Baklje i harmonika ne priliče izboru šefa institucije koja bi trebala krotiti divljaštvo i u mladost ugoniti pismenost

U Splitu se oduvijek znalo dostojanstveno slaviti. Grad je to čiji stanovnici imaju jedinstvenu sposobnost da od potpuno beznačajnih, apsurdnih ili čak tužnih događaja naprave pučku feštu. 

Kad se bira predsjednik kućnog savjeta, okrene se janje. Red je. A kad se bira prvi čovjek akademske zajednice, institucije koja bi trebala biti intelektualna avangarda i rasadnik kritičke misli, onda se pale bengalke i pjeva "Ja ne mogu drugo nego da ga volin". Jer, što je doktorat iz matematike i trideset i kusur godina znanstvenog rada ako iza tebe ne gori sjeverna tribina.

Novi rektor splitskog Sveučilišta, prof. dr. sc. Nikola Koceić Bilan, pomeo je konkurenciju u Senatu lakše nego što Hajduk rješava treće pretkolo Konferencijske lige. Dobio je 24 glasa, prorektor Jajac devet, dok je siroti profesor Dželalija ostao na nuli. Toliko o akademskoj neizvjesnosti i pluralizmu mišljenja pod marjanskim suncem.

Kontinuitet osiguran

Sustav je prodisao punim plućima, kontinuitet ere Dragana Ljutića je osiguran, a s njim i vizija Splita kao "istinskog sveučilišnog grada". Grada u kojem je kampus postao jedina preostala industrijska zona. Koja zapošljava tisuće ljudi, mahom po ključu koji nema previše veze s Pitagorinim poučkom.

Što se, dakle, slavi?

Titula. Da se malo narugamo djeci s bakljama. Pirotehnika je ionako odavno u Splitu postala službena komunikacija. Događaj bez bengalki i topovskih udara poništava se. U gradu u kojem se proslava izbora rektora pretvori u navijački korteo, granica između normalnog i bizarnog odavno je izbrisana.

Novi se rektor uoči blagdana Duhova prigodno sjetio apostola. Kaže profesor matematike kako su oni imali različite osobnosti, ali su bili okupljeni oko istog duha i iste misije, pa bi tako, veli, i splitski profesori trebali graditi svoje Sveučilište. Prekrasna metafora. Samo što su apostoli, koliko nas pamćenje služi, širili nauk besplatno i završavali obezglavljeni po rimskim arenama, dok se splitska akademska braća ipak više drže koeficijenata, ugovora o djelu i izravnog proračunskog financiranja.

Ali dobro, nećemo cjepidlačiti. Pusti Duhove, daj baklje.

Dimna zavjesa

Čim je Koceić Bilan zakoračio iz rektorskih dvora, dočekao ga je dimni zastor. Studenti su, kao da su Vučićev režim srušili, isukali pirotehniku, razvili glasnice i zapjevali navijačke budnice. Scena je bila dostojna osvajanja Kupa maršala Tita, a ne izbora šefa institucije koja bi trebala krotiti divljaštvo i u mladost ugoniti pismenost.

Profesor je blistao, širio je ruke poput Miše Kovača, a studenti su urlali. U zraku je tek, osim mirisa zapaljenog sumpora, lebdjelo jedno pitanje: jesu li ovi mladi ljudi bakljama i harmonikom slavili novu eru znanstvene izvrsnosti i skok na Šangajskoj listi, ili su, svjesni vlastite krhkosti i prolaznosti vremena, proslavili jedinu titulu kojoj će se za života približiti.

Rektor je u prvom obraćanju poručio da Sveučilište mora biti "svjetionik koje će obasjavati cijelo društvo". Lijepo rečeno. Šteta samo što nam je svjetionik, sudeći po proslavi, na benzinski pogon i s navijačkim šalom oko vrata. No, u gradu u kojem je fuzija estrade, nogometa, crkve i politike odavno zamijenila zdrav razum, bakljada za rektora zapravo je savršeno logična.