"Vatrogastvo ću živjeti do svog posljednjeg daha", tim se riječima, nakon 30 godina radnoga staža, vatrogasac Tonči Dragičević Gabelot iz Supetra oprostio od svojih kolega i članova Dobrovoljnog vatrogasnog društva i otišao u zasluženu mirovinu.
S obzirom na to da u Supetru ima dosta obitelji prezimena Dragičević, prepoznaju se po nadimcima, kao što je i Gabelot, dok je Tonči za vatrogasce jednostavno Gabo i na to im se ime odaziva.
Tijekom svojeg dugog i predanog vatrogasnog puta Tonči Dragičević obnašao je brojne odgovorne dužnosti unutar društva, a posebno se istaknuo kao dugogodišnji zamjenik zapovjednika DVD-a Supetra.
Sve je počelo 1987. godine, kad je nakon odsluženja vojnog roka pristupio kao dobrovoljni član vatrogasnom društvu. Bile su mu 22 godine i od tada je nerazmrsivim nitima ostao vezan uz vatrogastvo. Hrabro je išao na brojna požarišta i druge vatrogasne intervencije.
Školovanje i obuka
U povijesti supetarskog DVD-a ostat će upamćen kao prvi profesionalni vatrogasac. Dogodilo se to 2002. godine, nakon što je prethodno morao završiti školovanje i obuku za to zahtjevno zanimanje. Danas je u društvu 18 profesionalnih vatrogasaca, što najbolje svjedoči koliko je to kvalitetan iskorak u svakom smislu.
Naš je sugovornik autentični svjedok toga vremena. Sjeća se da je bilo godina kad su na raspolaganju imali "tamić" s pumpom, nekoliko starih cisterni marke FAP i TAM te staru cisternu Deniss. S tim skromnim sredstvima, ali s velikom voljom, srčanošću i hrabrošću, ulazili su u bitke s vatrenom stihijom. Znali su po nekoliko dana ostajati na požarištu i spavalo se u šumi.
Veliki preokret i snažan iskorak dogodio se 1994. godine, kad je društvo uspostavilo tijesnu suradnju s vatrogasnom udrugom "Operacija Florijan" iz Velike Britanije.
– Od njih smo naučili – prisnažio je Tonči Dragičević – da vatrogastvo nije samo hrabrost i snalažljivost, nego i znanje, oprema i međunarodno prijateljstvo. Taj je trend nastavljen pa društvo raspolaže respektabilnom opremom i tehnikom, koju čini 11 vozila za sve namjene. Među njima su i autoljestve visoke 32 metra.
U sjećanje su mu se urezala dva velika požara, i to 2011. godine, kad je vatra zahvatila površinu od 5600 hektara i kad je u opasnosti bio samostanski kompleks u Pustinji Blaca, te požar iz 2003. godine, koji se proširio na površinu od 4500 hektara.
Ipak, najteže su ga pogađale intervencije u prometnim nesrećama, pogotovo ako je bilo teže ozlijeđenih ili smrtnih slučajeva. To je nešto, veli supetarski vatrogasac Gabo, što te emocionalno teško pogodi. Te slike ne blijede lako iz sjećanja.
U lanjskoj godini supetarski vatrogasci imali su 510 intervencija i sve su odradili vlastitim snagama, bez pomoći vatrogasnih snaga s kopna. Tako je to već godinama.
– Imamo vrhunski osposobljene i educirane vatrogasce. Sprega je to iskustva i mladosti koja uz suvremenu tehniku daje izvanredne rezultate. Za pomoć s kopna trebaju sati i sati čekanja, a požar nikoga ne čeka. Štoviše, mali požar ubrzo postane veliki – objasnio je dugogodišnji zamjenik vatrogasnog zapovjednika.
Analiza intervencija
Što radi vatrogasac kad nije na intervenciji? Što sve ulazi u opis posla? – upitali smo friškog vatrogasnog umirovljenika.
– Radimo mi puno toga što ljudi ne znaju. U postrojbi imamo vatrogasne vježbe i razna predavanja. Analiziramo neke intervencije, pogotovo teže, pa zajedno proučavamo što smo dobro odradili, što je moglo bolje... Mi zaista učimo kroz posao i na svakoj intervenciji naučimo nešto novo – kaže Gabo.
Njegovo iskustvo, smirenost u najtežim trenucima, operativna sigurnost i osjećaj odgovornosti ostavili su dubok trag u radu postrojbe.
– Kad sam počeo raditi kao mladi profesionalni vatrogasac, bio sam u ekipi koju je vodio zamjenik vatrogasnog zapovjednika i voditelj smjene Tonči Dragičević. Od njega sam puno toga naučio. Mogu kazati da je i meni i drugim vatrogascima bio uzor i istinski mentor. Bio je autoritet među kolegama i primjer mlađim generacijama vatrogasaca. Zaista nam je bila čast i zadovoljstvo raditi s njime – riječi su kojima je rad Tončija Dragičevića opisao Nikola Martinić Dragan, sadašnji zapovjednik DVD-a Supetra.
A da je to tako, najbolje svjedoče nagrade koje su mu uručene na svečanoj skupštini održanoj prije nekoliko dana u prigodi 75. obljetnice osnutka i djelovanja DVD-a. Tako je od Hrvatske vatrogasne zajednice dobio Veteransko vatrogasno priznanje i Spomenicu za 30 godina aktivnog djelovanja u vatrogastvu.
Matično društvo nagradilo ga je zahvalnicom i medaljom, a primio je i jedno međunarodno priznanje. Zahvalnicu mu je, naime, uručio Michael Doherty, predsjednik organizacije "Operacije Florijan" iz Velike Britanije.
Njegovi kolege vatrogasci priredili su mu ispraćaj dostojan njegove karijere, svečanim postrojavanjem cijele vatrogasne postrojbe ispred Vatrogasnog doma, uz zvuk vatrogasnih sirena i upaljena plava rotacijska svjetla svih vatrogasnih vozila. Tom prigodom uručili su mu kacigu s potpisom svih vatrogasaca. Bio je to trenutak snažnih emocija, kad je Tonči Dragičević Gabelot iz aktivne službe otišao ravno u – vatrogasnu legendu.
– Drago mi je da se ovaj trenutak dogodio u godini kada slavimo 75. obljetnicu postojanja našega društva. Odlazim zadovoljan i zbog toga što je 2022. godine naše društvo konačno dobilo svoj Vatrogasni dom, a to je bio san mnogih generacija supetarskih vatrogasaca.
Ipak, najviše me vesele usmena priznanja koja dobivam od svojih kolega, te od znanih i neznanih osoba kojima sam svojim intervencijama pomogao – veli skromni i samozatajni supetarski vatrogasac. On je u praksi pokazao ono što krasi najbolje vatrogasce, a to su odgovornost, hrabrost, spremnost na odricanje i nesebičnu pomoć drugima.
Nastavak tradicije
U supetarskom DVD-u ljubav prema vatrogastvu ne uči se samo iz knjiga i priručnika, ona je nasljedna. Nije rijetkost da ima obitelji u kojima i po tri generacije dijele istu kacigu. To nam je najbolje posvjedočio naš sugovornik svojim primjerom. Njegov pokojni otac Jerko bio je vatrogasac i jedan od 39 utemeljitelja supetarskog DVD-a. Tu ljubav prenio je na njega i brata Šimicu.
Nadalje, prvi supetarski profesionalni vatrogasac ima dva sina, Ranka i Antonija, obojica su položila ispite za vatrogasce i, kao dobrovoljci, odazivaju se na svaki poziv.
I njegov trogodišnji unuk na najboljem je putu da nastavi tradiciju jer se, tvrdi nono Tonči, u dnevnom boravku stalno igra s njegovom vatrogasnom kacigom i ne daje ju nikome iz ruku. Po svemu sudeći, i on će završiti u vatrogascima i tako nastaviti obiteljsku tradiciju. U njegovoj obitelji vatrogastvo nije samo poziv, nego i način života.
Gabo je čovjek koji je vatrogastvu dao čitav svoj radni vijek. Na naš upit što bi preporučio mladima, odgovorio je ovako:
– Imaju suvremenu tehniku i vozila i neka se neprestano usavršavaju i vježbaju te stečena znanja prenose na generacije koje dolaze. Želim im što više vježbi, a što manje intervencija. Neka grade snažni timski duh jer je on zaštitni znak svake uspješne vatrogasne postrojbe. Vatrogastvo je vrlo častan poziv, koji moraš imati u srcu i voljeti ga.
U trenucima rekreacije Tonči se sa svojim sinom Rankom, najpoznatijim bračkim visokogorcem i planinarom, zna popeti na Dinaru, čiji se vrh uzdiže prema nebu više od 1800 metara. To najbolje svjedoči da je u punoj fizičkoj spremi i kondiciji.
– Ako ustrebam mojim vatrogascima, na njihov poziv, eto mene odmah. Znate, jednom vatrogasac – uvijek vatrogasac – zaključio je na kraju razgovora prvi umirovljeni supetarski profesionalni vatrogasac.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....