Kad čujem riječ "azbest", zahvati me stanje slično PTSP-u. Ili je baš to, posttraumatski stresni poremećaj. U glavu mi dođu mučna sjećanja s početka dvijetisućitih: grozomorna događanja oko zatvaranja i "sanacije" tvornice "Salonit" u Vranjicu, osnovane 1921. godine. Borbe šačice prosvijećenih ljudi protiv tog ogavnog otrova kojim je desetljećima zasipano jedno od najljepših mjesta na Jadranu, ali i puno veći Split, Solin, Kaštela, sva naša nesretna okolica.
Sjećam se borbe jednog od prvoboraca protiv tog užasa, Vranjičanina Grge Mandića, koji je i sam obolio od neizlječive bolesti koja uništava pluća, koja davi čovjeka sve do borbe za zadnji udisaj.
Sjećam se udruge "Barbarinac" koja mu se pridružila u tom mračnom ratu, pravnika Veljka Mikelića, pulmologinje i kemičarke dr. Jadranke Tocilj, odvažnih ljudi koji su nezainteresiranoj javnosti uporno otkrivali što je azbest i kako se od njega umire u najtežim mukama.
Borili su se s ignoriranjem lokalnih i državnih institucija, s neznanjem puka, osim što su ukazivali na kriminal u sanaciji, postupke vlasnika tvornice Joze Ćurkovića, koji je najprije bio optužen za 100 milijuna kuna izvučenih iz tvornice. Koji su u beskrajnim sudskim postupcima postali 20 milijuna, pa je osuđen na tri godine zatvora, da bi se prošle godine zaključilo da nema osnove za podizanje optužnice, a za sve to nije ga bilo briga jer je odavna pred pravosuđem utekao u BiH, gdje drži, gle apsurda, eko-etno selo.
Borba entuzijasta
Protivnici azbesta borili su se na dvije fronte: dio radnika po svaku je cijenu želio ostati raditi u "Salonitu" jer im je to omogućavalo golu egzistenciju, premda su vjerojatno bili svjesni toga u kakvoj su smrtnoj pogibelji.
S druge strane, Mandića je država hapsila jer je zaustavljao kamione koji su fol sanirali "Salonit" na potpuno neprikladan način, razbacujući otrovnu prašinu na sve strane, a vjetar se pobrinuo za to da danima zasipa Split i okolicu.
U lažnu sanaciju uloženo je 130 milijuna kuna, od čega je najmanje 100 milijuna "neuloženo", primjerice u odnošenje salonitnih krovova tvornice, koji su i danas tamo. Azbest je deponiran u Mravinačkoj kavi, opet protivno pravilima, samo je iskipavan, nikakve namjere da ga se prema propisima skladišti u betonskim kasetama. Bilo je to u doba premijera Ive Sanadera i njegova ekologa od povjerenja Vinka Mladinea, šefa Fonda za zaštitu okoliša, koji je na koncu i optužen za zlouporabu 1,2 milijuna kuna...
Sjećam se bizarnih priča kako su Vranjičani, neinformirani o opasnosti, još osamdesetih godina zasipali božićne borove bijelom azbestnom prašinom, koja je "glumila" umjetni snijeg. Još sedamdesetih godina Svjetska zdravstvena organizacija upozorila je na kancerogenost azbesta, osamdesetih su u EU-u masovno zatvarane tvornice, ali naši liječnici bili su izloženi represiji komunističkih vlasti kad su upozoravali na povećan broj plućnih bolesti kod radnika "Salonita" i stanovnika Vranjica.
Brojke su bile goleme, istraživanja su pokazala da čak trećina djece splitsko-kaštelanskog bazena ima problema s plućnim bolestima, a uz "Salonit" tada su dimile i cementare, željezara i druga teška industrija. U Kaštelima je i ogromno skladište radioaktivne šljake iz jugoslavenskih nuklearnih pokusa, također na improviziranom deponiju.
Dvije tone na ulicama
Još je ogromna količina azbesta ostala po Vranjicu: na nesaniranim brdima tvari čija jedna jedina čestica može izazvati neizlječivu bolest pluća, izgrađen je Vatrogasni dom, igralište NK Omladinca, dandanas se na tim naslagama grade nova igrališta za mlade nogometaše u vranjičkom naselju Ćućini.
Gadna su to bila vremena. A malo se što promijenilo. Prostori "Salonita" koriste se kao skladišta i radionice, a zadnja je vijest iz ovog mjeseca: tvrtka "Cian" prikupila je s ulica i javnih prostora u Vranjicu dvije tone azbestnog otpada. Dvije tone!
A onda se u Splitskim vratima pojavio brod. Nije doplovio, doteglili su ga. Dakle, riječ je o plovećoj škovaci, kontejneru koji u utrobi, u pregradnim zidovima, prema neslužbenim informacijama, krije 350 tona azbestnih ploča. Brod je na putu u tursko rezalište, ali Turci ga ne žele primiti takvoga. I gdje će na rastakavanje od azbesta nego u splitski škver, tvrtku Tomislava Debeljaka, opterećenu – a Bože dragi, odakle bi čovjek počeo nabrajati – čime sve ne. Uglavnom nepoznanicama.
I ovaj je kontaminirani brod nepoznanica. Ne znamo zbog čega je došao, zašto bi se baš u Splitu trebao osloboditi toksičnog otpada da bi išao dalje, ne znamo točno koliko je na njemu azbesta ni gdje bi ga se skladištilo, ni kako će se sav ovaj proces odraditi. Kad su Debeljakove tvrtke u pitanju, bogme ne vjerujemo više ništa.
Vranjičani ispalili
Na noge su se digli Vranjičani, nakon puno godina borbe shvatili su što je azbest i ne žele čuti za njega. I Splićanima se digla kosa na glavi. Zgrožena se javila i ugledna pulmologinja dr. Kornelija Miše, koja je govorila o tome koliko je azbest poguban za zdravlje.
Po našem običaju, neki građani ignorantski ukazuju na to kako u Splitu, na Spinutu i drugdje, ima cijelih nebodera obloženih azbestom, kako su krovovi od azbestne ternite postali dio tradicije i vide se posvuda, i naposljetku kako pijemo iz azbestnih cijevi – i nije nam ništa.
Drugi su, pak, ispalili, i izgleda da su za sada glasniji. Azbest je demonska prašina koja će i dalje trovati naše živote, nikad ga se nećemo riješiti. Ali jednog principa, baš kao u primjeru glasne pobune protiv ovog "azbestnog" feribota, moramo se držati – u pakao s njim i što dalje od nas!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....