči dvojici gospode koji su dokaz da rad na sebi nikada nije gotov, ali i da rad na sebi često uključuje pomaganje drugima.
Dogovorili smo se s njima naći popodne nakon utrke, vratili se u Hvar, sjeli u Park i primijetili da Hans na nosu ima ranu…
Kako je došlo do ozljede nosa? To nisi imao ranije danas, zar ne?
– Posvađao sam se s jednom kantom. Kanta je pobijedila!
Odabrao život
Ispričaj mi svoju životnu priču. Želim je podijeliti s ljudima u Hrvatskoj.
– Prije šest godina dijagnosticirana mi je očna bolest koja se zove retinitis pigmentosa. To je progresivna bolest oka s kojom se čovjek najčešće rađa, a obično se već u ranoj dobi počinju pojavljivati znakovi oštećenja vida. Međutim, u mojem slučaju u samo dva tjedna izgubio sam 60 posto vida i ubrzo posao slijep.
Bio je to ogroman šok, svojevrsna trauma. Nakon toga uslijedilo je više od godinu dana borbe sa samim sobom. Bio sam u teškoj depresiji, prolazio kroz najmračnije razdoblje života i razmišljao čak i o samoubojstvu. Nisam mogao pronaći odgovor na pitanja tko sam i što još mogu dati ovome svijetu. Nisam mogao nastaviti raditi svoj posao. Doslovno sve u mojem životu moralo se promijeniti u nekoliko tjedana.
Nakon otprilike godinu i pol do dvije godine depresije našao sam se na životnom raskrižju. Shvatio sam da, ako želim nastaviti živjeti, moram ponovno početi istinski živjeti. Druga je mogućnost bila završiti sa svime jer više nisam mogao podnijeti takvo stanje.
Odabrao sam život. Oduvijek sam se bavio nekim sportom i želio sam se ponovno početi baviti sportom. Htio sam ponovno prihvatiti samoga sebe. Zato sam počeo tražiti sport koji bi za mene osobno predstavljao najveći mogući izazov. Nešto za što nitko ne bi pomislio da slijepa osoba može ili treba raditi. Tako sam otkrio utrke s preprekama. Njima se bavim posljednje dvije godine.
Samo dvije godine? Kojim si se sportovima prije bavio?
– Igrao sam nogomet i hokej na ledu.
Je li Spartan jedino natjecanje na kojem nastupaš?
– Nije. Postoji i organizacija World Obstacle, koja je ove godine održala svoje posljednje svjetsko prvenstvo u Irskoj prije prelaska pod organizaciju UIPM-a. Ovo mi je tek drugi Spartan. Ranije ove godine nastupio sam na Svjetskom prvenstvu Spartan Para u Finskoj.
Vatra nije problem
Gdje ti je bilo teže, u Finskoj ili ovdje na Hvaru? Jesu li prepreke uvijek iste?
– Prepreke su uglavnom iste, a razliku čine vremenski uvjeti i teren. Ovdje je teren bio iznimno zahtjevan. Na Hvaru smo trčali utrku Beast i mogu samo reći – pokušajte je proći s povezom preko očiju!
Beast je utrka od 21 kilometra?
– Da, ali ova je bila duga 24 kilometra. Meni sama udaljenost nije problem. Najteži je teren kada ne vidiš. Trčali smo uz litice pokraj mora, penjali se po planinama, a posvuda je bilo kamenja i stijena. Teren je bio iznimno težak. Ne znam funkcionira li Spartan uvijek tako, ali čovjek koji je postavio ovu stazu isti je onaj koji je postavljao stazu u Finskoj. Zato su prepreke bile jednake.
U natjecanjima organizacije World Obstacle neke se prepreke ponavljaju, ali organizatori se međusobno natječu i u osmišljavanju novih prepreka. Tako natjecanja postaju sve zanimljivija.
Jesi li preskočio i vatru na kraju utrke?
– Jesam, ali vatru zapravo ne smatram preprekom. To je više za fotografiranje. Lijepo izgleda kada trčiš s vatrom iza leđa, ali nije prava prepreka. Samo je prekoračiš.
Što ti je onda bilo najteže?
– Teren. Sto posto.
Znaš li za još nekoga tko je slijep i sudjeluje u ovakvim utrkama?
– Ne znam za drugu slijepu osobu, ali ovdje je još jedna natjecateljica s oštećenjem vida iz Ujedinjenog Kraljevstva.
Mnogo toga radi sam
Volio bih se vratiti na tvoju životnu priču. U samo dva tjedna izgubio si velik dio vida, što je jedna od najšokantnijih stvari koje sam čuo. Kako si se nosio s time na početku? Sjećaš li se trenutka kada si odlučio nastaviti živjeti? Što te navelo na tu odluku?
– Mislim da su presudile dvije stvari. Prva je bila to što sam se previše bojao oduzeti si život. Druga je bila to što nisam smatrao da bi to bilo pošteno prema mojoj obitelji.
Ovo je jedini trenutak tijekom cijelog razgovora u kojem se u Hansovoj energiji osjetila promjena. Osjetili su se strah i tuga, ali samo na trenutak. I što je najviše vrijedno divljenja, ne za sebe, već za one kojima bi njegov odlazak ostavio vječnu ranu.
Imaš li braće ili sestara?
– Imam mlađeg brata.
Ima li i on problema s vidom?
– Ne, zdrav je. Ja sam jedini u obitelji s tom bolešću.
Koliko te obitelj podržava? Koliko su se tvoji odnosi s ljudima promijenili nakon što si izgubio vid?
– Moja je obitelj, naravno, i dalje uz mene. Ali postoji jedna dobra izreka na engleskom koja se svodi na to da su ljudi sasvim spremni prihvatiti tuđi invaliditet sve dok on ne utječe na njih same. Dok njih osobno ne pogađa, nemaju nikakav problem s time.
Na koji način tvoja sljepoća utječe na druge ljude?
– Trebam pomoć u određenim stvarima, iako zapravo mnogo toga mogu napraviti sam. Primjerice, kada sam na mjestu s mnogo ljudi, volim se brzo kretati. Mogu koristiti bijeli štap i samostalno hodati, a kod kuće u Švedskoj imam i psa vodiča. Dakle, mogu se kretati sam, ali frustrira me što sam tada spor. Ako me netko primi za ruku i vodi, možemo se kretati mnogo brže. Naravno, više ne mogu voziti automobil. Trebam pomoć i kada idem u veću kupnju namirnica.
Sponzor plaća utrku
Postoje li aplikacije ili uređaji koji ti olakšavaju svakodnevni život? Primjerice, nešto što može pročitati tekst umjesto tebe?
– Da, koristim dosta tehnoloških pomagala, posebno glasovne funkcije. Mogu govoriti svojem telefonu, a on zapisuje ono što izgovorim. Isto tako, telefon mi može naglas pročitati poruke koje primim. To mi je vrlo korisno.
Koliko dugo ostaješ na Hvaru nakon utrke?
– Došli smo nekoliko dana prije utrke.
Jeste li došli ranije kako biste upoznali teren?
– Da, a imam i jednog vrlo ljubaznog sponzora koji mi je omogućio ovo putovanje.
Tko ti je sponzor? Slobodno ga spomeni.
– Nije riječ o tvrtki nego o starom prijatelju. Zove se Uwe.
Drago mi je što imaš takvu podršku. Zanima me i tvoj nadimak, Slijepi Viking (The Blind Viking). Kako ljudi reagiraju na njega? Koliko imaš pratitelja na Instagramu?
– Tek sam nedavno počeo koristiti Instagram. Mislim da imam oko 800 pratitelja. Zanimljivo je da nadimak Slijepi Viking uopće nije bio moja ideja. Prošle godine, na Europskom prvenstvu u Portugalu, kada sam ulazio u prostor natjecanja, službeni spiker najavio me riječima: „A evo nam i Slijepog Vikinga!" Nakon toga prijatelji su me počeli zvati Slijepi Viking. Pomislio sam da bi to možda zaista mogao biti moj nadimak.
Što natjecatelji Spartana rade nakon završetka utrka? Primjerice, kako provodite večeri?
– Mislim da se mnogi jednostavno druže i razgovaraju o utrkama s preprekama.
Nadali smo se čuti o slavljima dostojnima Valhalle, ali izgleda da se sportaši koji se iscrpe tijekom dana trebaju dobro odmoriti između utrka te da im je prioriter testirati vlastitu izdržljivost na kršu, ne za šankovima.
Mogao bi se izgubiti ili ozlijediti
Zanimalo nas je kako čovjek odluči biti vodič slijepom trkaču s preprekama pa smo se okrenuli Christofferu.
Kako ste se vas dvojica upoznali? Jeste li bili prijatelji i prije natjecanja ili je vaš odnos započeo kroz sport?
– Danas nas smatram prijateljima, ali u početku je bilo drukčije. Hans je imao problema s pronalaženjem ljudi koji bi trčali s njim. Naime, kada vodiš slijepog trkača, moraš biti uz njega tijekom cijele utrke. On ne može jednostavno sam trčati jer bi se mogao izgubiti ili ozlijediti.
Jesi li umoran nakon današnje utrke?
– Pomalo jesam. Mislim da sam možda čak i umorniji od Hansa, ali na drukčiji način. Hans je fizički iscrpljen, a uz to prolazi kroz nalete adrenalina i straha, primjerice kada trčimo uz litice. Moj je posao više mentalno zahtjevan. Moram biti potpuno koncentriran, stalno pratiti gdje se Hans nalazi, gdje sam ja i što je ispred nas. Moram mu govoriti gdje su prepreke, upozoravati ga na veliko kamenje koje treba prekoračiti, na mjesta na kojima bi se mogao spotaknuti i usmjeravati ga kako bi sigurno prošao stazu.
Koliko ste fizički blizu jedan drugome tijekom trčanja?
– To ovisi o terenu. Ponekad ga pustim da trči potpuno slobodno. Primjerice, kada smo na cesti, dovoljno je da mu glasom dajem upute i on može samostalno trčati. Međutim, kada smo na zahtjevnom terenu, primjerice uz litice, držim ga za ruku. Tada smo doslovno rame uz rame kako bih mu mogao pružiti potporu. Zato nam je obojici veliko olakšanje kada dođemo na otvorenu ravnicu ili cestu. Tada se možemo opustiti i jednostavno uživati u trčanju. Kada je teren zahtjevniji, sve postaje mentalno mnogo napornije za obojicu.
Nadahnuće ljudima
Ti si zapravo poput suvozača u reliju, onoga koji čita kartu i govori vozaču kamo treba ići. To je vrlo zahtjevno. Kako si odlučio prihvatiti se takvog zadatka?
– Hans me početkom ove godine pitao želim li biti njegov vodič i pokušati s njim nastupiti na nekoliko natjecanja u Švedskoj. Rekao sam mu da možemo pokušati, da bi to moglo biti zanimljivo iskustvo. Međutim, nisam mu želio obećati da ću uvijek biti dostupan i da ću ga moći pratiti na svim natjecanjima.
U travnju smo zajedno otišli na dva lokalna natjecanja u Švedskoj. Bila su to jednodnevna putovanja. Iskustvo mi je bilo zanimljivo, a stekao sam dojam da mi Hans vjeruje, kako u moju sposobnost vođenja, tako i kao osobi. Pomislio sam da bi sve to mogla biti prava avantura. I zaista je tako ispalo. U svibnju smo bili u Španjolskoj, u kolovozu u Irskoj i Finskoj, a sada smo ovdje na Hvaru.
Za mene je to posao koji zahtijeva mnogo truda, ali istodobno je i nešto što mi obogaćuje život. Posebno mi je lijepo vidjeti kakav utjecaj Hans ima na ljude. Ljudi mu prilaze, zahvaljuju mu na onome što radi i govore mu koliko ih inspirira. Sama činjenica da je odlučio baviti se nečim što voli i što želi raditi nadahnjuje mnoge ljude. Osjećam se privilegiranim što mogu biti makar mali dio te priče.
Realno gledajući, ti si ogroman dio te priče…
– Hvala ti. Ipak, još uvijek radimo na tome da Hans ima više vodiča na raspolaganju. On se želi natjecati češće nego što ga ja mogu pratiti. Zato pokušavamo pronaći još nekoliko ljudi koji bi mu mogli pomagati. Već imamo neke druge vodiče, a sljedeći mjesec u Grčkoj će ga, primjerice, pratiti jedan Nijemac.
Cristoffer je očito iznimno skroman čovjek jer sam o sebi nije previše pričao, ali se Hans ubacio u priču i rekao da ga je Christoffer vodio do četiri zlatne medalje na Europskom prvenstvu. I to je sve ostvareno ove godine.
Koje su to bile discipline? Pet, deset, 21 kilometar?
– Bile su to ekipni kros, kratka staza, standardna staza i sprint na 100 metara.
Sprint na 100 metara? To je ono što se sada održava ovdje na Hvaru?
– Da.
Mišićna memorija
Kako je uopće moguće da slijepa osoba trči takav sprint i prolazi prepreke?
– Ta je staza uvijek jednaka, bez obzira na to gdje je postavljena. Zato sam je već usvojio svojim tijelom. Mogu brojiti korake, a Christoffer mi govori što slijedi. Primjerice, kaže mi da sada dolaze karike ili da je ispred mene visoki zid.
Dakle, cijelu si stazu zapamtio u glavi?
– Da, riječ je o mišićnoj memoriji.
To je nevjerojatno impresivno. Imate li snimku na kojoj se vidi kako to radiš?
– Imamo snimku iz Irske.
Pogledali smo snimku čovjeka koji bez straha skače i penje se preko prepreka koje mnogi ljudi sa zdravim očima mogu samo gledati. Iako on inzistira da to nije impresivno jer mu treba više od dvije minute za stazu koju zdravi elitni natjecatelji prijeđu u 20-30 sekundi, gledajući tu snimku glavom nam se samo vrtjela misao: "Ljudi se dijele na one koji mogu i one koji ne mogu. Svak sam izabere u koju skupinu spada."
Nadamo se da će vas upoznavanje ovo dvoje Šveđana uvjeriti da možete… Možete što? Sve. Apsolutno sve što možete zamisliti. I više od toga. Nekada se samo treba baciti kroz tamu. Svjetlo uvijek čeka s druge strane. A ako i nije tamo, nema straha. Vi ste to svjetlo. Ako to zaboravite, sjetite se da tamo negdje postoji Slijepi Viking koji skače kroz tamu i svijetli svojim primjerom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....