"Gospa Bolska – ukazanje na Bolu 1946." naziv je knjige koja je, nakon više desetljeća čekanja, premijerno predstavljena u teatrinu "Dva ferala". Knjiga je nastala prema dnevniku, zapisima i sjećanjima Božidara Jakšića, na temelju kojih je bilo moguće rekonstruirati tijek događaja te burne 1946. godine. Sve je to radio iz ljubavi prema svom mjestu, vjeri i istini.
Svoju privrženost Gospi i njezinim ukazanjima platio je četverogodišnjim strogim zatvorom.
Koliki interes i danas vlada u Bolu o tom događaju, najbolje svjedoči broj posjetitelja jer se tražila stolica više. Knjiga je izdana u povodu 80. godišnjice bolskih ukazanja i 20. godišnjice smrti Božidara Jakšića. Urednik knjige od 375 stranica je Stipe Karmelić Rade, a izdavač je "Hrvatska čitaonica" Bol.
Knjigu je predstavio znanstvenik dr. Josip Vrandečić, bračke gore list, koji je istaknuo:
"Ova knjiga ništa ne skriva, ona dira do srži. Iz nje se vidi da na događaje Boljani odgovaraju na različite načine. Neki vjeruju, neki ne vjeruju. Vide se i dominikanci koji su međusobno podijeljeni, a neki vidioci su kasnije i negirali vlastita viđenja", zaključivši kako špilja više ne postoji, ali knjiga je novo ukazanje i vrijedno djelo ne samo za Bol, nego i našu širu zajednicu.
Dominikanac i bolski župnik fra Ante Kazoti kazao je kako Božidar Jakšić nije uspio za života dočekati svoju knjigu, ali je iza sebe ostavio dragocjeno svjedočanstvo, koje će nastaviti govoriti budućim naraštajima. O knjizi je još govorio dr. don Josip Mužić, ulomke je čitala književnica Maja Brajko Livaković, a više pobožnih pjesama otpjevao je župni zbor.
A evo o čemu je riječ. Koncem lipnja 1946. godine proširio se glas da se u špilji iznad Bola, a vidioci su najčešće bila djeca, ukazuje Gospa. Ukazanja su bila svakodnevna i trajala su do kraja rujna iste godine. Najčešća poruka bolskih ukazanja bila je: "Molite za obraćanje grešnika. Uvijek molite."
Početkom srpnja Božidar Jakšić stigao je na ljetne praznike iz Zagreba, u kojemu je studirao na Tehnološkom fakultetu. Čuvši za ukazanja, svakodnevno je sa svojim prijateljima odlazio do špilje, a broj hodočasnika iz dana u dan bio je sve veći. Dolazili su Bračani iz svih mjesta, Hvarani sa svojim brodicama, kao i vjernici s kopna. Jednom je spontano krenula procesija u kojoj je bilo više od 500 vjernika.
Špilja se nalazila uz sjevernu stranu ceste koja vodi od Bola do Gornjega Humca. U nju se moglo ući kroz procijep dužine oko pet metara, a širine oko sedamdeset do osamdeset centimetara, na mjestima širine samo tridesetak centimetara, nakon kojeg je bilo proširenje u kojem su se mogle smjestiti tri do četiri odrasle osobe ili petero do šestero male djece. Špilja je zbog uskog i dugog ulaza bila tamna.
Božidar je ubrzo preuzeo ulogu glavnog "špikera", a prije njega to su radili drugi. Budući da osim djece koja su imala viđenja nitko drugi nije mogao ući u špilju, Božidar je stajao na ulazu u špilju i prenosio djeci pitanja, a djeca su ista pitanja postavljala Gospi, Isusu, svecima, anđelima ili vragovima s kojima su komunicirala te su odgovore davala špikeru, koji ih je potom prenosio okupljenima oko špilje.
Kažu da je na događanja u Bolu te godine upozorio i sam Tito u svom govoru u Splitu, a u Bol je poslana i jedna topovnjača, privezana uz rivu, najvjerojatnije sa zadaćom da pokuša odgonetnuti postoje li kakvi komunikacijski signali između Crkve i vjernika.
Ubrzo je vlast rekla dosta i 25. kolovoza 1946. godine uhitila Božidara Jakšića pod optužbom za kaznena djela protiv naroda i države. Narodni sud osudio ga je na četiri godine lišenja slobode s prinudnim radom. Uz njega osuđene su još tri osobe: Dinko Soljačić na dvije godine, Franko Serventi na jednu godinu i Zdenka Karmelić na šest mjeseci, svi uz prinudni rad.
Božidar Jakšić svoju je kaznu odslužio uglavnom u najstrožim zatvorima u Lepoglavi i Staroj Gradiški, i to često u samici. Pisao je kako je uz težak rad morao podnositi fizička i psihička maltretiranja, isljeđivanja i terapiju preodgoja. Pričao je kako je iz zatvora izišao točno na onaj dan koji mu je Gospa davno prije objavila.
"Svima sam sve oprostio", više je puta kazao osuđenik Božidar.
Nakon povratka u Bol s Božidarom je malo tko želio komunicirati. Zbog toga je sa svojom djevojkom, a poslije suprugom Anicom, otišao u Varaždin, zasnovao obitelj i dobio troje djece.
Ipak, 1973. godine vratio se u svoj Bol i zaposlio u hotelijerskoj kući "Zlatni rat" na poslovima ozelenjivanja, a poslije i kao kadrovski direktor.
Prilikom proširenja i asfaltiranja ceste Bol – Gornji Humac 1976. godine špilja ukazanja uništena je eksplozivom.
Božidar je imao naum izdati knjigu sa svojim dnevnicima i sjećanjima 2000. godine, ali u tome nije uspio pa je primjerak poklonio Stipi Karmeliću Radi sa zamolbom da to on učini.
"Neizmjerno sam sretan što sam uspio ispuniti želju Božidara Jakšića. Vjerovao je u ukazanje Gospe Bolske, a doživio je četiri godine strogog zatvora. Vjerovao je da će objaviti knjigu o bolskim ukazanjima 2000. godine i evo je 2026. godine napokon pred nama", kazao je urednik Stipe Karmelić Rade, koji je prve primjerke knjige uručio Božidarovoj djeci Sunčani i Domagoju.
Iako uzbuđeni događajem i emocijama, ispričali su nam kako im njihov otac o svojoj teškoj sudbini nikada nije pričao sve dok nisu krenuli u srednju školu. Želio ih je sačuvati od neugodnosti i stresova te im omogućiti bezbrižno djetinjstvo. Međutim, dobro se sjećaju kako je policija, odnosno Udba, znala zalaziti u njihovu kuću. Kao djeca nisu smjeli ići u crkvu, niti pozdraviti, a kamoli porazgovarati sa župnikom. Živjeli su tada u mjestu Vinici, u Varaždinskoj županiji.
"Ponosni smo na svoga oca", kazali su uzbuđenim glasom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....