Kad joj život da limune, ona... uđe u autobus i napravi novu karijeru!
Upravo tako bi se mogla opisati životna filozofija Anite Drlje, žene koja je, nakon što je završila Pomorsku školu i prošla gotovo sve poslove koje ima prosječna kvartovska ulica: trgovine mješovite robe, prehrana, kladionice (vjerojatno zna sve kvote napamet) i – naravno – ugostiteljstvo.
Jer što je hrvatska radna biografija bez barem jedne sezone konobarenja? Ali onda se dogodio preokret! Njezin brat, profesionalni vozač autobusa i po svemu sudeći glavni obiteljski logističar, bacio je jednu od onih rečenica koje mijenjaju živote: "Aj ti vozi autobus." I eto nje – danas kontrolira karte u splitskom "Prometu", a uskoro će možda kontrolirati i – cijeli autobus!
Prijava na posao bila je jednostavna: srednju školu – ima, B kategoriju – ima, iskustvo – tko ga šiša, volja – itekakva! Kao da ide na festival, a ne na jutarnju smjenu u šest ujutro. Već mjesec dana Anita paradira po autobusima s karizmom FBI agenta i rečenicom: "Karte, molim!" koja izaziva više stresa nego porezna inspekcija, a ženama zainteresiranim za ovaj posao ima poručiti samo jedno - jedna žena može sve, i voziti autobus i pilotirati i raditi što god hoće!
- Moj radni dan započinje uglavnom u 6:15 ujutro i traje do 14:15 poslijepodne. Naravno, ujutro prvo dođem do ureda kako bih se vidjela s voditeljem, uzmem nalog, dakle aparatić s kojim kontroliram autobusne karte, zatim krećem na teren. Svaki dan druga radna jedinica, dakle različite autobusne linije i samim time je svaki dan drugačiji i interesantan - objašnjava nam Anita.
Anita se još uhodava u posao, ali kaže da je uvjetima prezadovoljna. Promet joj je donio mirniji, stabilniji život i manje stresa nego konobarenje. Umjesto kave, sada dijeli kazne bez milosti – uz osmijeh i "kartu, molim!"
- Radi se od ponedjeljka do petka. Do sada sam imala slobodan svaki vikend, na kojem sam izuzetno zahvalna, jer u ugostiteljstvu i trgovini to jednostavno ne postoji. Prvi vikend kada sam bila slobodna pitala sam djecu: " E dobro sad djeco što se radi subotom i nedjeljom kad ste slobodni" - smije se Anita koja ističe da joj je trebalo neko vrijeme da se navikne na "dobro". Pod tim dobro misli se na slobodne dane, uredno radno vrijeme, bez poziva izvan radnog vremena itd. Kako kaže, bilo joj se teško naviknuti na red jer je do sada uglavnom trpjela nered.
Anita kaže da šefovi cijene trud – tko radi, taj i dobije, bilo kroz plaću ili koji slobodni dan. Trenutačno se školuje za vozačicu, a sve troškove, naravno, pokriva "Promet".
- Sutra imam polaganje teorije za vozačicu D kategorije, nakon toga slijede satovi vožnje. Naravno, morat ću poći i u Prometnu školu, kojoj se isto veselim. Čeka me 25 sati vožnje, jedva čekam, ne bojim se niti malo, vjerujem svojim genima. Otac mi je vozač, brat mi je vozač, a imam i kćer od 15 godina koja se oduvijek igra s autobusima i bagerima - kaže Anita.
Nedostatak žena među vozačima i kontrolorima? Nije to nikakva novost – više kao kronični splitski sindrom. Još donedavno bi Dalmatinci u Zagrebu stajali kraj tramvaja kao da su vidjeli svemirski brod, šapćući: "Ajme, ženska vozi!" i brzinski fotkali za Instagram uz #neviđeno.
Ali, vremena se mijenjaju – Split više ne pada u nesvijest kad vidi ženu za volanom autobusa. Društvene stigme nestale su brže od pojedinih autobusnih linija. Danas su u "Prometu" dvije kontrolorke – Anita i Vesna, dok je vozačica nešto više, i sve su redom žene koje mijenjaju brzine i predrasude s jednakom lakoćom.
- Moje prijateljice nisu bile iznenađene jer sam ja inače svestrana osoba. Volim izazove i smatram da je sve moguće ostvariti u životu. Pa, iskreno, nisu bili iznenađeni niti suprug niti djeca. Imam podršku od svih - smije se Anita.
Iako kaže da joj je posao "prva liga", jedno moramo priznati – kondukteri su joj u srednjoj školi bili najveći neprijatelji slobode, odmah nakon profesora matematike. Nema goreg osjećaja nego kad si bez karte, a na sredini vožnje se začuje onaj jezivi glas: "Karte na pregled!" – i odjednom svi gledaju kroz prozor kao da traže inspiraciju za bijeg.
Legendarno bježanje kroz zadnja vrata autobusa, skakanje s torbom u zraku i gluma "nisam znao da se mora imat karta" – sve to i danas živi. Samo što sada kontrolorka nosi šminku, osmijeh i aparat koji pišti ako pokušate biti pametni.
- Cijene mjesečne karte za studente i đake su otprilike slične cijenama dvije, tri kave, dakle nekih 6,7 eura. Kazne za nemanje iste ili nekupovanje autobusne karte su 20 tak eura. Bilo je smiješnih situacija.
Jučer sam u autobusu naišla na momka koji nije imao autobusnu kartu, na sljedećoj je stanici izašao. Nekoliko sati poslije "odradila" sam još dva, tri autobusa i u svakom od ta tri autobusa bio je isti momak, gdje sam mu na kraju rekla: hoćeš li stati na sekundu da ti kažem svoj raspored pa da možeš ući u u sljedeće autobuse gdje sam ja - smije se Anita.
I tako je Anita, bivša konobarica, djelatnica u kladionici i sveprisutna kvartovska radnica, danas žena koja ne nosi pladanj, nego uniformu i autoritet. Umjesto da dijeli račune za pivo, sada dijeli kazne za vožnju bez karte i to s prekrasnim osmijehom.
Dok drugi još biraju karijeru, Anita vozi prema svojoj – punom brzinom, bez stajanja i bez predrasuda. Jer kad žena preuzme volan, i autobus i sudbina idu – u pravom smjeru.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....